‘Ja sam Hrvatica koja sudi Formulu 1! Vozač se slupao ispred mene, a Hrvatsku više znaju po Kolindi nego Modriću‘

Mojim kolegama u Azerbajdžanu prva asocijacija na Hrvatsku bila je bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Ne znaju kako se zove, ali se sjećaju kako je navijala za naše na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018.

Ovo je samo jedna od anegdota koju nam je ispričala Dora Šižgorić Winter koja je krajem rujna imala čast biti jedan od sudaca na utrci Formule 1, preciznije VN Azerbajdžana u Bakuu.

Dora je hrvatska automobilistička sutkinja te članica Hrvatskog auto i karting saveza (HAKS). Pripada novoj, mlađoj generaciji sudaca u domaćem autosportu i motosportu, a u svijet automobilizma ušla je iz čiste ljubavi prema tom sportu.

- F1 volim od malena, ali ova priča je počela kada sam bila vođa volontera na jednoj velikoj brdskoj utrci za ekstremni biciklizam. Tek tada mi je sinulo da bih mogla raditi istu stvar koju radim ovdje, samo u sportu koji iznimno volim. Nazvala sam HAKS i pitala kako se uopće postaje sudac. Uputili su me, učlanila sam se u klub i oni su me poslali na polaganje za licencu. To je bilo u ožujku prošle godine. Inače, ono što je mnogima čudno, meni se nitko u obitelji ne bavi autosportom. U većini slučajeva je to svojevrsna obiteljska tradicija pa je zbog toga svima bilo čudno otkud sam se ja pojavila. Ne znam jesam li započela tradiciju, ali ja djelomično i živim za ovaj sport tako da se nadam da će trajati još dugo - započela je Dora tijekom razgovora za SN.

Nažalost za sve entuzijaste koji se bave autosportom u Hrvatskoj, to nije nešto od čega mnogi mogu preživljavati pa mnogima ostaje "samo" kao svojevrstan hobi.

Meni je to hobi, toliko sam se žrtvovala za ovaj sport. Sama sam si platila put u Azerbajdžan. Savez mi nije platio put. Drugim sucima uglavnom plaća njihov savez

- Zapravo, nikome u autosportu to nije primarni posao jer, jednostavno, u Hrvatskoj se od toga ne može preživjeti. Bilo bi divno da se može, ali situacija je takva kakva je. Meni je to s jedne strane hobi, a s druge mi je tolika ljubav, toliko sam se žrtvovala za ovaj sport, stavljala druge stvari sa strane samo da bih otišla na natjecanja. Na primjer, ja sam si platila put u Azerbajdžan. Savez mi nije platio put.

Dora nam je pojasnila kako drugim internacionalnim sucima domaći savezi plaćaju put na utrku poput one F1, ali kod nje to nije bio slučaj.

- Nažalost, ja nisam imala financijsku podršku Saveza. Ne znam je li to uobičajeno. Razgovarala sam s drugim sucima u Azerbajdžanu, postoji puno saveza diljem svijeta koji plate put na ovakva natjecanja jer je F1 poznata po tome što ne plaća svoje suce, volonteri su. Jedni od rijetkih koji su plaćeni su tehničari, mi ostali nismo. Međutim, s obzirom na to koliko je to bitno, svjetsko natjecanje, savezi plaćaju put svojim sucima jer se tako podiže kvaliteta kadra te vidljivost ne samo države, nego i samog saveza. Mene su mog posljednjeg dana u Bakuu već pitali hoću li se vratiti iduće godine i znam li još nekoga tko bi došao jer su ostali oduševljeni sa mnom, mojim znanjem i iskustvom. Na taj način se otvaraju vrata drugima koji inače ne bi imali priliku doći. Dosta drugih saveza podržava svoje suce, moj mene za sada ne. Nadam se da će se iskupiti iduće godine.

Dorin put prema Azerbajdžanu krenuo je vlastitom proaktivnošću. Ništa nije išlo preko Saveza ili druge institucije, već se ona sama javila direktno u „Baku Marshals Club“ (Klub sudaca Baku) i pitala ih kako da se prijavi.

