Álvaro Joaquim de Melo Siza Vieira (1933.), tako se portugalski arhitekt punim imenom zove. Ljudima iz tih krajeva već je u imenu upisana stvaralačka raskoš. U blizini dvorca Miljana, gore kod Kumrovca, jedna je bijela kapelica, na privatnom posjedu i daleko od očiju javnosti, koja je njegovo djelo. Sudeći po fotografijama, vrlo je lijepa, ali nećemo je uživo posjetiti, jer zaziremo od zalaska na privatne posjede i ne znamo što vlasnici o nama misle. Svaki je čovjek rob vlastite reputacije.
Prije sada već punih dvadeset godina, kod zagrebačkog je AGM-a objavljena lijepa bijela knjiga, meko uvezanih kartonskih korica, na kojoj su sitnim slovima, jednake veličine, upisani ime autora i naslov. Urednik bio je Maroje Mrduljaš, a knjiga je prevedena s talijanskog. Dakle, ne s portugalskog. Razlog je samorazumljiv, ali neobičan: priređivač knjige Antonio Angelillo je kao mladi arhitekt u Portu stažirao kod Size, a kada je odlazio od njega odlučio je s raznih strana sakupiti, na talijanski prevesti i u knjigu ukomponirati majstorove tekstove. Siza mu je to dopustio, a cijela je stvar imala smisla zbog jednog neobičnog razloga. Za razliku od većine klasika moderne arhitekture, pa čak i za razliku i od većine cijenjenih i skupih arhitekata današnjice, Siza nije svoje djelo osiguravao i okruživao velikim teorijskim i narativnim bedemima, niti je svoje kuće riječima preporučivao. Pritom, Siza je čovjek široke kulture, odličan i vrlo pasioniran crtač, sjajan portretist, poznavatelj književnosti, mislilac, majstor i umjetnik, karizmatičan gospodar riječi. Angelillo je pažljivo načinio i na talijanskom objavio knjigu od Sizinih riječi, koju je onda Jasenka Gudelj prevela na hrvatski, a ja sam je kupio istoga dana kada se te 2006. pojavila u knjižari u Teslinoj. Privukla me Kuća Marija Bahije, koju sam nekad davno vidio u nekom stranom magazinu, kako se spušta niz padinu, a nad njom toranj na vrh kojeg je garaža. Ta kuća istovremeno je izgledala kao neka nadrealistička skulptura i bila je savršeno funkcionalna, srođena s krajolikom poput mravinjaka s livadom. Fascinantno. U "Zapisima o arhitekturi" je i kratki Sizin tekst o toj kući, u kojem govori o tome da razumijevanje započinje učenjem gledanja, i da je svaka ideja u arhitekturi određena i ograničena prostorom, propisima, investitorovim željama, proračunima ovim i onim, količinom novca: "Možda zato projekti nisu nikada tako dobri kao što bi mogli biti, niti toliko loši koliko su okolnosti obećavale." Naizgled, tu je razlika između književnosti, ili pisanja romana, i stvaranja kuće. Ali samo naizgled, jer sva ona ograničenja o kojima Siza govori postoje i u poslu romansijera, ali je razlika u tome što ovdje arhitekt protiv sebe ima istovrsna ograničenja - u svojoj glavi. I doista, roman nikad nije tako dobar kao što je mogao biti, niti je tako loš kao što su okolnosti obećavale.
Sizino majstorstvo u projektiranju vrlo je slično i srodno njegovom majstorstvu u tumačenju. Premda se od neukih ne štiti teorijskim bedemima, sav je od riječi. Negdje na početku knjige, govoreći o važnosti crtanja i o crtežu kao podsjetniku, on lamentira nad bjelinom papira. Priča o tome koliko je neobično i neizdrživo naći se pred iskušenjem prvog poteza, pred prvom zamisli o kući. Tu najednom, neosjetno, skoro i ne znajući što čini, Siza prelazi u diskurs umjetnosti. Od majstora-graditelja, koji u glavi uvijek unaprijed ima ideju o kući, kao što pekar ima uvijek istu formu kruha, a cipelar istu formu cipele, čime su obojica osigurana od nemoći čovjekove da stvori nešto novo, tu, u tom trenutku kada biva svjestan da je suočen s ničim i da bi od ničega trebalo stvoriti nešto, Alvaro Siza postaje umjetnik.
Ali tome prethodi nešto što je mnogo važnije, a u ovoj je knjizi prikazano na mnogim njezinim stranicama, skoro u svakome tekstu: kada opisuje kuće, tuđe kao i svoje, ili kad govori o gradovima, ulicama, predjelima, Siza nikad ne govori jezikom zidara pa ni jezikom urbanista. On predjela opisuje posve pjesnički, kao da se sprema na put s Fernandom Pessoom, a ne kao da se sprema projektirati kuću ili studentima objašnjavati kako se to radi. Njegov pogled na prostor je, vjerojatno, pogled arhitekta, ali oko kojim gleda i jezik kojim artikulira viđeno su potpuno pjesnički. Kako je to moguće, ne znam. I zašto je to tako, ne znam. Ali bez toga zacijelo ne bi bio moguć ni onaj toranj s garažom na vrhu, u Kući Maria Bahije.
