Dva ždrijebeta kraj Čazme rođena mjesecima nakon što im je majka uginula

Na imanju kraj Čazme, na prostoru nekadašnjeg kombinata čazmanskog PIK-a, ovih dana zajedno na ispaši trče kobile i njihova mladunčad – dvoje vesele, radoznale, ponekada i onako djetinjasto vragolaste ždrebadi riđe dlake koja se prelijeva na suncu. A ipak, nisu obična ni po čemu. Njihova majka više ne postoji. Morala je biti eutanazirana mjesecima prije nego što su se oni rodili. Ono što je od nje ostalo – njezine jajne stanice, izvađene neposredno nakon što joj je stalo srce – putovalo je preko pola Europe, oplođeno je u laboratoriju u Italiji, zamrznuto, vraćeno natrag i preneseno u maternice dviju mladih kobila koje s njima nemaju nikakve krvne veze. Rezultat je pothvat kakav u Hrvatskoj dosad nije zabilježen. Priča počinje s Keszkenom, kobilom mađarskog podrijetla koja se nalazila u vlasništvu Branka Kovačića, predsjednika Hrvatske udruge uzgajivača pasmine gidran koji se uzgojem konja bavi još tamo od 1997., a gidrane uzgaja od 2009. godine. Inače, riječ je o staroj vojnoj pasmini nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije, a Keszkena je pripadala 19. rodu gidranskih kobila. Kao posljednja živa predstavnica svog roda bila je praktički neprocjenjiva. Da je otišla bez potomstva, cijeli bi taj rod nestao zauvijek.

– Bila je izuzetno vrijedna kobila i, na žalost, oboljela je od teške bolesti nogu. Kod nje je to bilo jako, jako problematično – kazuje Kovačić. Kobila je bila prvakinja na dugim utrkama izdržljivosti, onima od šezdesetak kilometara na kojima konji jure jedan za drugim, pa je njezin rasplod godinama odgađan upravo zato što je stalno bila pripremana za utrke, pa nije bilo vremena, odnosno volje, da se to napravi između utrka. Kad je konačno došlo vrijeme, došle su i ozbiljne degenerativne promjene na prednjim nogama. Dvojica su veterinara, neovisno jedan o drugome, potvrdila da je životinja toliko bolesna da je jedino humano rješenje eutanazija. – Željeli smo da s odlaskom te naše kobile ipak pokušamo naći način da očuvamo taj 19. rod. S obzirom na to da sam kao uzgajivač već dugo u kontaktu s drugim uzgajivačima, ali i profesorima s Agronomskog i Veterinarskog fakulteta koji se time bave, rodila se jedna ideja da probamo nešto što do sada u Hrvatskoj nikada nije bilo izvedeno – kaže.

Ekipu koja će napraviti taj, možemo ga slobodno nazvati pothvat, pronašao je upravo na zagrebačkom Veterinarskom fakultetu, na Klinici za porodništvo i reprodukciju, u čijem sklopu već više od 26 godina djeluje laboratorij za asistiranu reprodukciju domaćih životinja. Osnovao ga je danas pokojni profesor Zdenko Makek, a kroz njega je prošao niz projekata – od mikromanipulacije goveđim zamecima i embriotransfera do oplodnje in vitro i smrzavanja embrija. Danas je Laboratorij za asistiranu reprodukciju koji vodi prof. dr. sc. Martina Lojkić registriran za uzimanje, pohranu i slanje pseće sperme te za uzimanje jajnih stanica, embrija te pohranu sperme, embrija i jajnih stanica kopitara. Za kopitare je zadužena profesorica Nikica Prvanović Babić, voditeljica Centra za pohranu i prikupljanje embrija, spermija i jajnih stanica kopitara te tima za embriotransfer kopitara. Fakultet je, objašnjava profesorica, embriotransfer kod konja počeo raditi oko 2016. godine i isprva dobivao uglavnom beznadne slučajeve.

– Kako smo bili novi, tko god bi nam pružio priliku, obično su to bile neke stare kobile s kojima baš i nije išlo – prisjeća se. Preokret je došao kad je uspjela nagovoriti jednu klijenticu da pokušaju s dvije mlade kobile – i uspjelo je. No gidranski je slučaj bio, kako ističe, "zadnja i najkompleksnija situacija". Kobila zbog svoje bolesti nije mogla nikamo putovati, pa je cijeli postupak morao "doći k njoj". Prije svega pribavljeno je mišljenje Zavoda za sudsko i upravnu veterinarstvo Veterinarskog fakulteta te voditeljice uzgoja gidran pasmine, istaknute animalne genetičarke s Agronomskog fakulteta prof. dr. sc Jelene Ramljak da je zahvat opravdan i da je životinja genetski uistinu vrijedna. Kobila je ujutro dovezena na fakultet, ondje najprije uspavana, a potom joj je dan lijek koji je zaustavio srce. U roku od pet minuta prebačena je na patologiju, gdje su joj izvađeni jajnici, a iz njih su u laboratoriju odmah izdvojene jajne stanice i pripremljene za put.

