Oscar je među tri najbolja strijelca u povijesti košarke, bio je bolji šuter i od Dražena

Mão santa ili u prijevodu s portugalskog - Sveta ruka. To je bio Oscar Schmidt, najveći brazilski košarkaš svih vremena i velikan koji je ostavio duboki trag na Kraljicu igara u cijelom svijetu. Schmidt je u petak sa 68 godina preminuo u Natalu, gradu na sjeveroistoku Brazila, nakon što se desetljeće i pol borio s opakom bolešću, tumorom na mozgu.

Otišao je jedan od najvećih strijelaca u povijesti košarke, čovjek s više od tisuću poena na olimpijskim turnirima (drugoplasirani Andrew Gaze ubacio je 789), 906 na svjetskim prvenstvima (Luis Scola je drugi na toj ljestvici sa 716), ukupno 7693 za reprezentaciju Brazila, preko 2000 za matični Palmeiras, više od 9000 za talijansku Casertu u kojoj je igrao osam godina, blizu 17 i pol tisuća u brazilskoj ligi...

Prema nepotpunim podacima, u seniorskoj karijeri, koja se protegnula kroz četiri desetljeća, od 1974., kad je kao šesnaestogodišnjak debitirao za Palmeiras, do 2003., kad je s 45 završio svoj igrački opus u Flamengu, Oscar Schmidt je odigrao 1626 utakmica za klubove i reprezentaciju te ubacio 49.973 poena, uz nestvarni prosjek od 30,7 po utakmici. Taj neslužbeni svjetski rekord tek je prije dvije godine srušio LeBron James, koji je trenutačno na 51.729 poena nakon 1914 odigranih utakmica (prosječno 27 poena) u NBA ligi.

Schmidtove dresove umirovili su: 1990. Caserta (18), 1993. Pavia (11) i 2003. Flamengo (24). FIBA ga je 1991. uvrstila među 50 najvećih igrača u povijesti „međunarodne“ košarke, 2010. primljen je u Kuću slavnih krovne organizacije svjetske košarke, 2013. i u Košarkašku kuću slavnih u Springfieldu. Dobitnik je svih najvećih državnih priznanja u svom Brazilu, tretiran kao ikona i u Italiji i u Španjolskoj, gdje je igrao za Valladolid, u svakom smislu jedan od najvećih koji je ikad koračao košarkaškim parketima. Iako nikad nije zaigrao u NBA ligi, dijelom zbog novca koji je zarađivao u Italiji, ali i mogućnosti da igra za reprezentaciju, što NBA igračima nije bilo dopušteno do 1989. godine, jedan je od onih za koje su Amerikanci znali da mu je tamo bilo mjesto, da bi i tamo bio jednako ubojit kao i u svim ostalim natjecanjima u kojima je sudjelovao...

Ali Oscar nije bio samo veliki košarkaš, bio je i veliki čovjek, što će potvrditi i „svjedok vremena“, naš Aco Petrović, aktualni brazilski izbornik koji je s njim puno puta dijelio parket kao igrač, susretao se s njim i kasnije kad je postao trener, onda i u aktualnoj mu funkciji, dok je Schmidt ocjenjivao njegov rad iz pozicije komentatora.

- Rođeni smo na isti dan, 17. veljače, samo što je on bio godinu dana stariji - na startu će Petrović, kojem nije trebalo davati „šlagvort“.

Priča je krenula sama...

- Osamdesetih godina sam s reprezentacijom Jugoslavije na velikim natjecanjima redovito igrao protiv Brazila, prvi put na Svjetskom prvenstvu 1982. u Kolumbiji, onda na Olimpijskim igrama 1984. u Los Angelesu, te u utakmici za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu 1986. u Španjolskoj. Što se tiče njegove dimenzije, za mene je on u top 3 najbolja skorera u povijesti košarke. Tu govorim o lakoći postizanja koševa, mekoći šuta, načinu na koji je zabijao. Prosjeci kakve je imao u Caserti i Valladolidu su nevjerojatni, legendarni su i njegovi nastupi u dresu reprezentacije, jednom je u finalu Panameričkih igara razbio Amerikance, kreirao preokret nakon što je njegov Brazil zaostajao i 20 poena u toj utakmici. Bio je neponovljivi strijelac, serije u koje je znao ući bile su nevjerojatne.

Odmah se Aco sjetio i njihovog prvog susreta kad je postao izbornik Brazila.

- On je vodio jedan televizijski show, jednosatnu emisiju u kojoj sam gostovao, bio je to jedan od mojih prvih intervjua po dolasku u Brazil 2017. godine. Od tada smo stalno imali nekakav kontakt, bio je i 2019. na Svjetskom prvenstvu u Kini, gdje je iz prvog reda pratio sve naše utakmice. Iz brazilske perspektive je nevjerojatna ta fama oko Oscara, u kategoriji je s Ayrtonom Sennom ili Peleom. Nažalost, dugo se borio s tom opakom bolešću i nosio se s time prilično dobro nekih 13 godina, dok mu se unazad godinu-dvije stanje pogoršalo. I još nešto, posljednjih desetak godina proglašen je najboljim motivacijskim govornikom u Brazilu, angažirale su ga i velike korporacije, to mu je zapravo bio novi poziv.

