Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država donio je u petak jednu od najznačajnijih odluka u drugom mandatu predsjednika Donalda Trumpa, presudivši da predsjednik nema zakonsku ovlast samostalno uvoditi široke carine bez izričitog odobrenja Kongresa. Sud je 20. veljače poništio paket carina koji je bio središnji dio Trumpove gospodarske politike i ključni instrument njegove trgovinske strategije, a pravni stručnjaci već ovu odluku nazivaju prvom velikom presudom kojom je najviša sudska instanca jasno ograničila njegovo široko tumačenje predsjedničkih ovlasti u području fiskalne politike. Trump je carine godinama predstavljao kao temelj svoje ekonomske strategije, ističući da su nužne za smanjenje trgovinskog deficita, povrat proizvodnje u Sjedinjene Države te povećanje proračunskih prihoda. Administracija je procjenjivala da bi mogle donijeti više od dva bilijuna dolara u idućih deset godina, dok je sam predsjednik upozoravao da bi njihovo ukidanje moglo imati, kako je rekao, "katastrofalne posljedice za nacionalnu sigurnost, vanjsku politiku i američko gospodarstvo".
U središtu pravnog spora nalazio se Zakon o međunarodnim ekonomskim izvanrednim ovlastima iz 1977. godine, donesen nakon afere Watergate kako bi se ograničila moć izvršne vlasti. Taj se zakon tradicionalno koristi za uvođenje ekonomskih sankcija, financijske restrikcije prema stranim državama te hitne trgovinske mjere u kriznim situacijama. Trumpova administracija tvrdila je da predsjednikova ovlast da "regulira" uvoz uključuje i pravo nametanja carina, no Vrhovni sud to je odbacio zaključivši da takvo tumačenje pretvara regulatornu ovlast u fiskalnu, što prema američkom Ustavu nije dopušteno jer pravo uvođenja poreza i carina pripada isključivo Kongresu. Presuda ne znači da predsjednik više ne može uvoditi carine, ali jasno utvrđuje da to mora činiti kroz druge zakonske mehanizme koji zahtijevaju formalne istrage, sudjelovanje saveznih agencija i znatno dulje proceduralne rokove. Administracija je već najavila da će pokušati zadržati dio carinskog režima korištenjem alternativnih pravnih osnova, što znači da bi neizvjesnost za poslovni sektor mogla potrajati.
Carine su u međuvremenu osporili brojni mali poduzetnici i više saveznih država, tvrdeći da predsjednik pokušava preuzeti fiskalne ovlasti Kongresa. U očekivanju presude, tisuće kompanija pokrenule su postupke za povrat ranije plaćenih carina, što bi moglo dovesti do višemilijardnih odštetnih zahtjeva prema saveznoj vladi. Vrhovni sud Sjedinjenih Država najviša je sudska instanca i konačni tumač Ustava. Iako ne donosi zakone, odlučuje jesu li zakoni i odluke predsjednika u skladu s ustavnim poretkom, a u fiskalnim pitanjima ima ključnu ulogu u očuvanju podjele vlasti, zakonitosti poreznih mjera i zaštiti ovlasti Kongresa. Povijesno gledano, presude poput one u slučaju North Dakota protiv Wayfaira iz 2018., koja je omogućila oporezivanje internetske trgovine, te ranije odluke poput Pollock protiv Farmers’ Loan & Trust iz 1895. i South Carolina protiv Baker iz 1988. značajno su oblikovale američki porezni sustav. Današnja odluka o carinama već se smatra novim povijesnim trenutkom u definiranju granica predsjedničke fiskalne moći.
Iako se presuda formalno odnosi na američko pravo, njezine posljedice osjećaju se globalno, osobito u Europskoj uniji, a time i u Hrvatskoj kao njezinoj članici. Trumpove carine bile su usmjerene i na europsku robu, uključujući industrijske proizvode, čelik, aluminij i automobilske komponente. Odluka sada smanjuje mogućnost brzog i jednostranog uvođenja američkih carina protiv Europske unije, čime doprinosi stabilnijim transatlantskim trgovinskim odnosima. Hrvatske tvrtke koje izvoze u Sjedinjene Države, posebno u sektorima metalne industrije, farmacije, prehrambene proizvodnje i brodogradnje, mogle bi zbog toga imati predvidljivije tržišne uvjete. Dugoročno, ukidanje carina može ublažiti globalne inflacijske pritiske jer one izravno povećavaju cijene uvozne robe, dok presuda istodobno potvrđuje važnost zakonodavnih procedura i međunarodnih trgovinskih pravila, što je u skladu s dugoročnim interesima Europske unije. Analitičari ocjenjuju da ova odluka predstavlja jedan od najvažnijih ustavnih trenutaka u novijoj američkoj gospodarskoj politici jer jasno potvrđuje da predsjednička ovlast u trgovinskoj politici ima granice te da fiskalne odluke, uključujući uvođenje carina, ostaju u nadležnosti zakonodavne vlasti.