Prvi klonirani konj

Taj je put, treba istaknuti, prevalio sam vlasnik, gospodin Kovačić. Jajne stanice i sjeme, ovo potonje u posebnom spremniku s tekućim dušikom, osobnim je automobilom odvezao u Cremonu u sjevernoj Italiji, u laboratorij Avantee – ustanove koja slovi za jedan od najvažnijih svjetskih centara za asistiranu reprodukciju životinja. Ondje je 2003. rođena Prometea, prvi klonirani konj na svijetu, a isti je laboratorij, koji vode profesor Cesare Galli i doktorica Giovanna Lazzari, poslije prvi u svijetu uspio dobiti zametke i embrionalne matične stanice sjevernoga bijelog nosoroga. "Nema boljeg u cijeloj Europi. Oni su nam bili idealan partner u ovoj priči", kaže profesorica Prvanović Babić. U Avantei su jajne stanice dozrele, a zatim oplođene metodom intracitoplazmatskog injiciranja spermija, poznatijom kao ICSI – postupkom koji se nalazi negdje između klasične oplodnje in vitro i kloniranja. Kod konja je on nužan jer njihov zametak oko sebe stvara posebnu ovojnicu i ne može se zamrznuti ako je nastao na drukčiji način. Od izvađenih jajnih stanica dvije su uspješno oplođene i pretvorene u zametke. Umjesto sretnog kraja, uslijedio je šok.

– Kad su tamo otvorili onaj hladnjak, ustanovili su da spermiji od tih pastuha, a bilo su trojica čije smo spermije uzeli, nisu živi – prepričava Kovačić dramu koja je uslijedila. U spremniku se nalazilo sjeme triju najboljih mađarskih gidranskih pastuha, koje je mađarska matična udruga darovala upravo zato da se dragocjena genetika spasi. Netko je, sumnja Kovačić, negdje pogriješio u rukovanju sa spremnicima, koji su, pretpostavlja, ostali bez potrebne količine tekućeg dušika. – Nazvali su me da imaju problem, da su jajne stanice spremne za oplodnju, a sjemena nema. Rekao sam da mogu za dan-dva dovesti novo iz Mađarske – kaže. No jajne stanice nisu mogle čekati. Bilo je pitanje sati. Sjeme se hitno morali naći inače bi sve propalo. Rješenje je stiglo u zadnji čas. Avantea je raspolagala sjemenom jednog arapskog pastuha tzv. alat dlake, iste one riđe boje koja krasi i gidrane.

– Po našem uzgojnom programu dopušteno je naše kobile pariti s takvim arapskim pastusima, uz uvjet da su alatove boje. Prihvatio sam – nastavlja Kovačić. Tako je otac ždrebadi na kraju arapski pastuh, a papiri o očinstvu i konačna registracija mladunaca još se čekaju. Najvrednije, međutim, nije izgubljeno: sačuvana je majčinska linija, onaj 19. rod zbog kojega je sve i pokrenuto. Dva zamrznuta zametka poslije su preuzeta u Italiji i, budući da zagrebački laboratorij tada još nije bio registriran za takav postupak, prenesena su u njegove dvije kobile u Budimpešti, nakon čega su vraćene u Hrvatsku. Odabir tih surogat-majki bio je zasebna dilema. "Jedni su govorili da kobila treba biti što starija, da je već imala nekoliko poroda; drugi da treba biti što mlađa i jača. Meni je bliža bila ova druga varijanta", kaže Kovačić, koji je od svoje tri mlade kobile, stare oko tri i pol godine, za surogat-majke odabrao dvije. Ždrebnost je, kaže, protekla posve normalno, kao i kod kobila začetih prirodnim putem. Iznenadilo ga je jedino to što se ždrebad požurila – rodili su se četiri-pet dana prije termina.

– Prvi put sam došao u štalu i vidim u boksu ždrijebe i kobilu. Nije mi bilo jasno čije je to ždrijebe – smije se prisjećajući se jutra kad je prvi put vidio mladca. Druga se kobila oždrijebila četiri-pet dana kasnije. – To su bile prvakinje, kobile koje nikad nisu imale ždrebad. A same su se očistile i ujutro me i jedna i druga dočekale vesele, s tim malima. Rodila se izvrsna kombinacija jer je jedna kobila oždrijebila žensko, druga muško ždrijebe. "Oni su braća. Bez obzira na to što su ih iznosile različite surogat-majke, potječu od jedne majke i jednog oca. De facto su blizanci", objašnjava Kovačić. Sličnost je upadljiva, a razlikuju se tek po biljegu na čelu: ženka ima bijelu mrlju nalik zvijezdi na glavi, a mužjak polumjesec. On će se zvati Kadir, a za ženku još uvijek traže ime. Mladunci već dvadesetak dana svakodnevno izlaze na pašu, zajedno s još dvoje ždrebadi i njihovim majkama. Svi se slažu, nitko nema nikakvih bolesti i za sada sve protječe u najboljem redu.

