Kontroverzni ljubavni život legende Hollywooda: Sreću je pronašao tek u 4. braku s 36 godina mlađom

Kada kaže da je "život tragedija kad se gleda izbliza, a komedija kad se gleda iz širokog kuta", Charlieju Chaplinu valja vjerovati svaku riječ. Svjedočio ih je vlastitim životom, od mračnih ulica viktorijanskog Londona do blještavila hollywoodskih brežuljaka, i postao jedno od najprepoznatljivijih lica u povijesti filma. I više od toga, on jest povijest filma. Kao pionir filmske komedije, Chaplin je jedna od najkreativnijih i najutjecajnijih osoba u eri nijemoga filma, a kao čovjek, proturječio je svakom nepisanom pravilu komedije: od načina na koji se oblačio do načina na koji je patnju koristio kao duhovit izričaj. Nastupao je kao glumac, redatelj, scenarist, producent i skladatelj, a karijera mu se proteže na dugih 65 godina, od kazališta u Engleskoj u kojima je nastupao kao dječak, pa gotovo do smrti u 88. godini.

I dok su njegovi filmovi i priznanja dobro poznati, njegove borbe nisu. Posjedovao je jednu od najneobičnijih životnih priča dvadesetog stoljeća i susretao se s velikanima svojega doba i ostao pronicav, često samoironičan promatrač svijeta. Njegova životna priča istodobno je i kronika nastanka moderne kinematografije te svjedočanstvo o umjetniku koji je u vremenu političkih pritisaka i ideoloških podjela odbijao pristati na konformizam, čak i kada je to značilo napustiti zemlju koja ga je proslavila.

Charles Spencer Chaplin rođen je 16. travnja 1889. u Londonu, u obitelji pjevača i zabavljača, no djetinjstvo mu je bilo daleko od zabavnog. Charliejev otac, sklon alkoholu, odigrao je beznačajnu ulogu u njegovom životu: napustio ga je prije no što će ga upamtiti. Njegova majka, kazališna izvođačica i stand up komičarka, često bi za svog sina priređivala male predstave kako bi ga nasmijala. Do novca je bilo izuzetno teško doći, ali smijeh u obitelji Chaplin nije bio rijetkost.

Stoga se Charlie oduvijek ugledao na majku, ona mu je bila inspiracija i razlog zbog kojeg je postao komičar. Zapravo je sve počelo zbog nje, kada je laringitis izazvao pucanje njezina glasa na pozornici. Charlie je tada imao samo 5 godina i sjedio je sprijeda. Kako je njegova majka morala naprasno napustiti pozornicu, on je stupio na pozornicu i završio njezin nastup. Bio je to dječak koji je u svom prvom improviziranom nastupu publiku digao na noge, a majku učinio ponosnijom nego ikad.

No Hannah Chaplin sve se češće rušila, sve češće ostajala bez glasa, a neimaština u kojoj odrastaju njezina djeca doveli su je do nervnog sloma. Od tada Charlie i njegov stariji polubrat Sydney izdržavaju sebe i bolesnu majku pjevajući i plešući na ulici, no ne zadugo. Charlie je imao samo sedam godina kada je poslan u dječji dom za siročad i sve je vodilo u usamljenost, no upravo ga je put iz tog bezdana odveo na scenu.

S osam godina primljen je u profesionalnu dječju varijetetsku trupu The Eight Lancashire Lads koja je nastupala po predgrađima Londona i u provinciji. Od svoje devete do dvanaeste godine radio je kao prodavač cvijeća, trčkaralo u trgovini, recepcionist kod liječnika i puhač stakla. Izrađivao je igračke i radio kao drvodjelac, a istovremeno je učio plesati te vježbao akrobatiku i žonglerstvo. U dvanaestoj godini dobio je prvu vodviljsku ulogu u kratkom komadu "Jim, Cockneyjeva ljubav" i prvu pozitivnu kazališnu kritiku koja je naznačila veliku budućnost.

Povremeno bi se, kada bi to dopuštalo majčino zdravlje, okupili i nakratko opet bili obitelj, no bile su to tek epizode. Jednom je rekao: "Nismo mogli učiniti ništa drugo nego prihvatiti sudbinu naše jadne majke." Bolest je uzimala svoj danak i kad je završila u umobolnici, polubrat se pridružio mornarici, a za Charlieja, sa samo 14 godina, ulica postaje dom.

Nakon nekoliko godina nastupanja bez većih rezultata i deset uzastopnih mjeseci bez ikakva posla, uz pomoć polubrata Sydneyja 1906. konačno dobiva angažman u jednoj od 30 trupa Freda Karnoa, gdje je zapažen njegov talent komičara, posebno na turnejama u Parizu i na dva gostovanja u SAD-u. Na drugoj turneji zapazio ga je filmski producent Mack Sennett i ponudio mu angažman u kompaniji Keystone uz honorar od 150 dolara tjedno. S bratom Sydneyjem preselio se u Hollywood, gdje će cimer biti Stan Laurel, čovjek koji će kasnije postati Stanlio - mršavi dio slavnog para Stanlija i Olija. Stavljajući potpis na svoj prvi ugovor, Charlie od 1914. postaje profesionalni filmski glumac obavezan da u toj godini snimi 35 kratkih nijemih filmova.

