Velesile u Split? Englezima se to od 1873. dogodilo samo kod nas, Maksimir čeka ‘posmrtni marš‘

Za početak – fun fact: reprezentacija Engleske, nogometni simbol, prvu utakmicu odigrala je 1873. godine protiv Škotske, a otad do danas odigrala je 1.078 utakmica. Zanimljivost, međutim, leži u sljedećem podatku – samo je jednu od tih tisuću i kusur utakmica pripremala i igrala bez gledatelja, a ove jeseni drugi će put istrčati na prazan stadion. U povijesti dugoj, dakle, više od 150 godina, “tri lava” oba će puta takav “ambijent” doživjeti protiv – Hrvatske…

Prvi se put to zbilo 2018. na Rujevici, kao kazna za svastiku na Poljudu, dakle tri godine kasnije (!), kao dobar podsjetnik na hrvatsko sudstvo, ali bez mogućnosti zastare, a ovoga puta to će se dogoditi početkom listopada, u sklopu trećeg kola Lige nacija. I po tome ćemo, eto, ostati upisani u povijesnim knjigama.

Povod ovog teksta, doduše, bio je drugačiji, ali ovakav zicer teško je promašiti. Naime, pitanje koje od četvrtka navečer luta navijačkim kanalima jest gdje će “vatreni” igrati Ligu nacija? Split nije upitan, Osijek je postao omiljena baza, Rijeka se također ne zaobilazi, ali, s obzirom na sve što se događa, gradi ili će se rušiti, logično je u cijelu priču ubaciti i – Zagreb. Maksimir. Odnosno “posljednju pomast” ili “posmrtni marš” stadionu koji bi krajem godine trebao otići u povijest. Činjenica u cijeloj priči je sljedeća: to je moglo, trebalo i moralo biti elegantnije. A Savez, kojeg često korimo, ovoga je puta najmanje kriv.

Naime, temeljem odluke krovnih organizacija, Hrvatska svoj put u Ligi nacija kreće s kaznom zabrane gostujućih navijača u Češkoj, a onda i praznim stadionom u prvoj domaćoj utakmici protiv Engleske početkom listopada. Razlog? Pirotehnika, skandiranje, blokiranje prolaza, diskriminacija… Nakupilo se toga u zadnje vrijeme.

Stoga u Savezu itekako promišljaju o domaćinstvima, no, s obzirom na to da se dvije najveće domaće utakmice igraju 3. i 6. listopada, dakle u tri dana, a jedna je “zatvorena”, logično je očekivati, zbog organizacije i priprema, da će biti odrađene u istom gradu. Slijedom svega, to bi trebao (morao) biti – Poljud. Engleska uz splitski eho, a onda Španjolska uz galamu. Čime se čini da bi Češka 15. studenoga trebala biti maksimirski “počasni krug”. Pozdrav ruini prije rušenja (valjda!), prije “rentanja” Kranjčevićeve, do daljnjega… Maksimir, taj bastion duha i svjedok vremena, nikad najljepši, a opet živ kroz svoju grubu, radničku estetiku patnje, očekivanja i nade, zaslužuje, doista, konačno zbogom. Ne sada zbog Dinama, već SAD-a, “one” Irske, pa i Jugoslavije, 16-godišnje nepobjedivosti “vatrenih” na toj ruini…

Malo, međutim, nedostaje da Maksimir ne doživi svoju “počasnu stražu”. Ove su kazne, naime, produkt recentnih vremena, u kojima je Savez u tajnosti pružio ruku ultras sceni, pozvao ih da se vrate “majci” ili “materi”, što su Bad Blue Boysi, Torcida, Kohorta, Ultrasi, Armada, Tornado… prihvatili. Na prvu, bio je to sjajan potez, jer kulisa i navijanje s njima ili bez njih nisu isti. Oni su dizali, poticali, držali kulisu.

Na drugu, ipak, taj je potez (in)direktno doveo do ovih kazni: ultras scena, u prijevodu, vratila se nakon 15 godina, ali u svojem stilu. Baklje bi se još (financijski) pregrizle, no sve drugo dovelo je do problema – zatvaranja gostujućih tribina te zaključavanja domaćih stadiona. Hrvatskoj je itekako nedostajao poticaj koji pamte i gledaju na starim i istrošenim YouTube snimkama devedesetih, nije sporno, no povratak se suočio s nekim novim postavkama. Na gubitku su, ujedno, svi. Umjesto dobre zabave u Pragu, tribina će ostati zaključana, umjesto ludila na Rivi, i to protiv Engleza, Poljud potpuno zatvara vrata.

Navijači, s “core” prefiksom, dakle, nedostajali su (i) igračima. Stoga su njihov povratak itekako pozdravili. Svjesni i borbi i želje za pravednošću, drugačijim odnosima, u slavu čišćeg i zdravijeg hrvatskog nogometa. Ali navijači, s “core” prefiksom, moraju znati da postoji granica. Kada je prijeđeš, jasno govore Fifa i Uefa, nema aboliranja, odgode plaćanja, nema traženja odšteta, preuzimanja krivnje. Nema nekažnjavanja. Pogotovo kada ti je dosje ionako prepun. Globalni nogomet pravilnicima je vrlo jasan: kada opetovano kršiš zakone – ispaštaju svi. I klub, i reprezentacija, i navijači, i simpatizeri. U ovom konkretnom slučaju, premda je priča definitivno šira, možda ispašta i stadion. Iako je, koliko god ružan bio, najmanje kriv.

A zbog povijesti, konkretno one reprezentativne, taj i takav Maksimir definitivno zaslužuje – posljednje zbogom.