Zaboravljeni junaci Predila: Njih oko 200 poginulo je u legendarnoj obrani, a sada znamo i njihova imena

Predil, 1809. U legendarnoj bitki slunjski krajišnici su četiri puta odbili predaju, a zatim izabrali borbu do posljednjeg čovjeka. Ovo su njihova imena. U člancima o bitki kod Predila poginuli se uglavnom navode tek kao brojke: oko 200 časnika, dočasnika i vojnika. Međutim, iza tih brojki stajali su konkretni ljudi. Njihova imena nisu uklesana na spomeniku podignutom u znak sjećanja na obranu Predila. Nisu se izgovarala na komemoracijama i gotovo se uopće ne pojavljuju u knjigama. Ipak, ostala su zapisana u vojnim evidencijama Slunjske graničarske pukovnije. Ovdje, koliko mi je poznato, prvi put donosim imena dijela poginulih krajišnika.

U jeku Rata Pete koalicije 1809. francusko-talijanske postrojbe potkralja Eugènea de Beauharnaisa prodirale su iz Italije prema Koruškoj. Na komunikaciji između Bovca i Tarvisa nalazila se mala utvrda na Predilu. Njezina je posada trebala zadržati poveću francusku vojsku koja je prodirala pomoćnim pravcem prema Koruškoj i kupiti vrijeme austrijskoj vojsci koja se povlačila.

Dana 15. svibnja u utvrdu su stigle dvije satnije Slunjske graničarske pješačke pukovnije, čiju su posadu činili satnik Inženjerijskog korpusa Johann Hermann von Hermannsdorf (zapovjednik utvrde koji nije bio dio Pukovnije), satnik Juraj Vitković, natporučnik Trifun Vila, potporučnik Ivan Despot, zastavnik Mihajlo Mačešić, dva narednika, devet kaplara, šest razvodnika, šesnaest oštrostrijelaca, jedan bubnjar i 186 običnih vojnika. Uz njih je bilo još šesnaest topnika sa sedam topova. Borbe su započele istoga dana. Francusko-talijanske snage 16. i 17. svibnja dva su puta pozvale posadu na predaju, ali oba su poziva odbijena.

Najžešći napad počeo je u zoru 18. svibnja. Oko osam sati pred utvrdu je stiglo treće izaslanstvo. S njim je doveden natporučnik Šulekić, zarobljeni časnik Ogulinske graničarske pukovnije, koji je na hrvatskom jeziku pozvao Slunjane da polože oružje. Hermann je odgovorio pisanim putem da se posada neće predati, nego će se braniti do posljednjeg čovjeka. Oko dva sata poslijepodne odbijen je i četvrti poziv na predaju. Francusko-talijanske snage zatim su otvorile snažnu topničku paljbu. Granatama su zapalile obje utvrđene zgrade, a potom krenule u opći juriš i bajunetama prodrle u opkope.

Satnik Hermann iskočio je s mačem u ruci iz zapaljene utvrde i bio ubijen bajunetama. Satnik Juraj Vitković i natporučnik Trifun Vila izgorjeli su u zapaljenim objektima. Potporučnik Ivan Despot poginuo je od puščanog zrna, a zastavnik Mihajlo Mačešić od uboda bajunetom. Od šesnaestorice topnika uspio je pobjeći samo jedan.

Poginulo je približno dvije stotine pripadnika Slunjske pukovnije. Nekolicina je preživjela. Narednik Mihael Golek pao je bez svijesti među mrtve nakon udarca kundakom u glavu. Zarobljen je, ali je uspio pobjeći zajedno s ranjenim Jakobom Vukmirovićem. Iz zarobljeništva su pobjegli i Marko Benić te Joso Begović, dok je Mate Puškarić bio ranjen i zarobljen.

Obrana Predila poslije je nazvana „austrijskim Termopilima“. U središtu službenog sjećanja ostao je austrijski časnik Johann Hermann von Hermannsdorf kojem je podignut monumentalni spomenik s brončanim umirućim lavom. Na njemu nema spomena pripadnicima Slunjske graničarske pukovnije.

