Treneri s diplomama, ali upitnih sadržaja: kako je Ćirin put stvorio hrvatski DNK

Zbog njegove sveprisutnosti u javnom životu, oko Miroslava Blaževića se kroz godine njegova trenerskog poslanja stvarala atmosfera da nije stručno najpotkovaniji. Uoči debija na Mundijalu ‘98., puno se u tom kontekstu raspravljalo pro et contra njegova forsiranja trolista znalaca, Boban - Prosinečki - Asanović.

U to vrijeme se u euro-nogometu trend kretao u pravcu agresivnosti, fizički moćnijih aktera i u sredini terena. Blažević je ustrajao u svojoj (tehničkoj) ideji. Bronca iz 1998. legitimirala je njegovu doktrinu. No, uz korekciju. Svjestan velikih očekivanja domaće javnosti, ali i političkog establišmenta, Blažević je prestao biti tehničko-taktički isključiv. Logično je procijenio da s tri plemenita veznjaka može dojmiti igrom, ali natjecateljski neće biti iskoraka. Stoga je protiv Rumunjske izostavio Prosinečkog i uvrstio snažnijeg Jurčića. Protiv Njemačke je umjesto Jurčića postavio stamenog Soldu. Protiv Francuske isti vezni red, a protiv Nizozemske uveo je i Prosinečkog, Asanovića, Jurčića i Soldu te Bobana kao drugu špicu. U suštini je, dakle, dodao nešto mišića i agresivnosti na račun plemenitosti, i tako je dobio ravnotežu.

Blaževićeva upornost u forsiranju tehničkih igrača utemeljila je identitet hrvatske igre. Reprezentacija je svoje najbolje turnire igrala upravo s jakim kreativcima. EP 2008.: Modrić - Rakitić - Kranjčar uz N. Kovača. SP 2018.: Modrić - Brozović - Rakitić uz Kovačića. SP 2022.: Modrić - Brozović - Kovačić. Uglavnom tehnički jaki igrači, koji su trkački na potrebnoj razini, a kada su imali moćne prednje i bočne suigrače, momčad je imala rezultatski iskorak.

U Austriji je moć donosio Olić. U Rusiji smo do finala stigli jer smo uz brze bekove (Vrsaljko, Strinić) imali prodorna krila (Perišić, Rebić) i moćnu devetku (Mandžukić). U Kataru su, između ostalih, uz Perišića novu moć donijeli Gvardiol i Petković, brzi Oršić… Kad se poklope tehničke i fizičke komponente, onda je Hrvatska dodatno u prednosti jer ima izniman kolektivni duh. Taj miks je u maloj zemlji stvorio veliku reprezentaciju.

Treneri novijeg doba forsiraju igrače prioritetno po kriteriju moći, a manjeg značaja im je tehnički faktor. Zato je igra svugdje "ista", većinom industrijska. Oni treneri koji su znali stvoriti ravnotežu fizičke (motoričke) i tehničke komponente postaju uspješniji. Europa nam je ovog tjedna na elitnoj (pokazatelj) razini dočarala te razlike. Liverpool je izgubio prepoznatljivu moć, a nije stvorio jaču tehničku priču. Arsenal gubi tehničku vrijednost jer fizički padaju. Paris SG je u dvije sezone demonstracija uravnoteženog pristupa, gdje tehničku vrijednost prati "fizikalija", i zato dominira.

U dvoboju Bayerna i Reala razlike su još očitije. Nijemci su zadržali solidnu fizičku komponentu, ali su tehnički ojačali. Madriđani su "napumpali" fizikalije, uz Mbappéa i Viniciusa, ali su poraženi. Zašto? Zato jer Bayern u sredini terena ima dva fizički prosječno jaka veznjaka, ali koji su tehnički vrlo razigrani. Kimmich i Pavlović diktirali su ritmove i povezivali linije. Realovi pretorijanci Tchouaméni, Camavinga, Valverde, Bellingham nisu u tome uspijevali. Otkako su ostali bez "finih" Kroosa i Modrića, u Realu ne uspijevaju više dominirati. Izgubili su identitet koji im je donio šest euro-naslova u deset godina.

Nogomet je igra i ona mora biti prioritet. Što je tehnička solidnost praćena boljom fizičkom sposobnosti, to je proporcionalno uspješnija. Fizički nadmoćna ekipa ne može dominirati ako nema tehnički jake organizatore igre. Nije presudno imati pet brzih i pet ultramojačnih igrača. Dobro organizirana momčad, kolektivnog pristupa i jasne ideje igre, već sa 2-3 brža, prodornija i snažnija igrača postaje (dovoljno) moćna.

Hrvatska, nažalost, nije bogata igračima više motoričke sposobnosti. Ukoliko izostane doprinos kojim smo protekla tri desetljeća kompenzirali te manjkove u odnosu na moćnije suparnike, a to je tehnička viša razina igrača, onda nema šanse da se u perspektivi održi pripadnost elitnim reprezentativnim razinama. I još manje da se ojača klupski iskorak u Europi.

Treba nam hrabrija struka, koja teži igri i kvalitetno usklađuje tehničke igrače s onima koji su fizički snažni. Struka koja slijedi samo doktrinu rezultata pod svaku cijenu, a u želji samo "dodvoravanja šefovima", nema perspektivu...