Dalić ruši vlastite rekorde, ali Cico Kranjčar ostat će nedostižan: ‘Drugi su nas počeli kopirati‘

Nikad veći postotak Hrvata nije živio izvan granica naše države pa je logično da dijaspora ima sve značajniju ulogu i u nogometnoj reprezentaciji, međutim ne vjerujemo da će Zlatko Dalić nadmašiti Cicu Kranjčara koji je među 23 igrača na Svjetsko prvenstvo 2006. godine vodio čak šestoricu iz dijaspore te još dvojicu koji su odrasli u BiH. Imao je na listi osam od 23 igrača koji nisu postali nogometaši kroz naše klubove, iako su neki kasnije za njih igrali. Bili su to braća Kovač, Šimunić, Klasnić, Didulica, Šerić te iz BiH Tomas i Tokić. Dalić ide prema vlastitom rekordu, dijaspori daje prostora i značenja više nego ranije, no morao bi uzeti još neke koji ovog trenutka nisu u prvom planu da po tom pitanju ode dalje od Cice.

Početkom dvijetisućitih imali smo omanju krizu na vrhunskoj razini nogometa u Hrvatskoj, što je uvelike bila posljedica rata, ali kasnijim novim valom kvalitetnih igrača dogodilo se da je Dalić u Rusiji 2018. imao samo jednog igrača iz dijaspore, ali najboljeg i najvećeg Ivana Rakitića. Nekolicina BiH korijena poput Ćorluke, Lovrena ili Kovačića razvijali su se igrački kroz Dinamo. U Kataru 2022. prvi je put na popisu bilo čak 26 imena, ali od toga iz dijaspore dva – Josip Stanišić i Luka Sučić, pritom je prvi igrao jednu utakmicu, a drugi ni jednu.

Na nedavnoj listi 26 igrača za dvije prijateljske utakmice u Orlandu Dalić je imao petoricu iz dijaspore – Stanišić, Pongračić, Luka Sučić, Marco Pašalić i Matanović, a šesti je Petar Sučić koji je stigao nakon što je prethodno igrao za reprezentaciju BiH, tako i u uzrastu U-21. Među pretpozivima našao se i Franjo Ivanović. Od Katara do danas izbornik je ponudio premijeru u dresu Vatrenih – Marcu Pašaliću, Matanoviću i Ivanoviću, jasno i Petru Sučiću, dok je Niku Sigura stavljao na pretpoziv, no njegovim odlaskom u Kanadu nikad nije zaživjelo da igra za našu A vrstu. Kako je u međuvremenu značajan broj mlađih igrača odlučio odjenuti "kockasti" dres, dojam je o priljevu iz dijaspore da ih je bilo i više, međutim bit će ako Segečić, Grgić, Barišić ili bilo tko od njih, a neki sigurno hoće, dođu jednog dana do seniorske reprezentacije.

Tko bi secirao dosadašnju povijest nastupa Vatrenih na mundijalima kazao bi da je Hrvatska najveće rezultate napravila kad je imala najviše igrača iz domovine, a najmanje iz dijaspore, jer ekipe koje su osvojile tri medalje – Francuska 1998., Rusija 2018., Katar 2022. – potvrdile bi tu tezu, dok u godinama s povećanim uplivom dijaspore, 2002. i 2006., nije bilo sreće pa ni prolaska skupine. To je potvrda da je "domaća proizvodnja" uvijek temelj i najbitnija u svakom sportu, tako i nogometu, te se više posezalo za djecom "gastarbajtera" što je izbor u Hrvatskoj bio skromniji, a oni ipak nisu mogli na pravi način sve kompenzirati. Iako su neki jako puno dali reprezentaciji. Međutim, to je priča o starom stanju. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju i iseljavanjem velikog broja stanovnika očekujemo da će iz drugih zemalja, od Njemačke nadalje, dolaziti sve više kvalitetnih igrača, a jednog dana možda i najveće zvijezde Hrvatske. To je proces koji će, s druge strane, biti manje istaknut što naši klubovi budu stvarali više asova, a po tom pitanju imamo i pohvale i pokude.

