Mario Kovačević uopće ne voli koristiti mlade igrače iz domaćeg Dinamovog pogona

Dinamo u mandatu Marija Kovačevića iznimno slabo koristi svoju nogometnu školu kojom se klub ponosi i školu koja je u 21. stoljeću pokazivala iznimne rezultate produktivnosti u usporedbi s najvećim europskim nogometnim školama i akademijama. Gledajući kadrove, postave i zapisnike u ovih 15 mjeseci mandata Kovačevića u Dinamu, i više je nego jasno da oslanjanja na vlastiti pogon mladića baš i nije značajan.

Sveukupno gledano, Mario Kovačević je u 44 ligaške utakmice na klupi Dinama koristio 42 različita igrača, od ključnih figura kao što su Beljo, Stojković i Mišić sve do epizodista kao što su Bennacer, Cordoba i Villar. Od ta 42 imena tek su četiri igrača među onima koja su u prvu momčad došla direktno iz juniorskog pogona kluba; Cardoso Varela, Noa Mikić, Marko Zebić i Sven Šunta. Naravno, tu govorimo o igračima koji su tijekom samog Kovačevićevog trenerskog mandata u nekom trenutku kao dio nogometne škole 'povučeni' u prvu momčad s minutažom, ne o onima koji su bili dio škole godinama prije, poput Brune Gode.

Većina tih minuta bila je upisana u prošloj sezoni, u kojoj je Varela upisao 292 minute prije nego što je napustio klub, u kojoj je Noa Mikić upisao 277 minuta prije nego što je u ovoj sezoni ograničen na 'mrvice' u Kupu, u kojoj je Marko Zebić upisao 270 minuta prije odlaska na posudbu u Rudeš, i u kojoj je Sven Šunta upisao 91 minutu. Ove sezone je, barem zasad, slika znatno drugačija. Šunta je jedini igrač kojeg se za minute uzelo direktno iz domaćeg nogometnog pogona, odnosno iz reformirane B momčadi. Na HNL terenu je proveo 26 minuta. I to je to iz 'svježe domaće proizvodnje' za Marija Kovačevića.

Naravno, broj juniora korištenih u Kup utakmicama je znatno veći. Prošle sezone su minute dobili Cardoso Varela (244), Sven Šunta (90), Marko Zebić (90), Patrik Horvat (65), Krešimir Radoš (26) i Noa Mikić (25), dok su ih ove sezone zasad dobili Noa Mikić (90), Nikola Radnić (90), Fuzy Taylor (33), Kalojan Božkov (25), Gabrijel Šivalec (25) i Jona Benkotić (18). Međutim, stavljanje juniora u utakmice s četvrtoligašima ne možemo baš nazivati nekom velikom promocijom i guranjem domaćih talenata. 

Pita se netko - je li ovo problem? U kontekstu prodaje igrača, jednog od vrlo važnih aspekata Dinamovog tekućeg funkcioniranja - definitivno je. Dinamo će moći prodati i imena koja je jeftino kupio, poput Sergija Domingueza, ali time sve češće gubi talentirane klince koji će rano pobjeći, umjesto ti donijeti po 10 ili 15 milijuna eura prihoda na transferu kojeg si "imao u kući". Domaći talenti sve češće traže neke drukčije puteve, sve manje puteva više vodi kroz Dinamo, jer se u Dinamu seniorske minute za potentne juniore dobivaju na kapaljku.

Kako junior koji je na pragu prijelaska u seniore i označen je kao potencijal može napredovati ako po sezoni može ugrabiti stotinjak minuta za prvu momčad, od čega 80 posto u Kupu na nekom travnjaku koji je posljednji put bio dotjeran prije deset godina i donosi dodatni rizik od ozljeda? Naravno da ne može. Određeni napredak mu donosi igranje u B momčadi sa seniorima u drugom rangu, ali to nije ni približan podražaj koji bi trebao dobiti netko označen za velika buduća inkasiranja.

VEZANI ČLANCI:

Možda Dinamo jednostavno nema dovoljno dobru generaciju mladih igrača u ovom trenutku. To su teze koje kruže. Međutim, praćenjem B momčadi u drugom rangu i praćenjem juniora u prvom rangu juniorske lige sa sigurnosti se može reći da tu postoje igrači koji bi bez problema mogli odraditi posao na određenim pozicijama. Razina kakvu u ovom trenutku prikazuju dovedeni igrači poput Tabinasa, Rodriguesa, Nsokija i sličnih pojedinaca daje nam za pravo reći da neki junior, s minutama koje puno više vrijede u široj slici, ne bi lošije prošao. 

Naravno, u ovakvoj situaciji treba biti maksimalno sportski kompetetivan i tu su odluke donekle razumljive, ali to ipak samo po sebi ne opravdava odbijanje traženja nečega iz vlastitog dvorišta što bi zaista moglo koristiti prvoj momčadi. Uvijek nečega ima, samo treba to prepoznati i biti odlučan to zapravo i učiniti. Pitanje je kakav je strah za rizikom i pokušajem nečeg novog, koliko je pristup "na sigurno" prihvatljiviji stručnom stožeru.