- Poslali su mi službenu prijavnicu, ispunila sam sve detalje, sve je to u obliku motivacijskog pisma. Tek kada sam stigla u Azerbajdžan moja kolegica Kim iz Singapura mi je otkrila da inače svi koji dolaze prvi put moraju obaviti poseban intervju nakon prijave, što ja nisam morala. Prijavnicu sam ispunila u ožujku, a oni su sredinom lipnja poslali službene pozivnice onima koji su bili izabrani. Nismo imali previše informacija prije dolaska, ali upala sam u odličan sektor, s odličnim ljudima. Na primjer, moj zamjenik šefa sektora je došao po mene u šest ujutro na aerodrom. Ljudi su iznimno srdačni i druželjubivi.

U Azerbajdžanu je Dora provela šest dana, a zanimljivo je bilo i da prije dolaska nisu imali nikakve posebne obuke. Objasnila nam je kako je cijela srijeda, dan prije početka trkaćeg vikenda, bila posvećena edukacijama i uvježbavanju. Prije dolaska su samo dobili informacije kako se rukuje s bolidima, jer ih se ne diže na vučnu službu kao običan automobil, te koje su razlike između bolida Formule 1 i Formule 2.

Formula 1 poznata je po tome što ne plaća svoje suce, volonteri su

Službene informacije navode da se Dora nalazila u sektoru 2, a prva asocijacija na to je poznati dio staze koji prolazi uz zidine tvrđave Icherisheher iz 12. stoljeća. Internet je potvrdio prvu asocijaciju, ali nekada stvarno ne treba vjerovati svemu što se pročita "online".

- Nažalost nisam bila tamo, to je i mene zbunilo. Oni sektor dva zovu drugi zavoj. Svima je prva asocijacija jedan od tri službena sektora na stazi, ali njima je sektor zapravo zavoj. Nalazila sam se odmah na izlasku iz bokseva. I ja sam se zbunila jer sam prije dolaska pitala svog zamjenika šefa sektora da mi pošalje skicu sektora. Gledam i nije mi jasno, to nije dvorac, već neki bezvezan zavoj.

Ipak, jedno od glavnih pitanja koje se nameće je kako sve to funkcionira "iza kulisa". Na prijenosu se povremeno vide suci koji izađu na stazu maknuti bolid ili neke dijelove sa staze, ali što se događa u međuvremenu, kako izgleda cijeli proces sudačke akcije na jednoj utrci F1?

- Tijekom sprint utrke F2 imali smo dvije intervencije. Jedan vozač iz akademije Aston Martina razbio se točno ispod naše pozicije. Bili smo strogo podijeljeni tko što radi po sudačkim pozicijama. Postoje suci sa zastavicama, suci koji se bave radiokomunikacijom te specifičan tim koji je intervencijski i izlazi na stazu. Oni imaju svog vođu koji ima radiovezu i čuje što se događa. Na početku sprint utrke F2 dogodio se kontakt i jedan bolid se izvrtio te stao na stazi. Bez oklijevanja suci sa zastavicama moraju odmah krenuti mahati s dvije žute zastavice. To nije pod utjecajem kontrole utrke. Oni imaju utjecaja samo na to kada se vade crvene zastave, zastava koja označava slabo prijanjanje te kada se vadi tabla na kojoj piše SC (sigurnosno vozilo). Intervencijski tim je obučen i spreman za reakciju čim je bolid stao na stazi, ali nema izlaska na stazu dok ne dobiju dopuštenje kontrole utrke. Ništa se do tada ne smije dogoditi, strogo je zabranjeno - započela je Dora i nastavila.

- To su strogi propisi kojih se svi moramo pridržavati. U ovoj spomenutoj situaciji imali smo sreće da je bolid stao odmah pokraj vrata u ogradi. To je najbolja moguća situacija jer se bolid mogao samo izgurati iza ograde, sve ostalo bi zahtijevalo druge, kompliciranije procese. Nakon što je došlo dopuštenje, vrata ograde se otvaraju i četiri člana intervencijskog tima izlaze na stazu skupiti bolid i sve prosipane dijelove po stazi. Kada su bolid uveli iza ograde, vrata su se zatvorila, staza je očišćena i utrka je nastavljena. Cilj je da cijeli proces bude što brži. Dok je trajala utrka, kran je namještao bolid tako da čim utrka završi bude stavljen na vučnu službu i bude vraćen momčadi. Tako da dok se utrka događa, puno se događa i iza barijera. Ako je riječ o poziciji iza ograde bez krana, onda se cijeli proces mora napraviti tek nakon završetka utrke.