No nije sve teklo glatko. Formiran kao europski vodviljski glumac, nije se uspijevao uklopiti u "luckastost" Sennettovih burleski, što je predstavljalo razočaranje za obojicu. Prvi film, "Kruh svagdašnji" redatelja Henryja Lehrmana, u kojem je nastupio kao epizodist, pokazivao je svu Chaplinovu nesnalažljivost u novom mediju. Dva je dana u siječnju 1914. Charlie Chaplin dolazio pred studio Keystonea u Los Angelesu i nije imao hrabrosti ući i zaraditi svoju tjednu plaću od sto pedeset dolara.

U to vrijeme filmovi nisu imali scenarij, snimili bi se za tri dana, za zaplet nisu bili potrebni "karakteri", a sav humor izvlačio bi se iz mehaničkih efekata i montaže. Dan nakon što je Chaplin snimio takav, prvi film s Lehrmanom, duboko razočaran jer je montažer izmasakrirao sve njegove gegove, nazvao ga je Sennett za svoj film: "Ovdje nam treba nekoliko gegova. Odjenite nešto smiješno. Što god želite". No, velika karijera upravo je počela. I tek se u idućim filmovima, u kojima je bio i scenarist i glumac, a režirao ih zajedno s Mabel Normand, naslućuje originalnost koju će Charlie kasnije ugraditi u svoje djelo.

Osobito otkako je stvorio Skitnicu - lutalicu otmjenog držanja i džentlmenskog ponašanja, prepoznatljivog po uskom kaputu, prevelikim hlačama i cipelama, polucilindru i štapu, a zaštitni znak su mu brčići. Taj je lik postao jedna od najprepoznatljivijih filmskih slika 20. stoljeća, gotovo univerzalan znak za malog čovjeka koji se pokušava snaći u svijetu koji je za njega prevelik, prebrz i često okrutan.

Godine 1919. Chaplin je zajedno s Mary Pickford, Douglasom Fairbanksom i D.W. Griffithom osnovao kompaniju United Artists. Svi oni bježali su od sve većeg utjecaja i moći filmskih distributera i financijera koji su se udruživali i stvarali hollywoodski studijski sistem. Ovaj potez, zajedno s potpunom kontrolom produkcije svojih filmova, osigurao je Chaplinovu neovisnost kao filmašu. Bio je jedan od čelnih ljudi studija sve do početka pedesetih.

Svi Chaplinovi filmovi pod vlastitom markom United Artists su bili dugometražni, počevši s "Parižankom" (1923). Taj film su slijedili klasici "Zlatna groznica" (1925.) i "Cirkus" (1928.). Nakon dolaska zvučnog filma, snimio je "Svjetla velegrada" (1931.), kao i "Moderna vremena" (1936.), film koji je imao zvučne efekte i glazbu, ali glavni lik i dalje nije govorio.

Njegov prvi pravi zvučni film, "Veliki diktator" iz 1940., bio je čin prkosa protiv Adolfa Hitlera, u to vrijeme opisan kao hrabar s obzirom na politički ambijent, zbog izrugivanja nacizmu i prikaza progona Židova. Snimanje tog klasika otpočelo je dva dana po izbijanju Drugog svjetskog rata, praćeno snažnom kampanjom protiv Chaplina u prohitlerovskome Hearstovu tisku.

Poslije "s najvećom nadom očekivane premijere u povijesti filma" viđen je i oduševljeno pozdravljen "ne, možda, najbolji Chaplinov film, ali najvažniji od svih koji su snimljeni" (po mišljenju kritike), a Chaplin na prijemu u Bijeloj kući kod predsjednika Roosevelta za uzvanike uživo ponavlja završni govor iz filma.

"Žao mi je, ali ja ne želim biti car. To nije moja stvar. Ne želim vladati niti nekoga pokoriti. Želio bih pomoći svima ako je to moguće - Židovima, crncima, bijelcima… Pohlepa je otrovala ljudske duše, svijet je ogrezao u mržnji, kao guske u magli kročili smo u bijedu i krvoproliće. Više od strojeva trebamo čovječnost. Više od pameti trebamo dobrotu i nježnost. Bez tih kvaliteta život će biti nasilan i sve će biti izgubljeno…"

Završni govor, koji zvuči strahovito aktualno, navodno je bio potpuno spontan - Chaplin je odustao od prvotnog kraja i odlučio se za govor mira kad je čuo da su nacisti započeli rat u Europi. Bilo je nešto iskonski, pa i sudbinski, u Charlieju što se protivilo Hitleru, velikom diktatoru rođenom 20. travnja 1889., samo četiri dana nakon velikog umjetnika. A toliko su im različiti životni putevi.

