‘U moje vrijeme dobivali smo najjače svjetske nacije. Danas drugi kolo vode, a jednog moramo biti svjesni‘

Proslavljena bivša hrvatska košarkašica Danira Nakić Bilić, osvajačica olimpijskog srebra iz Seoula 1988. i osvajačica svjetskog srebra iz Kuala Lumpura 1990., ponajbolja naša košarkašica u povijesti, odavno je sportsku karijeru zamijenila onom sportske dužnosnice koju obavlja već godinama. Dugogodišnja je predsjednica Nacionalnog vijeća za sport, trenutačno je i ravnateljica Hrvatskog športskog muzeja, ujedno i predsjednica Stručnog savjeta za žensku košarku Hrvatskog košarkaškog saveza. Bila je i zastupnica u Hrvatskom saboru od 2003. do 2005. godine.

Godine 1991. bila je proglašena za sportašicu godine u izboru Sportskih novosti. Nastupajući za ŽKK Croatia, 1995. je bila najbolji strijelac sezone u Kupu Lilliane Ronchetti s prosjekom od 25,7 poena po utakmici. Primljena je u FIBA Kuću slavnih u klasi 2024. u kojoj se od Hrvata nalaze još i Krešimir Ćosić, Dražen Petrović, Toni Kukoč i Mirko Novosel.

Danira Bilić je svojedobno triput zaredom bila proglašena najboljom košarkašicom Europe, a i nakon igračke karijere ostala je u sportu. Osim srebra s olimpijskog turnira i SP-a, s istom je trofejnom generacijom osvojila i dvije srebrne medalje s Europskih prvenstava 1987. i 1991. u Španjolskoj i Izraelu. Osvajačica je brojnih trofeja u prvenstvima i kupovima, kako u Jugoslaviji, tako i u Hrvatskoj. Tijekom vikenda gospođa Nakić Bilić je kao gost i prezenter boravila u Poreču na 10. izdanju Sport Festa govoreći u Hrvatskom športskom muzeju kojim rukovodi.

- S obzirom na temu i karakter Sport Festa, bilo je to odlično mjesto za prezentaciju Hrvatskog športskog muzeja, koji je nedavno dobio prvi stalni postav otvoren za javnost. To je nešto što se dogodilo nakon više od 70-ak godina prikupljanja muzejske građe i to je povijesni trenutak za hrvatski sport i hrvatsku kulturu. Danira Nakić Bilić je i predsjednica Stručnog savjeta za žensku košarku pri Hrvatskom košarkaškom savezu, kao i članica Fibine komisije za žensku košarku.

Obavezama je gospođa Nakić Bilić zatrpana, no nije joj nimalo teško sve to sklopiti u jednu cjelinu:

- Ranije sam imala i mnogo više posla, pa sam uspijevala sa svime izaći na kraj. Posla ima dosta, ali pomaže to što su mi sve obveze u potpunosti kompatibilne. Osim toga, košarka je moja životna strast. Čak i da nisam uključena ni u kakva sportska tijela, to bi uvijek bilo tako jer redovito pratim košarku, prije svega žensku. Pratim sve – od nacionalnog prvenstva i NCAA prvenstva do Eurokupa, Eurolige i WNBA lige. Doslovno pratim sve i živim košarku. Dok nekoga opušta gledanje filmova ili serija, mene opušta gledanje utakmica…

Roko Leni Ukić govorio je u Poreču na festivalu o buđenju hrvatske košarke koja je bila u svojevrsnom padu nekoliko desetljeća. Isto se odnosi i na žensku košarku:

- Slična je situacija i u ženskoj košarci. No, moramo biti svjesni da smo država s, nažalost, sada već nešto manje od četiri milijuna stanovnika. Moramo znati da je naša "platforma" za generiranje vrhunskih sportaša i sportašica vrlo ograničena. Također, moramo biti svjesni da je košarka jedan od najrasprostranjenijih sportova na svijetu, odmah iza nogometa, te da se više od 200 država ozbiljno bavi tim sportom.

