Kako se zaljubljenik u enigmatiku i matematiku iz Rusije prerušio u tajno oružje modernog nogometa? Pored čuvanja mreža na najprestižnijim nogometnim pozornicama, Matvej Safonov uživa u hobiju na šahovskoj ploči. Taj je talent, pak, izbrusio u Krasnodarovoj akademiji, u kojoj su šahovske lekcije obavezne dvaput tjedno za sve klupske "klince". Sergej Galicki, ruski milijarder i osnivač kluba, na kraju sezone bi odradio simultanku na 15 ploča protiv omladine, a Safonov je bio jedan od rijetkih koji je pobjeđivao u ovim bitkama. Usprkos pedantnosti na šahovskoj ploči, 27-godišnjak iz Paris Saint-Germaina se u srijedu transformirao u prilično nepreciznu mašinu među vratnicama jer je točno isporučio samo 19 posto dugih lopti, odnosno pogodio je samo njih 6 iz 32 pokušaja, a ukupno je imao 7 točnih dodavanja od 33 pokušaja, što znači da je samo jednom odigrao "kratku" loptu.

Statistika: Sofascore

No, je li Matvej Safonov zaista prvoklasna "šeprtlja" u igri s nogom - onu koju kod vratara uporno i striktno spočitavaju i zagovaraju štovatelji moderne igre - ili je vratar Parižana, zapravo, genijalna i inovativna "caka" iz tvornice Luisa Enriquea? Naime, dok je "tiki-taka" u ovome stoljeću polučila rezultate kroz beskrajno uživanje u posjedu, koje umara suparnika, lomi mu koncentraciju i otvara koridore, privremeno odricanje od posjeda se pretvara u najnoviju taktičku inačicu, u šahovski potez iz uma španjolskog stratega, (po)najboljeg trenera na svijetu. Na koji način? Tako da momčad iz francuske prijestolnice - koja odiše dinamikom, energijom i brzinom - svjesno daje loptu suparniku, samo da mu je zatim ekspresno oduzme u "crvenoj" zoni i kreira pomutnju ili opasnost u zadnjoj trećini.

S centra u - aut

Dakle, ruski matematičar je (uglavnom) namjerno lansirao lopte iz kaznenog prostora prema kutevima igrališta, a najčešće prema lijevoj strani terena, kada mu je devet "pokušaja dodavanja" rezultiralo ubačajima sa strane za Bavarce. Ova se metoda lako kristalizira u zamku za suparnika jer ubačaji rukom sa strane - pogotovo protiv momčadi s ovakvim intenzitetom - nerijetko rezultiraju gubitkom posjeda jer je teže uspostaviti kontrolu lopte, manji je prostor za manevar i manje je vremena za odlučivanje, a kada se, primjerice, Bayern pronađe u takvoj situaciji na svojoj polovici, što bliže svojim vratima, onda ova ideja doista ima smisla i temelja.

Osim što je družina s Parka prinčeva raspršila sumnje u svoju obrambenu kvalitetu i ilustrirala da zna pružiti dostojan i kvalitetan otpor najraspucanijoj europskoj momčadi, pa ih je ograničila na nekonkretne prilike i jedan pogodak, tek u četvrtoj minuti sudačke nadoknade, u uzvratnoj su predstavi gotovo do kraja zaključali su Michaela Olisea. Zvijezda s Allianz Arene se u tekućoj sezoni istaknula brutalnim "double-double" učinkom uz 21 pogodak i 30 asistencija, ali polufinale u Münchenu ostalo je bez začina njegove čarolije. S ubačajima rukom na njegovoj strani terena, kada su mu stvarali brojčani višak na toj strani terena i udvajali ga u pokušajima bijega, zavezali su mu utege oko nogu i spriječili ga da se razmaše.

Ova inovacija je, doduše, samo nastavak surfanja na valu ideje o okidaču za pritisak nakon ubacivanja sa strane, jer Paris Saint-Germain nerijetko otvara poluvremena s centra - nabijanjem lopte prema kutu igrališta ili autu. Tu će tezu pak potkrijepiti Vitinha, jedan od najboljih veznih igrača na svijetu, koji živi u simbiozi s ovom idejom iz bilježnice Luisa Enriquea. Iako se Portugalac izgradio kao pouzdana karika u sredini terena, ona koja rijetko griješi u dodavanjima i spajanjima linija, tu će "pogrešku" svjesno napraviti na otvaranju prvog ili drugog dijela utakmice, ovisno o tome kada prvi posjed pripada njegovoj momčadi.

Pomicanje granica

Prema podacima Sofascorea, Vitinha je do utakmice protiv Lyona prije tri tjedna, koju su Parižani izgubili (1:2), čak 30 puta (!) u ovoj sezoni u početnom udarcu poslao loptu prema autu u kutu suparničke polovice, s jasnom intencijom da njegovi suigrači munjevito nametnu pritisak i što prije natjeraju suparnike na pogrešku. No, dok oni vješto koriste ovaj alat za stvaranje muka drugima, ubačaji sa strane rukom postali su i njihovo napadačko oružje, koje su prezentirali u četvrtfinalu protiv Liverpoola. Važan akter u ovoj slagalici je Nuno Mendes, kojemu su ubacivanja rukom jedna od vrlina, a iako bi mu suigrači prišli pri ubacivanju rukom, ta bi kretnja bila samo mamac za suparničke čuvare, kada bi se iza njihovih leđa otvorio koridor, prema kojemu bi zatim i odletjela lopta za tranziciju koja kreće - iz auta.

Ovi detalji čine se kao sićušan ukras u pobjedničkoj taktici na putu do novog finala Lige prvaka, ali oni su samo kap u moru taktičkih inovacija s ploče Luisa Enriquea, koji pomiče granice i mijenja perspektivu nogometne igre. Iako ova "reforma" vjerojatno neće imati revolucionarne odjeke - jer ju nije moguće "tek tako" aplicirati, nego je za nju potreban i adekvatan, moderan profil igrača - trener koji je osvojio dvije Lige prvaka, a putuje i prema trećoj, ponovno je dokazao da razmišlja "izvan kutije". I takvi su treneri prekrajali nogometnu povijest, a to sada radi i Enrique. Opet.