Čudesnog tenisača ‘iz tračnica‘ je izbacila ozljeda, ali otvorilo se i pitanje nesportskog života

Nakon što je 2022. uzeo US Open, svoj prvi Grand Slam turnir, i s 19 postao najmlađi u povijesti koji je godinu zaključio na prvom mjestu ATP ljestvice, u 2023. je Carlos Alcaraz - o njemu je riječ - osvajanjem Wimbledona spriječio Novaka Đokovića na putu do jedinog velikog postignuća koje Srbin u konačnici nije ostvario u tenisu - godišnji Grand Slam, da bi u 2024. i 2025. podijelio - obojica su uzeli po četiri - sve najveće titule s Jannikom Sinnerom, 2026. otvorio osvajanjem Australian Opena i onda se zapravo ugasio. Točnije, nakon što je u veljači otkazao Rotterdam zbog - tako je objasnio - "zamora materijala", osvojio ATP 500 turnir u Dohi i izgubio finale Mastersa 1000 u Monte Carlu, Alcaraz je ozlijedio zglob, povukao se s turnira u Barceloni, otkazao Madrid, onda i Roland Garros, u konačnici i Wimbledon, te pauzirao sve do US Opena, odnosno četiri i pol mjeseca.

Osjetilo se to na njegovoj igri u New Yorku, gdje je ipak stigao do četvrtfinala u kojem ga je eliminirao Ben Shelton, osvojio je potom Španjolac ATP 500 turnir u Tokiju, da bi ga sada na šangajskom Mastersu 1000 šokirao Zizou Bergs. I dugo se ponajbolji tenisač svijeta nije smirio nakon meča tijekom kojeg nije skrivao frustraciju...

- Nije to bio moj dobar meč, nisam igrao dobro. Rekao bih da je to bila vrlo loša razina moje i vrlo dobra razina njegove igre. I opet je bio tijesan meč u kojem ja nisam igrao najbolje u ključnim trenucima. Mogu reći da je imao i malo sreće, barem ja to tako vidim, pogodio je neke reterne s okvirom reketa i loptica je ušla, ali nakon tog sretnog udarca je odigrao dobar poen. Igrao je na vrlo visokoj razini u nekim trenucima.

Nakon što to nije baš najuspješnije radio na terenu, Alcarazu je bilo teško "prebaciti lopticu" i na konferenciji za novinare. Svjestan je i sam da bi u meču s Bergsom, 39. tenisačem svijeta, ipak sve trebalo ovisiti o njemu.

- Sve što mogu reći je da se moram vratiti kući i na teren za trening te pokušati igrati bolje na sljedećem turniru.

Kriteriji koje je momak iz Murcije postavio otkad je izašao na svjetsku scenu ili - točnije - "eksplodirao" još ulaskom u punoljetnost, doveli su do toga da se godinu s Grand Slam naslovom, ukupno tri titule na Touru i omjerom 33-5 smatra korakom natrag. Iz jednostavnog razloga jer je to zaista tako.

I zato je poraz od Bergsa povukao pitanje posvećenosti Carlosa Alcaraza, koji je na kraju prošle sezone pod prilično nerazjašnjenim okolnostima raskinuo suradnju s Juanom Carlosom Ferrerom, trenerom koji ga je vodio od 16. godine. Iako su nakon raskida obojica sipala komplimente jedan drugome, u kuloarima se provlačila priča da Ferrero nije bio zadovoljan stilom života koji je sa zvjezdanim statusom prigrlio Alcaraz. Spominjali su se noćni izlasci, preskakanje treninga i sve ono što jednog sportaša "izbacuje iz tračnica" u pokušaju ostanka na svjetskom vrhu, što je uvijek znatno zahtjevnije nego se na njega popeti.

Dok je Alexander Zverev lovio Sinnera, unatoč ozljedi zbog koje je propustio i US Open dugo vodećeg na ATP ljestvici, te ovaj tjedan potvrdio "jedinicu" na kraju godine, s obzirom na to da Talijan zbog ozljede koljena u 2026. više neće na teren, Alcaraz se našao daleko iza s više od četiri tisuće bodova manje nego još uvijek drugoplasirani njemački tenisač. Naravno, puno je bodova izgubio otkazujući turnire preko ljeta, ali 2026. je definitivno godina u kojoj je prvi put u karijeri napravio korak nazad, nije ispunio očekivanja onih koji ga sa Sinnerom vide kao predvodnika nove ere svjetskog tenisa, naslijednike najveće generacije u kojoj su bili Roger Federer, Rafael Nadal i još uvijek aktivni Đoković.

To je standard - najviši mogući - po kojem bi se ravnao Carlos Alcaraz, osvajač sedam najvećih naslova do 23. godine, najmlađi ikad koji je kompletirao karijerni Grand Slam. Njega i Sinnera se ne pita: Koliko možete osvojiti?, već jedino pitanje glasi: Možete li osvojiti više od 24, više od Đokovića? Prema svemu viđenom posljednjih godina, odgovor na to pitanje bi trebao biti "da", ali to neće doći samo po sebi, već isključivo s fanatičnom željom za pobjedama, kakva je krasila prethodnu generaciju. To je ono što se trenutačno ne vidi u Alcarazovoj igri, govoru tijela na terenu, iako je definitivno premlad da bi bio zasićen...

Opet, mladost mu je i prednost, to znači da ima vremena okrenuti stvari i vratiti se na stazu na kojoj je bio prethodne dvije godine. Priliku ima i do kraja ove sezone, koja nosi još ATP Finals u Torinu sredinom studenog, gdje se može uhvatiti lijepi zalet za sljedeću godinu.