'Nisam mogao smisliti Miloševića, a Madeleine Albright sam nazvao ružnom babetinom. Zadar? To je bilo čudo'

I danas, četiri desetljeća kasnije, za najsretnije trenutke svog košarkaškog kluba Zadrani drže onu pobjedu u Zagrebu nad Cibonom u trećoj utakmici finala doigravanja Prvenstva SFRJ. Nakon dva produžetka bilo je 111:110 za goste, a u trenutku kada je završna sirena u prepunom zagrebačkom Domu sportova označila kraj susreta i kada su Vranković, Popović, Petranović i društvo počeli slaviti, razdragani Zadrani izašli su na ulice. I počelo je slavlje koje će trajati cijelu noć i koje da će se, u ovom gradu, teško više ikad ponoviti.

Premda i sami treneri vole reći da su ponajprije veliki igrači ti koji donose velike pobjede, ova nezaboravna pobjeda u Zagrebu, protiv tada aktualnog, dvostrukog prvaka Europe, bila je i trenersko remek-djelo. Ponajprije u psihološko-motivacijskom smislu, u čemu je tadašnji trener Vlade Đurović bio velemajstor.

– Kada su mi rekli da se slavi 40 godina od Zadrova posljednjeg naslova prvaka Jugoslavije, zapitao sa se zašto baš 40. A onda sam sam sebi rekao: "Pa tko će doživjeti 50. obljetnicu?!" Vjerojatno ni nekih navijača, a najviše je bilo onih između 40 i 50 godina, više nema među živima – rekao nam je ovih dana Đurović, prisjetivši se nekolicine posebnih navijača:

– Bio je to šesteročlani "stručni štab u sjeni". To su bili ljudi bolesno zaljubljeni u košarku pa sam im dopuštao da gledaju treninge, a oni su dolazili baš na svaki. Zauzvrat su po obližnjim kafićima stvarali dobru atmosferu. Govorili su da Đurović drži disciplinu, da ga igrači poštuju, da će se igrati odlična košarka i meni je to odgovaralo.

Jedan od njih napisao je zanimljiv tekst za Muzej zadarske košarke.

– Taj navijač napisao je da je moja odluka da na posljednjem treningu prije polaska na majstoricu u Zagreb igramo nogomet bila genijalna. Na prvu su se i oni hvatali za glavu. Meni je bilo važno da se igrači relaksiraju, da se nasmijemo. Nakon toga otišli smo u restoran Sfinga, u kojem se jela najbolja riba u gradu.

Đurović danas živi u svom Beogradu, umrli su mu supruga i sin, ima kćer i unuka.

– Komentiram košarku za Arena Sport, na što ljudi dobro reagiraju i to me održava. Uglavnom se družim s mlađim ljudima od sebe. Eto, baš u svojoj ulici imam neke odvjetnike, liječnike, koji se vole dužiti sa mnom jer im pričam svoje dogodovštine, a ja se uz njih osjećam mlađim. Ne volim razgovarati sa svojim naraštajem jer onda se priča samo o bolestima, operacijama, tko ima dobrog liječnika i slično.

Sa svojih 78 godina, naš je dojam, Vlade se sasvim bistro sjeća brojnih detalja iz te pobjede koja će odrediti njegovu karijeru. Uspjeh je to koji će, zajedno sa Zadranima, proslaviti sljedećeg vikenda u gradu svetog Donata.

– To su mi najljepše moguće uspomene, najbolje razdoblje u životu. I danas se ta utakmica smatra primjerom ljepote dramatike sporta, a ja je doživljavam kao ostvarenje trenerskog sna. Jer u tom susretu baš svi igrači dali su svoj maksimum, a neki i preko maksimuma, što vam se u trenerskoj karijeri vrlo, vrlo rijetko događa, pogotovo ne u tako presudnim utakmicama.

Presudna je bila i druga utakmica finala, jedina zadarska, koju Dražen Petrović nije igrao zbog inscenirane ozljede. Barem nam tako kažu izvori bliski tadašnjoj momčadi Cibone. Naime, uplašeni da bi u Jazinama mogao biti isprovociran i da bi mu još jedna (a imao je već dvije) tehnička pogreška donijela neigranje u eventualnoj majstorici, u Ciboni su odlučili da je bolje da Dražen drugi susret ne igra pa se na zagrijavanju uhvatio za nogu i sjeo na klupu.

– Kad sam vidio da nema Dražena na parketu, a meni se čini da on ipak nije bio ozlijeđen, ja sam se još više uplašio jer to je značilo da ih moramo dobiti. Srećom, tako je i bilo. Mi smo dobili, nakon čega mi je sportski direktor Giuseppe Giergia čestitao i rekao da sam učinio sve što se moglo.

