Pustio 24 kunića u prirodu radi lova, a onda je sve izmaknulo kontroli. Pokrenuo je jednu od najgorih invazija u povijesti

Australija se desetljećima bori s posljedicama unošenja stranih životinjskih vrsta, od otrovnih trščanih krastača do emua protiv kojih je vojska svojedobno pokrenula neuspješnu akciju. Ipak, malo je koja invazivna vrsta ostavila tako duboke i dugotrajne posljedice kao europski kunić. Sve je počelo 1859. godine, kada su u prirodu puštena samo 24 kunića namijenjena lovu. U uvjetima blagih zima, obilja hrane i gotovo potpunog nedostatka prirodnih neprijatelja, njihov je broj ubrzo eksplodirao. Bezazlena želja jednog doseljenika za lovom tako se pretvorila u ekološku i gospodarsku katastrofu koja je zahvatila gotovo cijeli kontinent. Početak australske najezde kunića povezuje se s jednim čovjekom, britanskim stočarom Thomasom Austinom, koji je živio na imanju Barwon Park u saveznoj državi Victoriji. Austin je čeznuo za lovačkim običajima iz Engleske, gdje su kunići bili omiljena lovina u ruralnim krajevima. Godine 1859. od obitelji u domovini zatražio je da mu pošalju 24 divlja i domaća europska kunića. Namjera mu je bila jednostavna – želio je na svom imanju uspostaviti populaciju životinja koje bi mogao loviti iz zabave.

Kunići su pušteni u australsku divljinu na Božić. Taj se čin u početku činio beznačajnim, no ubrzo je prerastao u ekološku katastrofu dosad neviđenih razmjera, piše Forbes. Kunići su se počeli razmnožavati eksponencijalno te su u vrlo kratkom roku dosegnuli broj od nekoliko tisuća. Samo sedam godina nakon što su prva 24 primjerka stigla na Austinovo imanje, ondje je ubijeno više od 14.000 kunića. Problem je bio dvostruk. Blage australske zime omogućavale su im razmnožavanje tijekom cijele godine, dok su golema poljoprivredna područja nudila gotovo neograničene količine hrane. Do 1880-ih kunići su se proširili većim dijelom jugoistočne Australije. Na vrhuncu najezde njihova se populacija širila nevjerojatnom brzinom od oko 100 kilometara godišnje, navodi se u istraživanju objavljenom u kolovozu 2022. u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences. Do početka 20. stoljeća kunići su već predstavljali ekološku i gospodarsku katastrofu. Uništavali su usjeve, uzrokovali eroziju tla i potiskivali autohtone vrste. Razmjeri štete prisilili su vlasti na djelovanje.

Osnovano je kraljevsko povjerenstvo koje je trebalo istražiti problem i predložiti mjere za zaustavljanje najezde. Povjerenstvo je ubrzo predložilo odvažno rješenje – izgradnju najdulje ograde na svijetu kako bi se spriječilo daljnje širenje kunića. Takozvana Ograda protiv kunića završena je 1907. godine, a protezala se na više od 3200 kilometara kroz Zapadnu Australiju. No ograda nije bila potpuno učinkovita. Kunići su mogli kopati ispod nje ili preskakati oštećene i otvorene dijelove, dok se održavanje tako goleme konstrukcije pokazalo iznimno zahtjevnim. Iako je usporila njihovo širenje, ograda nije uspjela ukloniti problem. Europski kunići iznimno se brzo razmnožavaju i mogu godišnje imati do 30 potomaka. Razlog tome je vrlo kratka gravidnost, koja traje približno 30 dana, kao i činjenica da ženke mogu ponovno ostati skotne samo nekoliko sati nakon okota. Mladi kunići spolnu zrelost dosežu već za tri do četiri mjeseca, što omogućuje iznimno brz rast populacije. Dodatnu biološku prednost daje im i činjenica da nisu izbirljivi u prehrani. Mogu preživjeti hraneći se različitim biljnim materijalima, od trave do grmlja.

Problem je dodatno pogoršavao nedostatak prirodnih grabežljivaca koji bi mogli držati populaciju kunića pod kontrolom. Autohtoni grabežljivci poput dinga i ptica grabljivica ili nisu bili dovoljno brojni ili nisu imali kapacitet za lov na tako brzo rastuću populaciju. Osim toga, opsežno krčenje zemljišta za potrebe poljoprivrede stvorilo je idealna staništa. Otvoreni travnjaci i obradive površine nudili su kunićima obilje hrane i zaklona. Svi ti čimbenici, zajedno s blagim zimama koje su omogućavale cjelogodišnje razmnožavanje, stvorili su savršene uvjete za nekontrolirano širenje populacije. Unatoč brojnim pokušajima suzbijanja, europski kunići i danas predstavljaju velik problem u Australiji. Prema današnjim procjenama, njihova populacija premašuje 150 milijuna primjeraka, a šteta koju uzrokuju poljoprivredi i okolišu australsko gospodarstvo godišnje stoji više od 200 milijuna dolara. Kunići su odgovorni za eroziju tla, uništavanje autohtone vegetacije i gubitak biološke raznolikosti.

Tijekom godina korištene su različite metode za kontrolu njihove populacije, ali s neujednačenim rezultatima. Uvođenje bioloških sredstava poput virusa miksomatoze tijekom 1950-ih u početku je znatno smanjilo broj kunića. Međutim, s vremenom su životinje razvile otpornost. Slično se dogodilo i nakon puštanja kalicivirusa, odnosno virusa RHDV, tijekom 1990-ih. Ta je mjera privremeno ublažila problem, ali nije dovela do iskorjenjivanja populacije. Otrovan mamac, uništavanje podzemnih nastambi i ciljani lov i danas su među najčešćim metodama kontrole. Ipak, ti su postupci zahtjevni, skupi i uglavnom nude samo lokalna rješenja. Genetska istraživanja populacije pokazala su i da su izvorna 24 kunića imala osobine posebno pogodne za preživljavanje u australskim uvjetima, što dodatno naglašava važnu ulogu genetike u uspjehu invazivnih vrsta. Tako se nekoliko životinja namijenjenih sportskom lovu pretvorilo se u jednu od najrazornijih bioloških invazija na svijetu, koja je trajno promijenila ekosustave cijelog kontinenta.