Nadalje, košarka se snažno i brzo razvija. U moje smo vrijeme bez problema pobjeđivale Španjolke, Belgijanke i neke druge reprezentacije iz današnjih vodećih europskih košarkaških država, dok su nam glavne konkurentice bile reprezentacije tadašnjeg SSSR-a, Bugarske i Čehoslovačke, odnosno zemalja takozvanog Istočnog bloka. Danas se situacija promijenila.

Danira Nakić Bilić pojasnila je još jednu otegotnu okolnost za košarku u odnosu na druge momčadske i ekipne sportove.

- Ograničeni smo u odnosu na druge timske sportove i time što postoji paralelni sustav natjecanja, a to su NBA i WNBA. Ritam održavanja velikih natjecanja, SP-a i EP-a, podređen je tim ligama te se nastoji uskladiti s njihovim rasporedom. Velika međunarodna natjecanja privlače najviše pozornosti javnosti i medija, a, primjerice, u košarci se Svjetska prvenstva održavaju svake četiri godine, za razliku od nekih drugih timskih sportova, u kojima se uglavnom održavaju svake dvije godine. Također, na tim natjecanjima sudjeluje samo 16 reprezentacija, a ne 32, kao u nekim drugim sportovima. Također, na EP-a u ženskoj košarci sudjeluje samo 16 reprezentacija, a ne 24 kao u muškoj košarci.

Dakle, mnogo je elemenata koji utječu na stanje u košarci i koji su specifični za taj sport, stoga ne postoji jednoznačan odgovor na pitanje zašto je naša košarka u padu. Riječ je, prije svega, o nizu različitih ograničavajućih čimbenika.

Niti to, nažalost, nije cijela priča, postoji još jedan ograničavajući faktor:

- Mnogi se pozivaju na 1992. godinu i olimpijsko srebro naše velike generacije iz Barcelone. Pritom treba uzeti u obzir da je nekadašnja jugoslavenska liga bila vrlo jaka te da su svi igrači do 28. godine morali igrati u domaćoj ligi. Većina kvalitetnih igrača igrala je u toj ligi, konkurencija je bila jača, a razvoj igrača brži.

Danas nam vrlo mladi igrači i igračice odlaze ili u NCAA, gdje mogu istodobno razvijati košarkašku karijeru i stjecati akademsko obrazovanje, ili u strane klubove koji im nude bolje financijske uvjete.

Ni tu još nije konac popisa ograničavajućih okolnosti za hrvatsku košarku, smatra gospođa Danira:

- Jedno od važnih pitanja jest i radnopravni status stručnih kadrova. Većina trenera zapošljava se na godinu do dvije, a ponekad i na kraće razdoblje, dok se od njih očekuju rezultati jer o njima ovisi i visina financijskih sredstava koja dobivaju iz lokalnih proračuna. To je osobito izraženo u ženskoj košarci. Ne sjećam se da je tako bilo u moje igračko vrijeme. Mi imamo talentirane trenere, ali neki od njih nerijetko odlaze u mušku košarku, gdje su bolje plaćeni, ili odlučuju pronaći sigurnije radno mjesto u nekoj drugoj branši.

HKS ulaže velike napore u dodatnu edukaciju i poboljšanje uvjeta, no pitanje je koliko će se toga uspjeti ostvariti jer se klubovi dominantno financiraju iz lokalnih proračuna i gospodarstva. To je začarani krug.

Kao rođena Šibenčanka gospođa Nakić Bilić se osvrnula i na stanje u šibenskoj košarci koja također pamti bolje dane:

- Košarkašice trenutačno dobro igraju. Pobijedile su Brod na Savi, a, u ABA ligi ostvarile su dvije pobjede protiv jakih ekipa. Imaju dobru petorku, a trener ih je dobro posložio. Igraju jako dobro i nadam se da će tako i nastaviti...

Nastavila se i sportska loza obitelji Nakić Bilić. Otac triju Danirinih kćeri – Lene, Lucije i Tonie – bivši je proslavljeni rukometni reprezentativac Zvonimir Bilić. Sve su tri ipak u nekom trenutku završile u košarci, a ne u rukometu...

