Marin Čilić za SN o planovima u budućnosti, Đokoviću, ozljedama i najtežem porazu: ‘Taj meč bih htio ponoviti‘

Rasprave o "najboljima" i "najvećima" u sportu su dvije odvojene teme. Najbolji se postaje na terenu, a najveći se, pak, najčešće rađaju kada se teren spoji s učinkom izvan njega. Kada je na meniju rasprava o hrvatskom sportu, onda Marin Čilić nedvojbeno spada među najveće u povijesti. Pored osvajanja US Opena, 37-godišnjak iz Međugorja bio je na korak do titula na Wimbledonu i Australian Open, gdje je zaigrao na posljednjim stepenicama do trofeja, u juniorskom je stažu pokorio konkurenciju na Roland Garrosu, a u osobnu kolekciju je, ujedno, spakirao i olimpijsko srebro iz Tokija.

Kada se na ovakav životopis, zatim, nadoveže i deset godina humanitarnog rada u njegovoj Zakladi - kroz koju je podijelio 205 stipendija nadarenim učenicima i studentima u prethodnih osam godina, uz izgradnja igrališta u slabije razvijenim sredinama i obnavljanje školskih laboratorija - onda Marin Čilić ekspresno postaje jedan od najvećih.

Dok u ovom trenutku i dalje nosi etiketu prvog hrvatskog reketa (61. mjesto), i u muškoj, i u ženskoj konkurenciji, prethodnih je dana u Melbourneu ponovno okusio slad pobjeđivanja na najvećim pozornicama. Iako je ovoga vikenda trebao braniti hrvatske boje u Davis Cupu, na dvoboju protiv Danske u Varaždinu, zbog istegnuća aduktora je morao otkazati nastup svome kumu i izborniku, Ivanu Dodigu, ali je s osmijehom na licu u hotelu Esplanade nagrađivao osmu generaciju stipendista u svojoj Zakladi.

Prije same ceremonije, Marin je za Sportske novosti u predvorju hotela progovorio o svim tekućim stvarima s teniskog planeta...

Zbog male ozljede ste morali otkazati nastup u Davis Cupu ovoga vikenda, a kako je kum primio tu vijest?

- Teška srca. Rekao je "ajde kume, dođi nas pogurati". Međutim, svijet ostaje na mladima. Siguran sam da će dečki biti motivirani i ovo je odlična prilika za njih da pokažu što znaju, da se etabliraju kao dečki koji će voditi ovu reprezentaciju u budućnosti. Ovih ću dana početi trenirati, a plan mi je igrati idući tjedan u Dallasu, to sam prijavio.

Ako vas podsjetimo da ste u srpnju prošle godine proslavili 20. godišnjicu na Touru, zvuči li vam to nevjerojatno?

- Radije volim reći spomenuti da je to bilo 2005., pa možda ne zvuči tako davno, ali zvuči nerealno. Tako se brzo sve razvija, sjećam se dobro svog govora s osvajanja US Opena, u kojemu sam spomenuo da kao mladić dođete na Tour i imate osjećaj da imate toliko vremena ispred sebe i da ćete imati hrpu prilika. No, kada vidite kakva je konkurencija i kako brzo sezone odmiču, sve je manje vremena i svaki napredak iznimno cijenim.

Ipak, drugo desetljeće na profesionalnoj razini vam dobro stoji. U Australiji ste ponovno pronašli eliksir mladosti i borili se za plasman u osminu finala prvog Grand Slama sezone, a prije pola godine ste bili među najboljih 16 u Wimbledonu i s turnira ispratili Jacka Drapera, tada četvrtog igrača svijeta...

- Energiju crpim iz velike ljubavi prema sportu. I još uvijek je prisutan taj osjećaj da mogu biti kompetitivan na vrhunskoj razini. Također, to mi je veliki izazov za mene, kao sportaša, da sam se izborio sa svime nakon operacija i teških ozljeda, pa sada ponovno imam mogućnosti boriti se za velike rezultate.

A sve je lakše kada vas u stopu prati obitelj na svim turnirima, zar ne?

- Ma naravno, to je i sama okosnica svega, pogotovo ovog dijela karijere. Da je obitelj kod kuće, a ja na putu, to bi prekratko trajalo i ne bih mogao toliko izbivati od kuće, vjerujem da bi se tada ostavio tenisa. Ovako je to užitak, stvaramo lijepe uspomene i sinovi (Baldo ima šest godina, a Vito četiri nap.a.) obožavaju tenis. Imam savršenu ravnotežu između profesionalnog dijela i privatnog života. U tenisu sam maksimalno motiviran i fokusiran, a u drugom dijelu dana opet imam opuštenost uz obitelj.

Koji je najbolji savjet od sinova?

- "Ajmo care", ha, ha, ha...

Znate li tko su jedina četiri aktivna tenisača koja su igrala polufinala na sva četiri Grand Slama?

- Da, definitivno nije loše društvo.

Dakle, Novak Đoković, Jannik Sinner, Carlos Alcaraz i vi. Impresivno.

- Prekrasno je biti u takvom društvu, a ta činjenica pokazuje kolika je dugotrajnost i ustrajnost kod mene i Novaka, da guramo i dalje u ovim godinama. Za mene je ova sezona ogromna motivacija. Imam sjajan osjećaj na terenu. Ekipa iza mene je fantastična, napravili smo fenomenalan posao zadnjih mjeseci u pripremnom periodu. Ova sezona mi može donijeti neke prekrasne trenutke.

Znamo da ste s Novakom u prijateljskim odnosima, jeste li se možda čuli nakon finala u Melbourneu?