Za ondašnje austrijske krugove, oni su bili tek sporedni glumci u predstavi koja je (pro)slavila austrijsko/njemačko herojstvo. Pa ipak, njihova imena ostala su upisana u vojnim evidencijama, samo je trebalo potražiti i znati čitati. Ovom prilikom je teško navesti sve junake Predila, pa donosim samo imena manjeg broja od ukupno stradalih. To su ljudi od kojih je bila sastavljena obrana Predila. Barem toliko, ne bi li dio njih uskrsnuo u virtualnom prostoru. Bez obzira kakvi su bili kao ljudi, s ove distance i u inat šutnji, kažem: Slava im!

Iz satnije satnika Petra Jankovićа zarobljeni su satnik Petar Janković i razvodnik Filip Bunčić. Među poginulima su bili: natporučnik Trivun Vila, zastavnik Mihajlo Mačešić, poručnik Jandre Salopek, razvodnik Josa Kampić te vojnici Sava Kresoje, Šime Bogut, Miko Žalac, Ive Žalac, Ivić Cindrić, oštrostrijelac Nikola Kunić, Jure Salopek, Toma Lončar, Jure Lučić, Janko Poljak, Marko Jurčević, Aleksa Kresoje, Šime Magdić, Ive Magdić, Ivan Cindrić, Ive Cindrić, Franje Cindrić, Jukan Vlašić i Ive Valentić.

Iz satnije poginulog satnika Jurja Vitkovića stradali su: potporučnik Ivan Despot, narednik Gajo Vuletić, poručnik Gnatija Cimeša, Nikola Držajić, Gajo Vidović, Jandre Mrgić, bubnjar Miko Polović, razvodnik Gligorija Pavić, Filip Držajić, Marko Miletić, Gajo Mihailović i Radivoj Mihailović te vojnici Jandre Karas, Jure Cimeša, Jovan Vukmirović, Jovan Savić, Ivan Prica, Todor Paić, Jure Paić, Ninko Lovrić, Božo Branisavljević, Bogoje Milinković, Radovan Marinković, Todor Čika, Lazo Sudar, Dmitar Bijelić, Ante Dereta, Simeon Dubizdijela, Milovan Milinković, Todor Deanović i oštrostrijelac Jure Vukmirović.

Iz satnije satnika Jurja Lukića poginuli su: poručnici Jure Krivačić, Tome Malović, Mileta Dubić, Adam Banjavčić i Joso Stojković, razvodnici Valent Vranešić, Nikola Grubišić, Milić Sučević i Marko Mihalić te vojnici Luka Benić, Miko Luketić, Bogoje Bijelić, Jose Grginčić, Miko Fudurić, Pere Popovački, Janko Mihalić, Jandre Vitas, Ive Biščan, Jose Furdek, Janko Vlaić, Niko Tomašić, Jure Baršić, Mate Petrunić, Luka Kovačević, Marko Domšić, Jovan Grubišić, Vid Katić, Janko Novosel, Jure Blašković, Miho Matešić, Petar Vukobrat, Gligorija Širić, Jose Frketić, Pere Matičić, Jovan Mandić, Tomica Medved, Jose Muić, Janko Puškarić, Janko Štefanac, Mihajlo Krmar, Rafael Petrović, Milovan Marinković, Janko Grdić te oštrostrijelci Janko Živčić i Miho Polović.

To je samo dio poginulih. Među njima su bili katolici i pravoslavci, ljudi različitih osobnosti, obiteljskih prilika i životnih iskustava. Većina nije živjela životom povijesnih junaka. Bili su seljaci i krajišnici koje je vojna obveza odvela stotinama kilometara od njihovih domova. Ne znamo jesu li bili mirni ili svadljivi, trezveni ili skloni piću, brižni roditelji, dobri susjedi ili teški ljudi. Više od dva stoljeća poslije to ne možemo saznati.

Znamo, međutim, da su u svibnju 1809. stajali u istim opkopima, istoj utvrdi, jedan uz drugoga. Četiri puta ponuđena im je predaja. Četiri puta bila je odbijena. Poginuli su pod carskim stijegom, u imperijalnom ratu daleko od svojih kuća. Ne znamo gdje su pokopani i možda nikada nećemo saznati. Ali možemo pročitati njihova imena. Bez tih ljudi nema ni Hermannova posljednjeg juriša, ni četiriju odbijenih poziva na predaju, ni priče o „austrijskim Termopilima“. Oni nisu fusnota bitke. Oni su bitka.