‘S 30 idem u mirovinu i okrećem se psihologiji! Nakon bronce sam vjerovala u neke stvari, ali...‘

Iznenadila je hrvatske ljubitelje ženskog rukometa svojom odlukom Larissa Marković, poznatija pod djevojačkim prezimenom Kalaus. Iako će tek u lipnju proslaviti 30. rođendan, rukometašica mađarske Kisvárde odlučila je na kraju sezone zaključiti profesionalnu karijeru i posvetiti se nekim drugim životnim prioritetima.

- Dugo sam razmišljala o tome, ova sezona mi je baš nekako dugačka. Nakon utakmica mi je potrebno sve više vremena za regeneraciju u odnosu na neke suigračice, a u karijeri sam prošla puno toga i zadovoljna sam sa svime što sam postigla. Razmišljala sam i o tome da je možda vrijeme da se posvetim svojoj struci, te sam u razgovoru sa suprugom i obitelji odlučila da bi bilo dobro vrijeme da prestanem s rukometom – rekla nam je Larissa Marković.

U ovoj sezoni ste među 10 najboljih strijelkinja mađarskog prvenstva, to je doista lijepo postignuće s obzirom na strašnu konkurenciju?

- Slažem se, puno je dobrih igračica u Mađarskoj. Uspjela sam se podići na razinu za koju sam znala da je mogu dosegnuti, a velik utjecaj imao je i trener koji mi je povjerio ulogu liderice u ekipi. Vjeruje mi, traži moje savjete, potiče me da sama donosim odluke na terenu i to mi je bilo dosta bitno kako bih vratila samopouzdanje i vjeru u sebe. Što se tiče kluba, bilo je i boljih i lošijih utakmica, tu smo negdje oko sedmog-osmog mjesta, u skladu s očekivanjima...

Kako ste vi doživjeli mađarsku ligu u odnosu na hrvatsku?

- Za mene je najveća razlika u tome da je svaka utakmica napeta i za svaku se moraš detaljno pripremati. Na susrete s Györom i Ferencvarošom gleda se kao na najlakše, jer nema pritiska. U svim ostalima se fokusiraš 110 posto da bi izvukao maksimum, svaki vikend donosi novi izazov i pritisak. Žao mi je to reći, ali hrvatska i mađarska liga ne mogu se uspoređivati jer Mađari stvarno puno ulažu u sport i u svoje klubove. I ne samo to, imaju i uređen sustav, obrazovanje i sport su povezani. Sve moje suigračice iz kluba bile su u rukometnim akademijama tijekom srednje škole, profilirale su se u sustavima kakvih kod nas nažalost nema.

Rumunjska liga po prihodima je ipak ispred?

- Mađarska je i dalje u top 3 u Europi, no plaće više nisu “astronomske”, osim u dva top kluba. No, najvažnije je da su isplate redovite, a klubovi stabilno posluju.

Rekli ste da ste zadovoljni igračkom karijerom, jeste li ostvarili sve što ste željeli?

- Nakon što sam se oprostila od reprezentacije, ulovila sam se da čitam neke stare vijesti i članke, izjavila sam jednom da bih željela zaigrati u nekoj od najjačih europskih liga. Upitaš se jesam li možda to trebala i ranije napraviti, no ostvarila sam tu želju. Diplomirala sam psihologiju, ne moram brinuti što ću i kako ću nakon karijere, ne moram ni forsirati svoje tijelo. Škola je roditeljima uvijek bila na prvome mjestu, uspjela sam to uskladiti s igranjem rukometa, igrala sam i u Europi za Lokomotivu i Podravku, bila sam i u reprezentaciji...

Najljepši trenutak karijere ne trebamo dugo tražiti?

- Svakako bronca na Europskom prvenstvu u Danskoj 2020. godine, to je za sve nas bilo ispunjenje sna, nešto nevjerojatno. Nakon toga sam “okrenula” glavu, počela sam vjerovati da su neke stvari moguće, makar se ne čine realnima. Konkretno, ja sam prije Eura operirala koljeno, prijetila nam je i korona tada, no vratila sam se u formu, protiv Nizozemske sam bila i igračica utakmice i stvarno sam se dobro osjećala.

Ta veličanstveno izborena bronca mogla bi još dugo ostati jedina medalja ženske reprezentacije na velikim natjecanjima?

- Teško je o tome pričati, nitko ni onda nije vjerovao da ćemo osvojiti medalju, ali nekako se sve poklopilo. Da sad igramo protiv Danske za treće mjesto, u dvorani bi bilo 10.000 njihovih navijača, ali tada je bila pandemija i nije bilo navijača. Potrebno je da se okolnosti poklope, ali za to treba jako puno raditi...