Ponekad ima podcjenjivanja, ali stvarno me većina muških odlično prihvatila

Tijekom svog boravka u Bakuu, Dora je nagrađena za svoj rad, trud i znanje. Drugog dana je polovicu svog vremena provela u intervencijskom timu, a posljednji dan je cijeli provela u toj posebnoj ekipi.

- Moj zamjenik šefa sektora je vrlo iskusan, tako da je, čini se, shvatio da znam o čemu pričam. Ono što je također vrijedno za izdvojiti je nepisano pravilo da internacionalne sutkinje inače ne izlaze na stazu. Do prije dvije godine žene uopće nisu mogle biti u intervencijskim timovima, tako da je lijepo od njih, očito imaju povjerenja u mene.

Dora nam je otkrila kako je riječ o narodu koji ima vrlo sličan mentalitet kao Hrvati te da nekada znaju biti vrlo opušteni u poslu kojim se bave. Kod njih nema žurbe. Takav pristup nekada nije baš bio na visokim standardima na koje je Dora inače navikla.

- To je nešto nevjerojatno, koliko smo slični. Kao da smo braća, ali da imamo drugu majku. S obzirom na njihove uvjete, da od autosporta imaju samo F1 i F2, ajmo to nazvati vrhunac autosporta, oni zapravo misle da znaju, ali ne znaju koliko ne znaju. Neki imaju iskustva izvan VN Azerbajdžana, ali neki i nemaju, tako da sam sa svojim internacionalnim kolegama svaki dan im pokušavala objasniti da neke stvari nisu baš za zezanciju. U nekim trenucima sam se zapitala: „Je li ovo vama normalno? Jer meni nije“.

Od prvog dana Dora se sjajno složila sa svojim kolegama, iako nekada nisu ni govorili isti jezik.

- Danas si šaljemo poruke, svi me zovu da se vratim. Inače sam jako snalažljiva osoba, pričam puno jezika pa se mogu s bilo kime sporazumjeti. Osim toga, nije me sram blebetati i kada ne znam nešto perfektno. Neke kolege su pričali engleski, neke ruski, neki njihov azeri (op. a. službeni jezik u Azerbajdžanu), neki kombinaciju… Snalazili smo se svakako.

Prva asocijacija na Hrvatsku u Azerbajdžanu je nogomet, nije to neko veliko iznenađenje s obzirom na sjajne uspjehe Vatrenih tijekom posljednjih osam godina na svjetskim prvenstvima, ali mora se priznati da bi malo tko pogodio tko je točno prva asocijacija.

- Mojim kolegama koji su bili u mom sektoru je prva asocijacija bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Ne zezam vas. Oni ne znaju kako se ona zove, ali sjećaju je se sa Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. godine kako je navijala za hrvatske nogometaše. Odmah iza nje je Luka Modrić, nema druge. Kada bolje razmisle još se sjete Matea Kovačića, Ivana Perišića i oni stariji se još sjete Marija Mandžukića. Uglavnom, naši nogometaši. Bili su u čudu što imamo ženu predsjednicu pa sam im objašnjavala da više nemamo. To su u mom sektoru bili specifični, ostalima je Modrić. Bilo je jako lijepo, nije to bilo na pogrdan način, sjećaju se kako je strastveno navijala i sviđa im se kako predsjednik republike podržava nogomet i sport. Objašnjavala sam im kako nismo uspješni samo u nogometu, kako imamo olimpijske, europske i svjetske medalje iz brojnih drugih sportova. Oni svi misle da smo mi neka velika država jer smo toliko uspješni u sportu. Nisu mogli vjerovati kada sam im rekla da imamo samo četiri milijuna stanovnika jer samo njihov glavni grad, Baku, ima oko pet milijuna. Ne mogu pojmiti da je tako mala država toliko uspješna.

