Neobičan običaj koji izaziva čuđenje: U ovom dijelu svijeta pokojnici ostaju s obitelji u kućama

Na indonezijskom otoku Sulawesiju smrt ne znači nužno trenutačan rastanak s pokojnikom. Među narodom Toraja pogrebni običaji temelje se na vjerovanjima koja se prenose generacijama, a oproštaj od preminulih može trajati mjesecima, pa i godinama. Dok neke obitelji tijela pokojnika čuvaju u svojim domovima do pogrebne ceremonije, na liticama iznad rižinih polja stoje drvene figure koje ih predstavljaju i simbolično bdiju nad živima i mrtvima. Iza tih neobičnih prizora krije se tradicija u kojoj se isprepliću vjerovanja o zagrobnom životu, obiteljske veze i rituali koji određuju posljednji ispraćaj. Narod Toraja živi u planinskom području na jugu indonezijskog otoka Sulawesija. Većina njegovih pripadnika danas su kršćani, no elementi tradicionalne religije aluk to dolo, odnosno "zakona predaka", i dalje se prakticiraju, osobito u ruralnim područjima.

Prema tradicionalnim vjerovanjima, duhovi predaka mogu biti zaštitnički nastrojeni, ali i štetiti živima, ovisno o okolnostima njihove smrti. Vjeruje se da osobe koje su umrle neprirodnom smrću, primjerice samoubojstvom, u nesreći ili tijekom poroda, ne odlaze lako u Puyu, zemlju mrtvih. Prema istom vjerovanju, prema precima treba iskazivati odgovarajuće poštovanje jer bi u suprotnom mogli postati nesretni i osiromašeni duhovi. Pogreb je najvažnija ceremonija u životnom ciklusu pojedinca, zbog čega između smrti i pokopa često prolazi dugo razdoblje. Obitelji čekaju kako bi se svi članovi mogli okupiti, ali i prikupiti novac za kupnju bivola koji imaju važnu ulogu u pogrebnim obredima. U nekim slučajevima tijelo preminule osobe ostaje u kući godinama, konzervirano formalinom i smješteno u privremeni drveni lijes. U prošlosti se tijelo polagalo na prostirku u posebnoj prostoriji, ispod čijeg su poda bile postavljene bambusove cijevi za prikupljanje i odvođenje tjelesnih tekućina, piše Australian Museum.

U tradicionalnom shvaćanju naroda Toraja smrt nije nagli događaj, nego postupni proces. Dok ne započnu pogrebni obredi, za preminulu osobu koriste se izrazi to mamma, što znači "osoba koja spava", ili to masaki, odnosno "bolesna osoba". S početkom pogrebnih rituala nazivaju je to membali puang, u značenju "osoba koja je postala jedno s bogovima", ili to mate, što znači "mrtva osoba". Drvene figure ljudskog oblika, poznate kao tau-tau, prate pokojnika na putu od kuće u kojoj se održava pogreb do mjesta pokopa. Ondje simbolično bdiju nad živima i mrtvima. Naziv tau na jeziku naroda Toraja znači "čovjek", dok tau-tau označava "ljude" ili "kip", čime se dodatno naglašava njihova uloga prikaza pokojnika. Nekada su se izrađivale isključivo za imućne obitelji, dok su danas postale simbol društvenog statusa i među drugim obiteljima. Prije 17. stoljeća pripadnici naroda Toraja pokapali su svoje mrtve u raskošno izrađenim drvenim lijesovima u obliku čamaca, koji su se smještali u podnožje litica. Nakon što su grobni prilozi i obiteljske dragocjenosti počeli često nestajati zbog pljački, pokojnike su počeli pokapati u grobnim komorama visoko u stijenama. Danas je uobičajeno da članovi iste obitelji počivaju u zajedničkim grobnicama.

Važno mjesto u tradiciji imaju i obiteljske dragocjenosti. Toraje noževe nazivaju la'bo' to dolo, odnosno "noževima predaka", a riječ je o rijetkim nasljednim predmetima za koje se vjeruje da posjeduju čarobne moći. Tijekom pogrebnih ceremonija ispred kuća u kojima se održava ispraćaj izlažu se vrijedni predmeti, poput tekstila sarita i ceremonijalnih noževa, čime se ističe društveni položaj obitelji pokojnika. Posebni običaji povezani su i s udovicama imućnih muškaraca. Udovica nosi crnu odjeću i poté, odnosno posebnu udovičku kapuljaču, sve do završetka pogrebnih obreda, nekoliko dana nakon pokopa. Kapuljača i drugi odjevni predmeti boje se u crno pomoću zgnječenih listova biljke Homolanthus populneas i blata. Trajanje pogreba i broj žrtvovanih bivola ovise o društvenom položaju pokojnika. Pogreb pripadnika plemstva može trajati do sedam dana, a tijekom ceremonije može biti žrtvovano između 50 i 100 bivola. Na velikim pogrebima osoba višeg društvenog staleža izvodi se i ratnički ples ma'randing, kojim se dočekuju gosti. Plesači nose odjeću i oružje nadahnute tradicionalnom ratničkom opremom.