Natjecatelj kojeg nije bilo briga ni za što osim pobjede zaslužio je ljepši oproštaj

Današnje vrijeme je takvo da se sve mora rangirati, da je najvažnije nekog sportaša proglasiti "najvećim" ili "jednim od pet, 10, 15..." ili, pak, "najboljim na svojoj poziciji". I onda se razvije rasprava u kojoj se pojedine igrače - o kojem god sportu se radilo - uzdiže do neslućenih granica, dok se druge diskreditira na razne načine, sve u svrhu toga da stav onoga koji o tome priča bude "jedini ispravan". Tako ćete - da se u ovom slučaju zadržimo u NBA ligi - čuti razne gluposti. Recimo, da je LeBron James veći od Michaela Jordana, koji je igrao u "eri vodoinstalatera", ili da je Jordan veći od LeBrona jer je ovaj "gubitnik", ili da je Kobe Bryant bio "sebičan", ili da je Tim Duncan bio "dosadan" pa zato ne može u konkurenciju za najveće svih vremena, ili da Larry Bird "nije šutirao dovoljno trica" pa zato nije bio dobar šuter, ili da bi Steph Curry bio "prosječan košarkaš da liga nije postala mekana", ili Kevin Durant nije dovoljno dobar jer je osvajao naslove "samo" s Warriorsima...

Na sve navedeno se, pak, istinski košarkaški zaljubljenici - oni koji "najljepšu igru na svijetu" gledaju isključivo po onome što spomenuti velikani nude na terenu - mogu samo slatko nasmijati. I pustiti druge da velikane rangiraju onako kako oni to zamišljaju. Jer, k vragu, zašto bi uopće bilo bitno tko je tu veći od koga ako su u konačnici svi oni - veliki.

Kao što je velik Chris Paul, još jedan od onih koje se ovih dana pokušava smjestiti među pet ili deset najvećih playmakera svih vremena, jednoga od trojice, četvorice, petorice... najvećih koji nikad nisu osvojili prsten prvaka. Paul je, naime, u petak objavio kraj karijere nakon 21 godine u NBA ligi objavom na društvenim mrežama. Onako kako se velikani poput njega ne bi smjeli opraštati. Pazite, tu govorimo o čovjeku koji je drugi svih vremena po broju asistencija i ukradenih lopti, listama koje predvodi John Stockton. Govorimo o dvostrukom olimpijskom pobjedniku, peterostrukom najboljem asistentu i šesterostrukom najboljem kradljivcu lopti u ligi, koji je četiri puta biran u prvu, pet puta u drugu i dvaput u treću najbolju petorku sezone, sedam puta u najbolju obrambenu petorku, članu Kluba 75 najvećih, koji je prije pet godina objavila NBA liga...

I to nije kraj, jer Paul, koji je tijekom karijere zaradio nadimak Point God (izvedenica od "point guard", kako se na engleskom zove pozicija koju je igrao), samo četiri puta u svojih 20 punih sezona nije bio iznad 50 posto učinka. Više pobjeda nego poraza imao je u tri od šest sezona s New Orleans Hornetsima, u svih šest s Los Angeles Clippersima, u obje s Houston Rocketsima, u jedinoj s Oklahoma City Thunderom, u sve tri s Phoenix Sunsima, u jedinoj s Golden State Warriorsima, dok mu je prošla negativna sa San Antonio Spursima bila prva nakon 2010. Pri tome je igrao jedno veliko finale sa Sunsima i jedno konferencijsko s Rocketsima, te još osam polufinala Zapada, a da se nijednom nije odlučio priključiti nekoj "supermomčadi".