Nedavno ste se oprostili od reprezentacije, kako komentirate njen aktualni trenutak?

- Osjećam nadu i vjeru da bi s vremenom to moglo biti dobro, samo sve te cure moraju još bolje nastaviti raditi. Najsretnija sam bila kad sam u drugom poluvremenu utakmice s Kosovom vidjela kako su mlađe igračice bile željne i jako motivirane.

Podravka je dvije sezone zaredom prošla skupinu u Ligi prvakinja, Lokomotiva je bila dobra u Europskoj ligi. Barem nam se dva najjača kluba pomalo podižu?

- Odlično je da se darovite igračice koje dolaze studirati u Zagreb okupljaju u Lokomotivi, koja ima kvalitetne trenere i dobar rad. Podravka je standard profesionalizma, daleko ispred ostalih klubova.

Kako podići naš ženski rukomet na višu razinu?

- To je više stvar sustava. Svi smo se nadali nakon Danske da će se situacija malo poboljšati po tom pitanju, bilo je raznih najava, ali se ništa nije realiziralo. Smatram da se trebamo drugačije organizirati, jer se manjim klubovima jako teško izboriti za kvalitetne igračice, ali i za trenere i za uvjete. Primjerice, pogledajte koliko je Dalmatinka iz Ploča dala kvalitetnih igračica, šteta da jedan takav klub nema bolju podršku s viših razina, jer bi se u njemu radilo još bolje, a isto vrijedi i za druge rukometne sredine.

Vi ste iz Križevaca, no rukomet vam nije bio prvi izbor?

- Sestra Dora i ja išle smo na taekwondo, a kad smo krenule u prvi razred, nas dvije uvijek smo išle na “krivi” trening jer su ostale cure išle na rukomet. Odlučile smo jednom probati i brzo smo se zaljubile, svidio nam se rukomet kao timski sport.

Iz Križevaca ste otišle u Podravku, pa ste se preko Koke i Lokomotive vratili u Koprivnicu. Kako vam je bilo na tom zaobilaznom putu?

- Super stvar je to da smo i sestra i ja cijelo vrijeme bile Podravkine igračice, samo smo bile posuđene klubovima koji su nam dali priliku da se razvijamo. Na trenutke je bilo teško, razmišljaš da nisi dovoljno dobar, ali je to zapravo jako dobar sustav, da mlađe igračice stasaju u drugim sredinama.

Dora je vaša sestra blizanka, nedostaje li vam igranje s njom s obzirom na to da je ona ranije prekinula karijeru?

- Puno pričamo o tome, potpuno je drugačiji osjećaj bio kad smo nas dvije bile na terenu zajedno. Neću reći da je u pitanju bila telepatija, ali drugačije je kad imaš tu vrstu podrške, ako znaš da netko neće vikati na tebe ako pogriješiš. No, mogu reći da je za mene bilo dobro otići u Mađarsku i sama proći kroz sve to.

Jako ste slične, sigurno je bilo puno anegdota?

- Neki treneri su rekli da će nam na markere napisati kako se zovemo, neki nam nisu dali da nosimo tenisice iste boje... Jedno vrijeme smo igrale istu poziciju, desnog vanjskog, pa smo se zezali da protivnik neće znati s kojom ćemo rukom pucati, jer je Dora ljevakinja...

Što još pamtite od lijepih rukometnih trenutaka?

- Definitivno osvajanje Challenge kupa s Lokomotivom. Bile smo zajedno tek drugu godinu, mi, sestre Posavec, Pijević, Šenvald... Nitko nije mogao očekivati da ćemo osvojiti europski trofej nakon dugo vremena. Prošle sezone smo u Mađarskoj osvojile šesto mjesto s Kisvárdom, to je bio povijesni uspjeh za klub i veliko postignuće.

A koji su trenuci bili najteži?

- Kad sam drugi put morala na operaciju koljena. Dugo sam čekala, pa je krenula rehabilitacija, no uskoro je stigla i izolacija zbog korone, pa mi je stanka potrajala čak godinu i pol...

Koji vam je trener posebno ostao u sjećanju?

- Pretpostavljala sam da ćete me to pitati, pa sam razmišljala i istaknula bih dvojicu. Prvi trener u Podravki mi je bio Branko Krajačić, još smo sve bile male. S njim smo vodile dosta razgovora. Trener mora biti pedagog, psiholog, na neki način i očinska figura mladim igračicama, pa je takav pristup puno utjecao na mene i sve cure. Nenad Šoštarić mi je prvi dao priliku, igrala sam kod njega i u reprezentaciji, on je na mene jako utjecao – zaključila je Larissa Marković.