| Autor | Objavljeno | Portal | Original |
|---|---|---|---|
| Damir Mrvec | Večernji | Otvori |
Hrvatska košarka napokon pokazuje znakove oporavka. Seniorska reprezentacija sve je bliže Svjetskom prvenstvu, a mlađe selekcije iza sebe imaju uspješno ljeto. Što se promijenilo, koliko je za novi optimizam zaslužan Kruno Simon i hoće li rezultati mladih donijeti i nove nositelje seniorske reprezentacije, otkrio je Roko Ukić, bivši reprezentativac, trener Splita i izbornik zlatne U-16 reprezentacije.
Sad više nema otkazivanja
– Mogu reći da je trenutačna situacija rezultat spleta okolnosti, ali i nekih dobrih poteza koji su nedvojbeno pridonijeli ovakvom raspletu. Prije svega, tu je Kruno Simon, novi direktor HKS-a, koji je došao u trenutku kada smo stvarno bili na dnu. Sto smo puta rekli da smo na dnu, ali 2025. godine imali smo tri mlađe reprezentativne selekcije u B diviziji, a seniorska reprezentacija prvi se put nije plasirala na Europsko prvenstvo. U tom je trenutku Simon povukao nekoliko važnih poteza i pokazao se kao pravi lider. Uspio je motivirati naše najbolje igrače da se odazovu pozivu za nastup u iznimno važnim kvalifikacijama, tijekom kojih su izgradili momčadsko zajedništvo i odlučili da žele nastaviti igrati zajedno. Isti su duh zadržali i u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Ako se vratimo u 1996. i 1997. godinu, vidjet ćemo da su se tada počela pojavljivati prva ozbiljnija odbijanja nastupa naših najvećih igrača. Neki od njih, uključujući i članove Kuće slavnih, već su u tridesetima počeli napuštati reprezentaciju. Od tada se situacija postupno mijenjala, a problem s odazivom igrača dugo nije bio toliko izražen kao danas. Čak i u razdobljima kada smo gubili od reprezentacija poput Finske, okolnosti su bile drukčije nego sada. Danas imamo posve suprotnu situaciju i iznimno dobar odaziv reprezentativaca. Mario Hezonja, primjerice, nakon euroligaške utakmice u Madridu sjeo je u privatni zrakoplov kako bi već sljedećeg dana nastupio protiv Njemačke. Takav potez nije uobičajen među euroligaškim igračima i najbolje pokazuje koliko su se okolnosti promijenile. Još od vremena bivše države, pa i u prvim godinama hrvatske samostalnosti, očekivanja od naše košarke bila su iznimno visoka, ponajprije zato što su ih pratili i veliki sportski uspjesi.
– Danas je košarka gotovo zaboravljena. Nije zaboravljena u najširoj sportskoj bazi, ali joj je svaki put potreban neki poticaj kako bi se ponovno vidjelo da ljudi vole taj sport i da košarkaška publika još postoji. Od generacije koja je 1992. igrala finale olimpijskog turnira u Barceloni, pa sve do trenutka kada su se njezini igrači povukli, hrvatska je košarka, u smislu kvalitete, krenula silaznom putanjom. Dugo su, međutim, očekivanja publike ostala toliko visoka da se čak i šesto mjesto doživljavalo kao neuspjeh. Suludo je reći da smo trideset godina samo nazadovali, ali razumijem da ljudi tako doživljavaju situaciju. Problem je u tome što se kod nas kao uspjeh često priznaje samo medalja. Posljednju medalju osvojili smo 1995., pa je 1996. bila prva godina bez medalje. Gotovo svi naši najbolji igrači iz generacije koja je nastupila 1992. igrali su i 1996., uz, naravno, Dražena Petrovića, koji je u međuvremenu preminuo. Neuspjesi su, dakle, počeli stizati s generacijom koja je prethodno ostvarivala velike uspjehe. Nakon te generacije došla je nova, koja nije bila toliko redovita na velikim natjecanjima, ni na Olimpijskim igrama ni na svjetskim prvenstvima. Potom je stigla i naša generacija, ili barem generacija kojoj sam i sam pripadao. Mi smo redovito nastupali i na Olimpijskim igrama i na svjetskim prvenstvima. Danas se to čini jako dalekim, ali nas se unatoč tome nikada nije smatralo uspješnom generacijom. Naša košarka je kao luda kći koja redovito razočara – rekao je Ukić, dodavši:.