HNS-ov skaut za dijasporu, iskusni trener i nekadašnji nogometaš s velikom karijerom, Zoran Vulić, kaže:

- Dovoljan pokazatelj da radimo dobar posao u dijaspori za hrvatski nogomet jest što su nas druge države počele kopirati po pitanju kampova koje imamo u Australiji, Americi i drugdje. Volio bih da se tako uspješno u dijaspori radi i u ostalim sportovima, a ne samo u nogometu. Iako je jasno da naša djeca najviše vole igrati nogomet. Puno je velikih talenata. U budućnosti će reprezentacija biti kvalitetan miks igrača iz Hrvatske i dijaspore. I dosad je to dobro funkcioniralo, a ne vidim razloga da ne bude još bolje. Ništa se ne prepušta slučaju. Činjenica je da su neka djeca izložena tome da im se uvjetuje da moraju igrati za državu u kojoj odrastaju, ali sretni smo jer gotovo svatko u konačnici želi nositi hrvatski dres.

Nije samo Hrvatska takav slučaj, BiH se plasirala na Svjetsko prvenstvo, a u velikoj mjeri bazira se na dijaspori, pa Kosovo, Albanija... Od njih je Hrvatska bolja upravo zato što je jača u svojim klubovima i svojoj ligi.

- Sretni smo što imamo naše talente vani, ali nikad ne smijemo podcijeniti domaće prvenstvo i klubove jer imamo izvanserijske škole. U Hrvatskoj je izrastao Luka Modrić, najbolji svjetski igrač. Uvijek će gro igrača biti iz hrvatskih klubova. No, vani zaista imamo krasne momke i sjajne skaute koji su volonteri, ali čine sve da bi dovukli djecu u našu reprezentaciju. Ponosan sam što sam dio toga. Najvažnije je da ne dijelimo igrače na domaće i na dijasporu. Mi smo svi Hrvatska, moramo živjeti za grb na srcu. Nemam riječi kako naši dečki nose hrvatski dres, s toliko ponosa, grinte, u njega je utkano puno znoja generacija nogometaša - zaključio je Vulić.

Kad je Ćiro Blažević 1998. poveo Hrvatsku na Svjetsko prvenstvo, među 22 igrača prava dijaspora bio je samo Anthony Šerić, koji je ostao u drugom planu, a Mario Stanić, Goran Jurić i nešto mlađi Vladimir Vasilj stigli su nakon raspada Jugoslavije u Hrvatsku kao Hrvati iz BiH. Bosna i Hercegovina nije dijaspora jer to je i hrvatska zemlja, kao i od ostalih naroda koji u njoj žive. Hrvati su stoljećima na tom području, no po nogometnom pitanju možemo napraviti određenu distinkciju između onih koji su u Hrvatsku stigli kao djeca, poput Ćorluke ili Lovrena, i onih koji su već u BiH postali nogometaši, neki i vrlo ozbiljni. Potom je izbornik Mirko Jozić u Japanu 2002. imao četvoricu iz dijaspore – Šerića, Šimunića i braću Kovač – te četvoricu iz BiH, Tomasa, Vasilja, Živkovića i Stanića.

Kako se stvari razvijaju, osim Petra Sučića koji je odrastao u BiH, aktualni izbornik u SAD će povesti četvoricu ili petoricu iz dijaspore. Za Dalića je to rekord, kojeg bi još pojačao ako bi u posljednji čas uzeo nekoga poput Segečića, koji mu je profilno zacijelo zanimljiv u nedostatku bržih i pokretljivijih ofenzivaca, ili, dakako, Franje Ivanovića, ali pitanje je misli li ikakve zahvate činiti u zadnji trenutak. U Orlandu je djelovalo da nema takve namjere, osim ako dinamika završnice sezone i njegovih razmišljanja ne donese nešto drugo. Dijaspora je u svakom slučaju ponovno sve veća realnost Vatrenih.