No postiglo se još i više zahvaljujući dvojici igrača s herojskim učincima. Dovoljnim za senzaciju koja se i danas prepričava:

– Nakon što u prvom poluvremenu nije zabio ništa, a nije puno ni igrao, do kraja utakmice Petar Popović ubacio je čak osam trica i 35 koševa. Još impresivniju utakmicu odigrao je Stojko Vranković, koji je upisao 23 koša, 21 skok i 11 blokada. Sjajnu utakmicu odigrao je i Veljko Petranović, koji se u jednom trenutku bacio za loptom preko zapisničkog stola, u tom je trenutku i publika u dvorani shvatila da smo mi u Zagreb došli pobijediti. U toj utakmici i Pahlić, Matulović, Obad, Blažević i svi ostali bili su na svom maksimumu jer da nije bilo tako, drukčije ne bismo ni mogli pobijediti kaznenu ekspediciju zvanu Cibona. Naime, cibosi su se te godine u finalu Kupa prvaka gotovo pa poigravali sa Žalgirisom, sa Sabonisom, Kurtinaitisom i Homičusom, i svaki od njihovih 12 igrača bio bi u našoj prvoj postavi.

Da bi se takvo što izvelo, morala se vidjeti trenerska ruka. Ne samo u vođenju nego i u pripremi takvih utakmica.

– Mi smo bili smješteni u motelu Plitvice, a prije polaska u dvoranu kazao sam svojima: "Dečki, oni možda jesu bolji tim, no ne mora uvijek bolji pobijediti." Kazao sam im i da oni kao naraštaj nisu ništa osvojili i da je to njihova najveća prilika. Zadar je prije toga pet puta bio prvak SFRJ, no te su naslove osvajali Giergia i Ćosić i to je bilo za očekivati, a Zadrani i danas meni kažu da je ovo što smo mi napravili bilo čudo. Mirakul. To su mi najljepša sjećanja u životu. Pa Cibona je tada bila kaznena ekspedicija, dvostruki prvak Europe, a moji igrači nadmašili su i sami sebe.

Prije te treće utakmice, takozvane majstorice, odvijao se psihološki rat.

– Veliki lisac Novosel sve je činio da u naše redove unese nervozu, a ja sam svoju nervozu uspio prebaciti na polje hrabrenja svojih igrača. Štoviše, u tome sam se služio i nekim cakama kao što je neki stari dinar koji sam ubacio u svlačionicu pa sam ga, kad smo ušli, ugledao i podigao s usklikom: "Ovo je dobar znak. To je sreća."

Još je nešto poduzeo tadašnji sportski direktor Cibone, čuveni Glista:

– Prije no što smo došli u dvoranu, Novosel je izbacio iz nje 200 navijača Zadra. Kada smo došli pred ulaz u Dom sportova, neki redar tražio je osobnu iskaznicu od Vrankovića, Popovića, mene... jer je Novosel rekao da nitko ne može ući a da ne predoči osobnu iskaznicu. Na koncu smo razbili staklo ulaznih vrata da bi igrači ušli kroz slomljeno staklo. Kad smo pak izlazili s treninga, neki čovjek dobacio nam je da smo zadarski težaci i da nismo trebali ni dolaziti jer će biti 20 razlike. Kad sam se okrenuo, čovjek se obratio meni kazavši da sam i ja seljak, ali iz Beograda, i ja čovjeka udarim tako da je samo skliznuo s barske stolice uz šank. Sve su to moji igrači vidjeli pa sam im kazao: "Tako jedu, treniraju i tako tuku šampioni."

Ključna finta bila je ona kako je motivirao Petra Popovića, koji će te večeri odigrati utakmicu karijere.

– Rekao sam mu: "Pope, imaš tri sina i ako večeras ne pobijediš, nećeš im imati o čemu pričati. Jer dosad ništa nisi napravio u svojoj karijeri." Naravno, rekao sam mu to nasamo, jer ipak je on bio stariji igrač pa ne možete tako s njim pred svima.

U velikoj dvorani Doma sportova te večeri bilo je više od 10 tisuća ljudi.

– Sjećam se, u dvorani je bila i politička elita predvođena Slavkom Šajberom i Ivom Vrhovcem i sve je bilo pripremljeno za veliko Cibonino slavlje koje se trebalo dogoditi u hotelu Palace, ali nije se dogodilo. No dogodio se spektakularan doček u Zadru i to je nešto što ću pamtiti dok sam živ.

Oduševljeno mnoštvo dočekalo je svoje ljubimce na zadarskom Narodnom trgu.

– Sjećam se da sam tada s nekim megafonom držao neki govor pred 30 tisuća ljudi i da su mi navijači skandirali: "Vlade, ostani". Bila mi je to najveća satisfakcija u životu jer su mi ti isti ljudi cijelu sezonu zviždali.

Dakle, Zadrani ga nisu voljeli sve dok ga nisu izgubili.