Svijet autosporta je i dalje pretežno "muški", ali kako nam Dora otkriva, vrata nisu zatvorena za žene te je ovo iskustvo za nju do sada bilo generalno pozitivno.

Tata je prvi put nakon 15 godina gledao F1 zbog mene. Mama mi je kasnije rekla da je bio jako ljut što me nije mogao vidjeti

- Ponekad ima podcjenjivanja, ali stvarno me većina muških odlično prihvatila. Možda zato što sam jako komunikativna i sa mnom se uvijek može šaliti. Uvijek sam svugdje dobrodošla i meni je jako lijepo se družiti s njima. Imam prednost što radim puno disciplina pa znam gotovo sve vozače, i oni znaju mene. Uvijek je nekakva zezancija, uvijek se družimo. Što se tiče organizatora, većinom su otvoreni, vide da kopčam stvari i otvoreni su za neke promjene. Nažalost, uvijek ima „negativaca“, kako ja to kažem, onih koji smatraju da zato što si mlad i žensko, da to nije to. Na meni je da se nosim s time, da idem svojim putem, a oni neka pričaju što žele. Ipak, generalno se cijeni što radim i osjećam se dobrodošlo u ovom svijetu. Fleksibilna sam kada mogu biti kod nekih pravila, ali neka se moraju i strogo poštovati pa se zbog toga vozači znaju šaliti kako je Dora opasna. To je zato što im nekada nedostaje organizacije, ali većina ih to cijeni i vide da je meni stalo do njih i do samog natjecanja.

Roditelji su Dori velika podrška, iako nisu dio cijelog ovog svijeta.

- Mama i tata su jako ponosni, moram priznati. Ja sam njima prošle godine ušla u dnevni boravak i rekla da sam položila za suca u autosportu, prije toga nisu ni znali da to planiram. Nakon toga je počelo biti normalno da sam svaki vikend negdje. Kada sam im rekla da su me pozvali u Baku, bili su jako sretni, ali uz klasičnu roditeljsku brigu. Teško je njima objasniti kako to izgleda u stvarnosti kada nisu dio toga svijeta. Tata je prvi put nakon 15 godina gledao F1 zbog mene. Mama mi je kasnije rekla da je bio jako ljut što me nije mogao vidjeti. Pokušala sam objasniti da me nije ni mogao vidjeti, da sam stajala iza ograde, ali nije pomoglo. Za braću ne znam što misle, nisu još podijelili sa mnom.

Dora nije prva hrvatska sutkinja na utrci F1, jedna kolegica je bila na VN Velike Britanije prije nekoliko godina, ali je prva iz Hrvatke koja je bila na VN Azerbajdžana. Otkrila nam je kako ni u jednom sportu, ili disciplini, nema najdražeg vozača ili momčad, što zaista odskače od većine.

- Ja sam jako netipična po tom pitanju jer ne postoji. Ne postoji vozač ili momčad koji su mi najdraži, isto mogu reći za bilo koju disciplinu u Hrvatskoj ili šire. Možda ovo zvuči čudno muškarcima, ali ja sam tu zbog bolida, ne zbog vozača. Čim je utrka završila, ja sam jedina išla prema dijelu gdje se radi tehnički pregled bolida. Traje proglašenje pobjednika, svi idu prema tamo, a samo ja hodam u suprotnom smjeru.

Za kraj se Dora još jednom osvrnula na cijelo putovanje u Azerbajdžan.

- Stvarno mi je jako drago što sam mogla otići tamo sa svojom licencom, svog Saveza, iz moje države. Imati priliku predstavljati moju najdražu Hrvatsku na tako velikom natjecanju mi je bilo iznimno lijepo te poseban ponos i čast. Jako mi je drago što sam imala priliku izvjesiti hrvatsku zastavu u centru Bakua, a kamoli imati ju na svojoj poziciji na stazi. Zaista je cijeli ovaj doživljaj bila jedna velika čast.