- Nismo, ali pokazao je nesalomljivost i ustrajnost. U kakvoj god da je situaciji, formi ili fizičkom stanju, na Grand Slamovima je i dalje jedan od najboljih. Prošle je godine na sva četiri igrao u polufinalu, a ove godine se situacija malo poklopila, ali odigrao je nevjerojatan meč protiv Sinnera u polufinalu, to mu je jedan od najboljih mečeva zadnjih godina i veliki pokazatelj kolika je ta strast, motiv i ustrajnost kroz dugi niz godina.

Je li, primjerice, taj njegov rezultat inspiracija i za vas da sanjate ponovno nešto veliko u ovim godinama? Uostalom, i vaš je rezultat u Australiji bio dobar.

- Apsolutno, zato i igram. To mi je veliki motiv. Zašto bi si sami postavljali neke granice? Znam da u meni postoji veliki potencijal, imam sjajnu ekipu, iz sebe crpim veliku energiju i obitelj mi je velika potpora. Sve je postavljeno na prave noge da mogu imati dobar uspjeh. Hoće li se to dogoditi ili ne, ne znam, ali prekrasno je biti u ovakvom putovanju.

Između redaka u vašim odgovorima iščitavamo da, zapravo, slobodno možemo prekrižiti pripremljeno pitanje o mirovini jer o njoj ne razmišljate. No, zbog ozljeda ste propustili osam Grand Slamova u prethodne tri sezone, jeste li ikada u tim trenucima pomislili - gotovo je?

- Jesam, bilo je takvih situacija. Pogotovo nakon prve operacije koljena, kada je bila katastrofalna situacija. Što se tiče budućnosti, ali i što se tiče pronalaska rješenja za probleme koje sam imao. Bez ustrajnosti i toga da sam, recimo, dva i pol mjeseca na internetu svugdje samo iščitavao o rehabilitacijama, vježbama i operacijama za koljeno, to me dovelo do toga da pronađem rješenje. Inače, već bih davno digao ruke. Razmišljao jesam, ali napravio sam si put da dođem do ovakve situacije kroz cilj da budem opet konkurentan na velikim turnirima.

A mlađa garda? Zašto se nitko ne može približiti Sinneru i Alcarazu? Hoće li i oni dobiti "trećega"? Kao što su Roger i Rafa, recimo, dobili Novaka svojedobno?

- Teško je odgovoriti. Zverev je bio i doveo se jako blizu krajem 2024., ali ne znam što se prošle godine dogodilo. Sad je ponovno imao priliku, ali opet ju nije iskoristio. Ostali dečki imaju jako dobar nivo i pitanje je mogu li se dignuti još više. Sinner i Alcaraz su definitivno korak ispred ostalih.

Pretpostavljamo da znate da ste jedan meč udaljeni od jubileja i 600. pobjede na ATP razini. Trenutačno ste izjednačeni s Goranom Ivaniševićem na 599.

- To je nevjerojatan uspjeh Gorana i mene. Mali broj tenisača je došao do te granice. Sjećam se da se Goran znao našaliti i reći: "Nije mi nitko rekao da imam 599, pa igrao bih taj još jedan" ha, ha. Tu su prije bili i ostali naši igrači - Ljubičić, Ančić, Karlović... Bili smo 10-15 godina na Touru, a već je sjajna činjenica da dolazimo iz tako male zemlje i bilježimo velike, povijesne rezultate.

Da ponovno možete proživjeti još jednu pobjedu, znamo da bi to bilo finale US Opena 2014., ali da možete ponovno dobiti šansu na meču kojega ste izgubili, to bi bilo...

- Finale Australian Opena 2018. To bih definitivno htio ponoviti. Tu sam bio u sjajnoj prilici da dođem do još jednog velikog trofeja. Nije se dogodilo, ali bilo bi ga lijepo ponoviti.

Kada smo već spomenuli Gorana, želite li i vi zaplivati trenerskim vodama nakon karijere?

- Trenerski poziv da, ali prema svojim dječacima. U tom smjeru, definitivno. Htio bih se posvetiti obitelji, svojim sinovima. Obožavaju tenis i sport, ne mogu ih istjerati s teniskog terena ili iz dnevnog boravka da ne igraju tenis ili nogomet. Sve vole, uče o svim sportovima, a sada je svaki dan u akciji bio rukomet. Bio bi mi veliki gušt da ih nakon karijere mogu voditi i da ih naučim sve što znam.

Završit ćemo, ipak, s dva zabrinjavajuća podatka: s 37 godina ste naš prvi reket (61. mjesto) u muškoj i ženskoj konkurenciji, a na prethodnih 11 Grand Slamova u juniorskoj konkurenciji nismo imali predstavnike. Komentar?

- Da... Nažalost, to je samo pokazatelj koliko smo kiksali kao sport zadnjih 10 ili 15 godina. Ne možemo govoriti o zadnje dvije ili tri godine, sustavi funkcioniraju na osam, čak i deset ili više godina. Činjenica je da zaostajemo za ostalim zemljama koje se razvijaju, koje idu naprijed, koje stalno grabe, a koje su od nas učile. Recimo, neke skandinavske zemlje. Švedska je učila od nas i mi smo svake godine u juniorskim konkurencijama imali puno mladih, a sada je to drugačije. Ova, trenutačna ekipa u Savezu radi na tome da se to promijeni i da se to gura u pravom smjeru, ali za to treba vremena. Svjestan sam da ovi dečki - Prižmić, Mikrut, Dodig, Gojo, Ajduković... - imaju potencijal biti među prvih sto. Na njima je da to izvuku iz sebe, da se probiju i naprave velike stvari - zaključio je Marin Čilić.