– Nismo imali igrače kakve su imale neke druge generacije. Ni moja generacija ni one koje su došle poslije nisu imale svog Ivana Balića ili Luku Modrića, sportaše svjetske klase koji bi svojim kvalitetama mogli podići reprezentaciju na višu razinu i odvesti je do vrhunskih rezultata. No to ne znači da je naš sport zbog toga automatski neuspješan.
Osim što ste bivši košarkaš, a danas povremeno i odličan televizijski komentator, vi ste trener u KK Splitu, a i i izbornik vrlo uspješne U16 reprezentacije s kojom ste ovog ljeta osvojili prvo mjesto na EP-u divizije B, bez ijednog poraza.
– Mlađe selekcije već su prve godine izborile plasman u A-diviziju, a ove su godine ondje i ostale. Ove godine bili smo prvaci B-divizije, što znači da smo nadolazećoj generaciji osigurali nastup u najvišem rangu. Ostala je još selekcija do 18 godina, koja je ušla u B-diviziju, tako da se stvari pomiču nabolje i to se vidi i po rezultatima. Mislim da, koliko god su ostvareni rezultati vrijedni pohvale, treba imati na umu da smo zemlja koja ima igrače sposobne nastupati u tim divizijama. No same divizije ne znače mnogo. Ključno je pitanje koliko ćemo igrača iz tih generacija razviti za seniorsku reprezentaciju. Primjerice, 2018. godine bili smo europski prvaci u kategoriji do 16 godina. U toj su reprezentaciji igrali, među ostalima, Prkačin, Tišma, Šiško, Perasović i Paponja. Iako su tada osvojili naslov kadetskih prvaka Europe, danas, nažalost, nijedan od njih nije standardni član seniorske reprezentacije. To pokazuje da njihov prijelaz iz juniorske u seniorsku košarku, iz različitih razloga, nije bio dovoljno uspješan.
Sin je jako talentiran
Kod nas se u trenucima krize često posezalo za angažiranjem stranaca u reprezentaciji. Sada imamo Smitha, kakav je vaš stav o tome?
– Nemam potpuno definiran stav. Lagao bih kada bih rekao da imam čvrsto i jasno mišljenje. S jedne strane, razumijem želju da reprezentacija bude sastavljena od 12 igrača rođenih u Hrvatskoj. S druge strane, pravila su postavljena tako da svaka reprezentacija ima pravo angažirati jednog takvog igrača. Ako imaš tu mogućnost, zašto je ne iskoristiti? Ako ti jedan takav igrač podigne razinu reprezentacije, svi ćemo imati koristi od toga, a hrvatska košarka posebno. Pogotovo ako je riječ o nekome poput Smitha, koji je pravi timski igrač i suigrači ga vole.
Često se ističe da nam nedostaje pravi razigravač, no čini se da se u obitelji Ukić već stvara novi kandidat za tu poziciju, možda i budući razigravač hrvatske reprezentacije?
– Već sam mnogo puta rekao da se više ne može zanemarivati ono što moj sin pokazuje kako raste. Evidentno je da je jedan od najtalentiranijih igrača svoje generacije, pogotovo na svojoj poziciji. Iz godine u godinu to i potvrđuje. Bio je jedan od predvodnika naše reprezentacije do 16 godina. Nadamo se da će nastaviti tim tempom. Molim Boga da mu netko otvori priliku u seniorskoj košarci i da prođe razvojni put kakav su prošli igrači koji su poslije napravili nešto više. Talent ima, a sada ćemo vidjeti kako će se sve dalje razvijati.