– Zadar je bio jedan od gradova u kojem je nacionalizam bio izražen još u vrijeme Tita. S obzirom na to da je u zadarskom zaleđu živjelo puno Srba, Zadrani su sebe smatrali za gospodu vredniju od svoje okoline, nešto poput Dubrovčana ili Venecijanaca. Kada sam tek došao, na prvu našu pripremnu utakmicu došle su četiri tisuće ljudi, ali ne da bi nas bodrili, nego da bi protestirali što je klub mene izabrao za trenera. Osim što sam bio Srbin, još sam prije toga bio trener Šibenke, s kojom sam ih uglavnom pobjeđivao i ti me ljudi nisu voljeli. Zbog toga je svaka domaća utakmica za mene bila noćna mora, prava trauma, jer sam znao da me, kada spiker pročita moje ime, čekaju salve zvižduka. Čak sam nekoliko puta i zamolio spikera da moje ime ne spominje, no tu porciju zvižduka nisam mogao izbjeći.

No Vlade u Zadru nije ostao. Nije ni u Dalmaciji, a imao je ponudu od Splita, u kojem se mogao vinuti do europskog vrha.

– Zvali su me Splićani, već se znalo da imaju super talente poput Rađe i Kukoča, no ja sam se odlučio za Zvezdu. Kao rođeni Beograđanin izbivao sam iz svog grada osam godina i htio sam se vratiti na velika vrata, a dobio sam i nenormalan novac za to vrijeme, kakav nisam dobio ni kasnije u inozemstvu. Nažalost, bila mi je to prva pogreška u izboru kluba.

Tada je donio prvu odluku zbog koje je kasnije puno puta zažalio.

– Imao sam tada 37 godina i bio sam u naponu snage, a da sam izabrao bolje, moja je karijera mogla ići stazom kojom su išle i Maljkovićeva, Ivkovićeva, Obradovićeva i Pešićeva. Jer, ja sam tada bio taj kalibar, u tom trenutku najveća trenerska zvijezda u tadašnjoj zajedničkoj državi. Kada sam vidio da je Split, koji sam ja trebao preuzeti, a ne Maljković, postao prvak Europe, bio sam očajan. Ne mogu vam opisati riječima koliko mi je bilo krivo.

Ono što mu je ponekad stvaralo probleme, bila je i ta njegova osebujnost.

– Ja sam uvijek bio svoj i to sam u karijeri i materijalno platio. Iz Lietuvos Rytasa morao sam otići a da u tamošnjem prvenstvu nisam doživio nijedan poraz, i to zato što sam se posvadio s kumom predsjednika kluba koji je počeo vrijeđati Srbe. Kasnije se na moj posao nadovezao slovenski trener Mahorič i osvojio i Eurokup, što je naslov koji mi također nije bio suđen.

Iz jednog belgijskog kluba (Aalstar Okapi) morao je otići jer je izvrijeđao američku državnu tajnicu Madeleine Albright.

– Zbilo se to 1999. tijekom bombardiranja Srbije. Premda nisam mogao smisliti Miloševića, teško mi je padalo da se o nama Srbima govori kao o talogu čovječanstva pa sam novinaru jednih uglednih novina objasnio da je Madeleine Albright jako frustrirana žena, mala, ružna, nikakva. Rekao sam da je dio mladosti provela u Beogradu, u kojem je uvijek bilo lijepih žena, pa na nju nitko nije obraćao pozornost. Rekao sam i da je ružna babetina pa mi je, po izlasku intervjua, predsjednik rekao da moram napustiti klub.

Đurović je danas umirovljeni trener koji i dalje pozorno prati košarkaška zbivanja.

– Volim igrati šah, kartati s društvom. Volim i otići u kafanu, ja sam hedonist.

Onda će zacijelo uživati u specijalitetima dalmatinske kuhinje kada sljedećeg vikenda navrati do Zadra.

– Nažalost, u Zadar ne dolazim često, ali kad dođem, ne daju mi da igdje išta platim. Čak ni hotel. Kada sam pitao vlasnika jednog restorana zašto mi ne dopušta da platim svoju večeru, jer ja nisam legenda poput Ćosića i Giergie, on mi je kazao: "Ono što su oni činili, to je od njih bilo i za očekivati, no ono što ste vi učinili, to je bilo čudo."

Za Zadar će Vlade kazati da je za njega bio sudbinski grad.

– Najprije sam kao klinac dolazio na more k tetki čiji je muž bio vojno lice i nije dobivao prekomandu. Kupao sam se na plaži Kolovare, a kada bih se vraćao s kupanja, vidio bih upaljena svjetla na igralištu i kako Giergia i društvo treniraju. Tada sam se i ja zaljubio u košarku. Kada sam bio trener tuzlanske Slobode, majstoricu sa Slovanom za ulazak u Prvu ligu igrali smo u Jazinama i pobijedili nakon dva produžetka. Na koncu sam bio i prvak države sa Zadrom.