Za one koji gidrana ne poznaju, Kovačić rado objašnjava po čemu je ta pasmina posebna. Nastala je na prostoru Panonskog bazena, a status posebne pasmine, kako navodi, dobila je odlukom austrougarskoga Ministarstva rata, nakon čega je postala pravi vojni konj monarhije i uzgajala se u velikom broju. – Krasi ga univerzalnost. Nije isključivo jahaći konj, nije isključivo zaprežni ni tegleći, nego može biti sve, prilagoditi se potrebama vlasnika – kaže. Prepoznatljiv je i po boji: alatova, riđe-smećkasta dlaka koja se na suncu prelijeva i čini konja, kako slikovito kaže, "bržim, većim, jačim i ljepšim". Rijetke su pasmine koje se, poput gidrana, definiraju upravo bojom. Brojke otkrivaju koliko je ta ljepota krhka.

Od prvih deset grla, nabavljenih 2009. uz potporu Grada Bjelovara, i još deset iz 2010. – kada je uz osnivanje udruge zaživio i ozbiljan uzgoj u nas – u Hrvatskoj ih danas ima nešto više od 150. Uz Hrvatsku, gidrana uzgajaju još Mađarska, Slovačka, Rumunjska i Bugarska, no ukupan broj u svim tim zemljama kreće se tek oko tisuću grla. Zbog toga se pasmina vodi kao kritično ugrožena i, kako ističe Kovačić, trebala bi imati posebnu državnu pomoć kako se ne bi ugasila. I tu se krug zatvara. Ono što je za jednu kobilu učinjeno u posljednji trenutak, moglo bi, smatra profesorica Prvanović Babić, postati sustavno rješenje za sve hrvatske izvorne pasmine. – Sve pasmine ovog tipa nastale su stoljećima selekcije karaktera, izdržljivosti, zdravlja, ljepote, brzine... Ljudima su trebala stoljeća da dobiju određenu životinju – govori te naglašava kako sada tehnologija omogućuje da se takva genetika sačuva, i to bez ograničenja u broju jedinki.

Državna ergela Đakovo

Zagrebački laboratorij je u međuvremenu, uz odobrenje Ministarstva poljoprivrede, i službeno registriran kao centar za pohranu i prikupljanje embrija, jajnih stanica i sjemena kopitara, čime taj posao može obavljati u većem opsegu. Interes već postoji: javila se državna ergela Đakovo, zainteresirana za asistiranu reprodukciju svojih lipicanaca, a najavljena je i suradnja s Agencijom za ruralni razvoj Istre, koja raspolaže i magarcima i istarskim govedom. Cilj je, ističe profesorica, da fakultet postane servis hrvatskim izvornim pasminama u prikupljanju i čuvanju genetskog materijala. Ideja je banka gena. – Hrvatska ima banku gena, ali u njoj zasad nemamo nijedan zametak kopitara. Trebali bismo za sve naše izvorne hrvatske pasmine imati rezervu u ledu, da ih danas-sutra, ako nekom od ugroženih rodova zaprijeti nestanak, možemo spasiti od izumiranja. Jedan od problema je, govori bez ustručavanja, i novac. Za pojedinačnog je uzgajivača takav zahvat teško financijski podnijeti, pa realno rješenje vidi u državnim potporama i europskim fondovima.

Iako smo ovu priču radili kroz njezine riječi, te one gospodina Branka Kovačića, profesorica Prvanović Babić ističe kako pothvati poput ovoga nikada ne bi mogli uspjeti kada bi ih radili pojedinci, nego su ovisni o cijelom timu ljudi. Konkretno, u ovom slučaju valja spomenuti i članove tog tima. Jedna od istaknutijih figura tu je profesorica Martina Lojkić koja vodi laboratorij, a asistiranom reprodukcijom se bavi već četvrt stoljeća i koja je, kako kaže Prvanović Babić, "osoba bez koje sve ovo definitivno ne bi bilo moguće". Uz nju je i profesor Juraj Grizelj, vrhunski poznavatelj reprodukcije kopitara, koji zna prosjediti brojne besane noći uz rasplodne kobile koje se katkad moraju pregledavati svaka četiri sata, i tako danima. Na njih se nastavljaju i mlađi asistenti koji bi, nada se profesorica, ovaj posao trebali nastaviti. O dvoje malih gidranskih blizanaca s čazmanskog imanja tim s Veterinarskog fakulteta planira napisati i znanstveni rad. "To je zaista lijep primjer kako se primijenjenom znanošću može spasiti vrlo vrijedan, praktički neprocjenjiv genetski materijal", kaže profesorica. A na pašnjaku kraj Čazme dva mladunca, začeta u epruveti u Italiji i iznesena od kobila koje im nisu majke, o svemu tome ne znaju ništa. Trče za majkama, prkose ljetnom suncu koje im pali riđu dlaku i, ni ne sluteći, nose dalje lozu koja je zamalo zauvijek nestala.