- Imamo tri kćerke. Dvije starije su bile, a najmlađa je sada košarkašica. Lena, treća i najmlađa, najbolja je po talentu i rezultatima koje ostvaruje. Od početka smo ih usmjeravali tako da im škola bude najvažnija, a da u sportu uživaju. Lena je stvarno odlična i već je mnogo toga pokazala. Nisu zbog mene izabrale košarku umjesto rukometa, kojim se bavio tata, već je to bio njihov izbor. Nema tu nikakvog mojeg "marketinga" – Lena stvarno ima potencijal. Sve tri imale su podršku – i Zvone i ja od početka smo bili maksimalno uključeni. Sve su imale obiteljsku logistiku, a to ponekad nije bilo lako osigurati, posebno u velikom gradu.

Gospođa Nakić Bilić vratila se na svoja igračka vremena -kako i zašto su klubovi nekad u njeno igračko doba bili puno uspješniji:

- Liga je bila takva kakva je bila – vrlo jaka. I tada su igračice htjele ranije otići vani, ali nisu mogle odlaziti tako rano i zato su rezultati naših klubova u Europi bili puno bolji. Kvaliteta se zadržavala kod kuće, a bila je i puno veća baza jer je država bila veća s puno više klubova i sportaša. Košarka je zapravo takav sport da moraš imati odličnu petorku i još nekoliko dobrih zamjena, a mi imamo premalo igračica. Lako je danas Španjolkama, koje imaju puno jednako kvalitetnih igračica. Mi ovisimo o tome koliko će najbolji igrači izdržati, a i molimo Boga da se netko od najboljih slučajno ne ozlijedi jer smo već tada u velikim problemima. Što se, recimo, Amerikanki tiče, oni u mlađim uzrasnim kategorijama u olimpijski centar u Colorado Springsu pozovu 50 igračica pa im je teško uopće izabrati najbolje. A mi na okupljanjima strepimo da se ne ozlijedi neka od nositeljica igre, a onda još posežemo za nekoliko igračica iz mlađih dobnih kategorija kako bismo popunili roster. To se, naravno, odražava na igru. S malim brojem igračica pada nam ritam, što nije slučaj s reprezentacijama koje imaju puno veći izbor i mnogo više kvalitetnih igračica u rosteru. Njihove igračice mogu odigrati po dvadesetak minuta, a da pritom ritam igre ne pada tijekom rotacija.

Igrajući u ono "davno doba", Danira se nikada nije susrela s navodnim problemom odabira reprezentativaca po "nacionalnom ključu" ni s navodnim favoriziranjem igračica iz mnogo "utjecajnije" Srbije.

- Bila sam premlada da bih sve to razumjela i o tome uopće nisam razmišljala. Osobno nikad nisam imala problem s "nacionalnim ključem". Sva su mi se vrata otvarala jer sam vjerojatno bila dovoljno dobra u očima onih koji su odlučivali o tome tko može pridonijeti što boljem rezultatu. Nisam imala roditelje iz sportskog miljea koji bi mogli utjecati na ljude u savezu, niti sam imala ikoga tko bi me gurao, ali sam uvijek bila dijelom te reprezentacije.

Srebrno odličje na Olimpijskim igrama u Seoulu svakako je kruna jedne bogate karijere. Što Danira Nakić Bilić najviše pamti iz tog vremena?

- Medalju, naravno. Najvažniju smo utakmicu odigrale u polufinalu; pobjeda nad Australijom dovela nas je u finale s Amerikankama. Bila sam tada puna emocija, vjerovala sam da ih možemo dobiti, držale smo se dobro, ali smo ipak izgubile (70:77, nap.a.). Kasnije sam osvijestila da ih nismo mogle dobiti, igrala su tada Teresa Edwards, Katrina McClain... bilo ih je tri, četiri u toj ekipi koje su na kraju završile u Kući slavnih. Najbolja sam tada u našoj ekipi bila s Eleonorom Vild, koja je bila moje godište, dobro smo se razumjele i našle se jer je bilo dosta starijih igračica. Bila su to lijepa sportska vremena...

Jedna od onih koja je najviše pridonijela velikim uspjesima naše ženske košarke bila je upravo Danira Nakić Bilić - i sama stanovnica košarkaške Kuće slavnih i triput najbolja igračica Europe. Dugo čekamo njezinu nasljednicu, možda to upravo bude njena kćerka Lena...