Ovo su najplaćeniji košarkaši u Europi: Probijaju se sve granice, Hrvat može postati broj jedan

Kad je Mario Hezonja ljetos napuštao Real Madrid, gdje je za raskid ugovora i odlazak u NBA ligu morao platiti odštetu od 850 tisuća eura, mnogi su ostali šokirani podatkom da će "preko bare" zarađivati gotovo upola manje nego u Europi. Naime, Hezonja je s Clevelandom potpisao ugovor na 2,8 milijuna dolara bruto, dok je u Madridu igrao za 2,5 milijuna eura neto. Pritom još uvijek "na stolu" ima ponudu od pet milijuna eura godišnje od Dubaija - ugovor s Clevelandom se može raskinuti do 15. studenog - i time bi postao najbolje plaćeni euroligaški igrač.

Nije novost da je elitno natjecanje košarkaša postalo "igračka bogatih", da se naslovi prvaka Europe od početka 21. stoljeća dijele u krugu desetak klubova, da su tu španjolski velikani Barcelona i Real Madrid, atenski Panathinaikos i Olympiacos, turski Fenerbahče i Efes, da je dva desetljeća "preplaćen" na Final Four bio moskovski CSKA... Međutim, kad govorimo o novcu, odnosno ugovorima igrača u Euroligi, situacija je eskalirala u posljednjih nekoliko godina otkad su na scenu stupili Hapoel iz Tel Aviva i Dubai, dvije nove "azijske sile u europskoj košarci".

Uostalom, dovoljno je pogledati priloženi popis najbolje plaćenih igrača u Euroligi ove sezone: svih 12 igra za Panathinaikos (5), Olympiacos (8), Hapoel (2) i Dubai (2).

Na vrhu te ljestvice je Vasilije Micić, kojeg je Hapoel vratio iz NBA lige s ponudom od 15 milijuna eura za tri godine. I s tim ugovorom je Micić već drugu sezonu najskuplji u Euroligi. Iza njega slijede tri igrača Panathinaikosa - Kendrick Nunn (4,7), Guershon Yabusele (4,5) i Nigel Hayes-Davis (4) - s kombiniranih 13,2 milijuna eura po sezoni, dok top 5 zatvara MVP Saša Vezenkov (3,8) iz Olympiacosa.

Klubovi iz "prvog reda" potrošača u ovoj će sezoni imati budžet između 40 i 50 milijuna eura, dok po nekim procjenama Panathinaikos ide i do 60 milijuna. "Ludi gazda" Dimitris Giannakopoulos je u OAKA Areni probio sve granice, pa tako nije štedio ni na povratku legendarnog trenera s obzirom da Željko Obradović na klupi Panathinaikosa zarađuje četiri milijuna eura godišnje...

Sve ovo zvuči prilično nestvarno ako se vratimo samo desetak godina unatrag kad je naša Cedevita, koja je u međuvremenu Zagreb zamijenila Ljubljanom, igrala Euroligu s godišnjim proračunom od oko 4,5 milijuna eura i to je, recimo, bilo dovoljno da bi se u jednoj sezoni izborio plasman među 16 najboljih momčadi Europe. Sada ta Cedevita, odnosno Cedevita Olimpija, sa sličnim proračunom ne može biti konkurentna ni u Eurokupu.

Poznato nam je također da Crvena zvezda i Partizan za nastup u Euroligi troše 25 plus milijuna godišnje, ali isto tako da je i novi proračun Žalgirisa oko 30 milijuna, dok je jedan Paris na 25 milijuna. Pritom je važno naglasiti kako tu postoje različite porezne osnovice u pojedinim zemljama pa francuskih 25 milijuna bruto nije ni blizu srpskom netu beogradskih velikana. Kao da je i proračun Dubaija prilično "rastezljiv", odnosno da ga čelnici kluba iz Ujedinjenih Arapskih Emirata redovito probijaju i čine zapravo "neograničenim".

Gdje su tu Hrvati? Ako govorimo o klubovima - nigdje. Niti će se u skoroj pa i malo daljoj budućnosti moći približiti. Što se tiče igrača, tu imamo Darija Šarića u Efesu, koji igra za dva milijuna eura godišnje, debelo ispod razine onih najbolje plaćenih.

I još nešto za kraj. Među dvanaestoricom najskupljih su "samo" četiri Amerikanca, što je zapravo vrlo zanimljivo s obzirom da su Shane Larkin i Mike James prije dolaska Micića držali vrh ove ljestvice, dok su sada s po 2,7 milijuna eura godišnje ispali iz top 10...