Reklo bi se, veliki igrač i još veći čovjek, legenda u pravom smislu te posljednjih godina prilično „isprostituirane“ riječi...

- Apsolutno! Ali ne mogu se još jednom ne vratiti na ono što je bio na košarkaškom terenu, tu njegovu mehaniku šuta. Ponavljam, bio je definitivno jedan od najvećih igrača u povijesti košarke.

Status kakav uživa u Brazilu usporediv je s onim Acina brata Dražena u Hrvatskoj.

- Da, rekao bih da je to slično. I još nešto, kod Brazilaca, njihovih najvećih sportaša, postoji jedna fantastična stvar. Oni na briljantan način vode brigu o svome tijelu, pa traju jako dugo. Oscar je igračku karijeru zaključio s 45 godina, dok je i u posljednjim sezonama bio silno ubojit, zabijao preko 30 poena po utakmici u prvenstvu Brazila.

Kad smo već spomenuli Dražena, nemoguće je ne prisjetiti se 1989. i finala Kupa kupova u kojem je Real Madrid nakon produžetka pobijedio Casertu.

- To finale ušlo je u anale košarkaške igre, tako nešto se više nikad neće ponoviti, utakmica u kojoj je Dražen zabio 62, a Oscar 44 poena. Bilo je to neko drugo vrijeme i zato kažem da je neponovljivo.

Bio je to sudar dvojice od trojice (Nikos Galis) kraljeva strijelaca u osamdesetima...

- Definitivno su sva trojica bili nevjerojatni skoreri, ali dok je Galis bio poznat po svom naskoku u reket i šutu s poludistance, a Dražen je do većine svojih poena dolazio iz prodora, te kasnije modificirao svoju igru, Oscar je kao čisti šuter bio broj 1.

Susreo se Aco s velikim Brazilcem i 1992. godine kad je bio pomoćnik Peri Skansiju na Olimpijskim igrama u Barceloni.

- I tu postoji jedna zanimljiva anegdota. Naime, prije OI-a me Pero poslao da skautiram reprezentaciju Brazila na jednom turniru i tamo sam došao praktički „inkognito“. Kako me Oscar poznavao iz tih reprezentativnih susreta te iz Italije, pitao me: „Što radiš tu?“, a ja sam mu rekao da sam novinar. Onda me nekoliko tjedana kasnije vidio u Barceloni, nasmijao se i zatresao glavom: „Novinar, a?“

Činjenica je da Brazilci u susretima s Jugoslavijom, onda kasnije i Hrvatskom, nisu dobro prolazili.

- Oni su jednostavno bili previše napadački orijentirani i redovito smo ih pobjeđivali. Recimo, prije olimpijskog turnira 1984. u Los Angelesu, kad je Dražen izašao iz vojske i trebao uhvatiti formu, Mirko Novosel nas je odveo na pripreme u Brazil, gdje smo odigrali pet pripremnih utakmica u kojima su oni ostvarili četiri pobjede. Ali Mirko je znao što radi i u Los Angelesu smo ih glatko pobijedili zato jer nam je odgovarao njihov stil, s obzirom na to da smo bili fokusirani na obranu, obavezni dio, i to je radilo razliku.

Upravo je to ono što je u određenim trenucima Schmidt kao komentator zamjerao brazilskom izborniku Petroviću...

- Da, moja ideja od dolaska u Brazil bila je da popravim tu obaveznu igru i obranu, pa me je tako Oscar 2019. u poluvremenu utakmice s Grčkom kritizirao zbog stila igre. Bio je vrlo kritičan, tražio da se reprezentacija vrati korijenima, igra više napadački. To je jednostavno bio njegov mentalitet, ali mi smo u ljepotici turnira tu utakmicu dobili i u konačnici mi je čestitao na tome.

Koliki je bio taj njegov utjecaj na ekspanziju brazilske košarke u 21. stoljeću, stvaranje igrača kao što su Leandrinho Barbosa, Anderson Varejão, Marcelinho Huertas, Tiago Splitter, Nené Hilario i brojni drugi?

- Oscarov način igre jako je dugo nakon njegova umirovljenja obilježavao brazilski stil igre, godinama kasnije su igrali kao u njegovoj eri, dok nema sumnje da je njegova popularnost utjecala na sve te igrače koji su došli kasnije. Međutim, s vremenom su se i Brazilci prilagodili zahtjevima moderne košarke u kojoj je najvažnija obrambena tranzicija. Ali to ne znači da je njegov trag izbrisan. Dapače, ostat će zauvijek utkan u brazilsku košarku i cijeli sport - zaključio je Aco Petrović.