Hezonja u lovu na drugu europsku krunu u jednoj od posljednjih sezona ovakve Eurolige

Osnovni dio sezone je iza nas, euroligaši su odigrali 38 kola i u takvom će sustavu igrati i sljedeće sezone, tako je odlučeno proteklog tjedna. Dakle, i dalje će u Euroligi biti dvadeset momčadi, i dalje će se igrati 38 kola, a nitko pri tome ne zna hoće li svi sudionici ovoga natjecanja imati ispred sebe sezonu sličnu ovoj, u kojoj Hapoel, Maccabi, a na kraju i Dubai nisu mogli igrati pred svojim navijačima, kao što nitko ne može jamčiti da će, kad izraelski klubovi budu gostovali u Španjolskoj, igrati pred navijačima. Također, nitko ne priča više o Abu Dhabiju, kao novoj euroligaškoj destinaciji, jer je ratom na Bliskom istoku sve to palo u drugi plan.

Zna se tek da će ovaj sustav natjecanja biti još u sezoni 2026./27., a nakon toga će ponovno miješati karte.

Jer, nitko ne zna niti što bi mogla donijeti sezona 2027./28., a to je prva u kojoj bi trebao zaživjeti NBA Europe. Chus Bueno je imenovan direktorom Eurolige i njegov je zadatak, zbog veza s NBA ligom u kojoj je radio, da vrati Euroligu na pregovarački stol za kojim već sjede NBA i FIBA.

Iako o tome nitko glasno ne govori, scenarij za koji bi se mogla zalagati Euroliga, po sistemu “uzmi što možeš”, govori o tome da bi se utjecalo na postojeću ideju NBA Europe po kojoj se kreće u prvu sezonu s 16 momčadi. I da bi se NBA Europe mogao igrati s većim brojem momčadi, možda 20, možda 24, a tu bi u igru onda, prije ostalih, ušli oni euroligaški klubovi, njih 13 koji imaju vlasnički ugovor. Tu je i FIBA, koja neće odustati od ideje da se kroz njihovu Ligu prvaka ulazi prema NBA Europe.

Posljedično bi velike transformacije doživjeli i Liga prvaka, Eurokup, ali i FIBA Eurokup. Logika nalaže da bi se Eurokup i Liga prvaka mogle ujediniti u istu ligu, a onda bi, kao treće, a sada četvrto natjecanje, ostao samo FIBA Eurokup.

Otprilike to bi značilo kao da na prilično prometnom autoputu imate četiri trake, ali se jedna zatvori, pa onda nastane ogromna gužva kako bi se sva vozila ubacila u preostale tri trake.

Sustav europske košarke time bi postao uredniji, ali se postavlja pitanje hoće li baš svi koji su do sada željeli participirati u loptanju preko granice biti za tako što u šansi.

S obzirom na kompleksnost teme, a pri tome nismo niti dotaknuli mogući povratak ruskih klubova u europska natjecanja (CSKA je i dalje jedan od vlasnika Eurolige), ili štro će biti s jednim od vlasnika Asvelom, koji je uvjerljivo najgora momčad Eurolige, sasvim je jasno da će cijela iduća sezona proteći u skladanju opcija za budućnost koja, čini se neminovno, kreće ujesen 2027. godine.

Ali, do tada se treba pronaći europski prvak za ovu, a onda i za sljedeću sezonu. Olympiacos i Real Madrid izborili su mjesta među četiri najbolja nakon osnovnog dijela ove sezone, a to, prevedeno, iz rakursa oba kluba, znači i da imaju ozbiljne šanse pojaviti se na Final Fouru, koji će se sredinom svibnja igrati u Ateni, ali u OAKA-i, ne na Pireju.

Real Madrid, recimo, nikada nije izgubio play-off seriju u kojoj je imao prednost domaćeg terena, spasio se čak i 2023. godine kad je izgubio prve dvije utakmice u Madridu i išao na dvije kod Partizana u Beograd. Dobio je obje, kao i majstoricu u Madridu. I kasnije postao europski prvak.

Bila je to do sada jedina europska kruna za Marija Hezonju, koji se ove sezone pretvorio u najboljeg igrača Real Madrida. Hezonja u prosjeku isporučuje 13,2 poena, skuplja 3,9 skoka i dijeli 2,2 asistencije, ali više od tih brojki reći će status koji hrvatski reprezentativac ima u sustavu Sergija Scariola. Hezonja uzima na sebe zadnje posjede, Hezonja je nerijetko najbolji strijelac, a premda je igrao u prosjeku 22 minute cijelu sezonu, sada će se njegova minutaža kroz doigravanje i vjerojatno Final Four podići i na trideset minuta.

Hezonja u svojim brojkama nije blizu Saše Vezenkova, koji je Olympiacosova udarna igla i koji će nakon 38 odigranih kola biti najbolji po ukupnom učinku (valorizacija) s 23,1 indeksnim poenom u prosjeku, ali je i najbolji strijelac natjecanja s 19,4 poena u prosjeku.

Kad se ukupno gleda sezona koja je iza nas, vrijedi apostrofirati sjajne učinke dva novaka u ligi, Valencije i Hapoela. I dok je kod Valencije riječ o sustavnom podizanju kvalitete, Hapoel je do odlične sezone stigao sa skupim pojačanjima. Oba primjera govore i o tome kako su neki bastioni euroligaške košarke, poput Efesa, Baskonije ili Milana, a svi su oni i članovi elitne skupine vlasnika Eurolige, negdje izgubili bitku s momčadima koje dolaze. Doduše, uvijek tu postoje neki “one-hit-wondersi”, kakav je lani bio Paris, pa je ove sezone odigrao, s velikim igračkim izlaznim prometom proteklog ljeta, kudikamo skromniju sezonu.

Ista takva sezona je, premda će Zvezda igrati play-in, i za oba srpska kluba. Kombinirano su oni potrošili ove sezone blizu šezdeset milijuna eura, a Partizan je ostao bez postsezone, dok je Zvezda za nju strepjela gotovo do kraja, pa se ulaganja, prije svega državna, teško mogu opravdati rezultatima.

Ova je sezona, međutim, pokazala i veliku izjednačenost. Olympiacos je, doduše, ostao izoliran na vrhu, ali sve je to blizu, pa i ako uzmemo u obzir momčadi koje su završile u play-inu, sve je u samo u pet, šest pobjeda. Kad je u prvih deset tolika gužva, onda je to i jasan signal kako nas čeka uzbudljiva postsezona.

I Final Four u Ateni, svakako. Naslov prvaka brani Fenerbahče...