I zato, iako nikad nije osvojio NBA naslov, Chris Paul je prije svega bio - pobjednik. Ne slažete se? Ne morate. Ali pobjednike ponekad ne određuju trofeji, već stav i način na koji se ponašaju. I ne, Chris Paul nikad nije bio "najomiljeniji košarkaš na svijetu". Dapače, rijetki su ga voljeli upravo zbog toga - stava i ponašanja. Paula, naime, nikad nije bilo briga što će o njemu misliti protivnici, treneri, suigrači ili navijači. Ako je mislio da trener nešto radi krivo - što je sa svojom nevjerojatnom košarkaškom inteligencijom znao prepoznati - nije imao problem ući u sukob s trenerom; ako je mislio da suigrači ne rade dovoljno ili na terenu rade krive stvari, bio je prvi koji bi ih u svlačionici zbog toga prozvao; nikad nije ustuknuo ni pred jednim protivnikom, nijedan izazov na terenu nije mu bio prevelik, nijednom sucu nije priznao da je u pravu ako je vidio pogrešku ili čak tendenciju u njegovu "sviranju"...

Tako je Paul tijekom karijere ulazio u brojne konflikte o kojima su, recimo, puno pričali Blake Griffin i DeAndre Jordan, njegovi dugogodišnji suigrači u Clippersima. Nije se Griffinu i Jordanu svidio način na koji je ponajbolji playmaker lige preuzeo uzde momčadi po dolasku u Los Angeles 2011. godine, ali su ga naučili slijediti, da bi svi zajedno Clipperse nakon desetljeća u kojima su bili "najveće ruglo NBA lige" učinili relevantnima, doveli ih u status kandidata za naslov.

Sljedeća postaja za Paula bio je Houston, gdje je James Harden u prvoj sezoni s Paulom postao MVP, dok je Paulova ozljeda u finalu Zapada omogućila Warriorsima da preokrenu zaostatak od 1-3 u seriji. Kad je iz Rocketsa 2019. mijenjan u Oklahoma City, krenula je priča da će biti samo "žeton" u nekoj sljedećoj razmjeni za klub koji je krenuo u rekonstrukciju momčadi, da bi je on stavio na leđa i uveo u doigravanje prije odlaska u Phoenix, gdje je u prvoj sezoni Sunse - nakon pet godina "tavorenja" u dnu poretka - vodio do svog jedinog velikog finala, pa u sljedećim godinama još dva konferencijska polufinala...

Dakle, svaka, ali baš svaka momčad u koju je došao Chris Paul, s njim bi postala bolja nego što je to bila prije njegova dolaska.

Za jednog playmakera nema boljeg i većeg komplimenta od toga, jer igračima na toj poziciji glavni je zadatak suigrače činiti boljima, a rijetki su u NBA ligi to radili bolje od Paula.

On nije Steph Curry, koji se smatra najboljim playem 21. stoljeća, ali je i potpuno drukčiji od najboljeg šutera svih vremena. U tom društvu najvećih na poziciji su unazad tri desetljeća i Jason Kidd, prije njega John Stockton i Gary Payton, u osamdesetima su to bili Magic Johnson i Isiah Thomas...

Svaki od tih igrača bio je poseban na svoj način, svaki je - za razliku od Paula - osvojio barem jedan naslov, ali to ne znači da je ijedan u smislu organizacije igre bio bolji od Point Goda.

Nažalost, otišao je onako kako ne zaslužuje. Ljetos se vratio u Clipperse s kojima je htio odraditi "posljednji ples", ali trener Ty Lue ga nije prihvatio jer mu je "potkopavao autoritet", pa je nakon dva mjeseca odstranjen iz momčadi, pred koji tjedan mijenjan u Toronto, koji mu je otkupio ugovor; nijedan klub u ligi više nije osjetio potrebu posegnuti za veteranom u 41. godini i stigla je oproštajna poruka...

"Dok ovo pišem, teško mi je reći što osjećam i, konačno - mnogi će biti iznenađeni - nemam odgovor", napisao je, između ostalog, CP3, uz dodatak:

"Naučio sam da nije lako voditi, da tu ne smije biti slabosti. Zbog toga će te neki voljeti, neki ne. Ali cilj je uvijek bio isti i moje namjere iskrene..."