Kad je riječ o političkim stavovima, Chaplinove simpatije uvijek su naginjale lijevo. Odbio je dati potporu ratnim naporima kao što je napravio za vrijeme Prvog svjetskog rata, što je dovelo do javne ljutnje. Nakon rata, suočio se s prosvjedima u mnogim američkim gradovima zbog crne komedije "Gospodin Verdoux", u kojoj je izrazio svoje poglede na kapitalizam. Kao rezultat, Chaplinov posljednji američki film, "Svjetla pozornice", bio je manje političan i više autobiografski.

Početkom 1950-ih, Chaplin je bio optužen za "neameričke aktivnosti" i osumnjičen da je komunistički simpatizer, a J. Edgar Hoover, koji je naredio FBI-ju istragu o njemu, pokušao ga je istjerati iz zemlje. Premda su mu kongresnici prijetili da će ga pozvati kao svjedoka na saslušanjima, to se nikad nije dogodilo, vjerojatno zbog straha od Chaplinove sposobnosti da ismije istražitelje. Bila je to mudra odluka, a Chaplin je kasnije rekao: da su ga pozvali, pojavio bi se odjeven u kostim Skitnice.

Godine 1952. Chaplin je naposljetku sam napustio Ameriku, iako je to trebao biti kratki put kući u Englesku. Hoover je doznao za to i nagodio se s Imigracijskim uredom da mu ponište dozvolu za ponovni ulazak. Tada je napisao: "Od kraja zadnjeg svjetskog rata, bio sam predmet laži i propagande od strane moćnih revolucionarnih grupa koje su, svojim utjecajem i uz pomoć američkih žutih novina, stvorile nezdravu atmosferu u kojoj se liberali mogu izdvojiti i kazneno goniti. Shvatio sam da je praktički nemoguće nastaviti moj rad na filmu te sam se odrekao svog boravišta u Sjedinjenim Američkim Državama."

Uskoro počinje njegov filmski obračun s Amerikom, "Kralj u New Yorku", snimljen u Europi, za koji će njegovi neprijatelji poslije premijere u Londonu 1957. sa zadovoljstvom konstatirati da od njegove veličine nije ostalo "ništa ili vrlo malo". Nakon ovog filma, Chaplin više nije davao političke izjave, govoreći kasnije kako bi komičari i klauni trebali biti "iznad politike".

Napokon, 1966. počinje snimanje svog posljednjeg filma "Grofica iz Hong Konga" sa Sophijom Loren i Marlonom Brandom u glavnim ulogama, dok je sebi namijenio beznačajnu epizodu konobara. Ta romantična ljubavna priča doživjela je pravi financijski krah i negativne kritike koje su isticale da je rađena "bez inspiracije" i da je staromodna. U promijenjenoj političkoj klimi Amerika ga 1972. poziva da primi Oscara za životno djelo: animoziteti prema tada starijem i apolitičnom Chaplinu su nestali, a njegov posjet bio je trijumf. Nedugo potom britanska kraljica mu dodjeljuje počasno plemstvo (Sir), nakon Legije časti dodijeljene u Francuskoj. No preplašen financijskim neuspjesima svojih posljednjih filmova, rasprodaje prava na ranija djela.

Charlie Chaplin ostao je upamćen i po svojem kontroverznom ljubavnom životu. Njegove supruge su bile znatno mlađe od njega i iznimno mlade. Mildred Harris i Lita Gray imale su samo 16 godina, a Paulette Juliet Goddard 19 godina kada su se udale za njega, pa je upravo njegova sklonost mlađim partnericama poslužila Vladimiru Nabokovu kao inspiracija za roman "Lolita".

No, ljubav će pronaći tek u četvrtom braku s, dakako, mlađahom Oonom O'Neill. Kad bi njezina oca Eugenea, dobitnika Nobelove nagrade za književnost, pitali s kojim bi književnim žanrom usporedio ljubav svoje kćeri i Chaplina, koji je bio njegovih godina, sigurno bi rekao - tragediju. Njemu su bile 54, a ona je tek navršila 18, zbog čega je mladenkin otac nakon vjenčanja 1943., upriličeno uz zgražanje američke javnosti, prekinuo svaki kontakt s kćeri, javno je se odrekao, razbaštinio je i do kraja života s njom nije progovorio ni riječ.

No, puno je svjedočanstava ostalo o tome da su jedno u drugom pronašli ljubav i mir, a veliku radost donijelo im je i osmero zajedničke djece, uz još troje iz Charliejevih prethodnih brakova. Kada je umro na Božić 1977. od raka gušterače, njegova vjerna Oona se propila od jada. No, bila je sabrana kada je njegovo tijelo ukradeno iz grobnice u švicarskom selu na Ženevskom jezeru, a otmičari tražili 600.000 dolara da joj ga vrate. "Charlie bi mislio da je to smiješan zahtjev", objasnila je Oona, a policijska istraga je urodila plodom te uhitila lopove, dvojicu automehaničara, Poljaka i Bugarina, prema scenariju crne komedije koju kao da je pisao sam Chaplin.