Kako je anonimac iz Koprivnice postao čuvar Magdeburgove krune

Bivši hrvatski rukometni vratar Dino Špiranec donedavno je bio „no name” osoba izvan užih hrvatskih rukometnih krugova, a sada je, već pune tri godine, trener vratara europskog prvaka Magdeburga, osoba od povjerenja trenera Benneta Wiegerta i čovjek čije je stručno mišljenje na cijeni – ponajprije u najjačoj rukometnoj ligi na svijetu. Danas na krovu Europe, još do jučer je 35-godišnji Koprivničanac doslovno sa samog dna polako i mučno grabio k ostvarenju životnog sna. Metaforički rečeno, doživio je „američki san na hrvatski način”. Špirančeva životna priča bila je sve prije nego lijepa i lagodna, jedna je to od onih priča o kojima se, bez pretjerivanja, može napisati knjiga i snimiti film. Spirala uspona i padova nakon koje je došlo ostvarenje dječačkih snova.

Kako je zapravo počela Špirančeva priča o uspjehu, a počela je od samog dna?

- Kao mlad sam iz totalne neimaštine morao doslovno pobjeći u Njemačku gdje sam najprije igrao u šestoj ligi. Otišao sam u jedan mali klub, u jedno selo gdje mi je omogućeno da imam hranu i smještaj kod jedne obitelji te za 100 eura nekog džeparca. Poslije godinu i pol završio sam u klubu iz treće lige isto za neke „male pare” i radio sam dodatne poslove uz stalnu borbu za egzistenciju. Nakon toga opet sam otišao dalje, na jug Njemačke u blizini Freiburga, gdje je priča bila ista. Tu su mi se ipak malo povećala primanja, ali sam i dalje radio svakakve poslove i usput studirao. Završio sam s odličnim uspjehom Kineziološki fakultet u Splitu za prvostupnika kondicijske pripreme. Planiram sada i nastaviti dalje i magistrirati na smjeru rukomet.

Špiraneca je put nakratko, u potrazi trbuhom za kruhom, vodio još dalje na sjever:

- Preko Kampa rukometnih vratara u Omišu završio sam na Islandu. Na taj kamp dolazio sam godinama i od samog početka prošao sve razine kampa, od sudionika, demonstratora pa sada do trenera i organizacijskog dijela. Zahvalan sam Mariju Čaljkušiću na ukazanom povjerenju jer mi se bez toga vjerojatno ne bi otvorila „vrata”. Tada je tamo došao Borko Ristovski sa svojim menadžerom, koji je vidio nešto i u meni i osjetio nešto iako nisam imao vrhunske tjelesne predispozicije za savršenog vratara. Organizirao mi je razgovor s ÍBV-om, tadašnjim prvakom Islanda, koji je želio igrati i postići iskorak u Europi. Klub je s Vestmanskih otoka na jugu Islanda. Pola godine prije toga umrla mi je majka, koja mi je bila sve, ušao sam u vezu i odselio se na taj otočić. No nisam se previše zadržao jer mi je prestalo biti „napeto” non-stop živjeti s koferom u ruci kao neki nomad. U mentalnom smislu bilo mi je tamo teško u svlačionici sa 16 Islanđana jer sam bio jedini stranac. Raskinuo sam taj ugovor i vratio se u Njemačku u jedan lokalni klubić iz četvrte lige koji je imao juniore koji su igrali Bundesligu. Tamo sam radio s tim dečkićima, koji su bili dobri, a dvojica su nedavno potpisali neke profesionalne ugovore u Švicarskoj i njemačkoj Drugoj ligi. Nisam radio loše pa sam dobio priliku raditi u regionalnom savezu te regije. Neke „no name” klince doveo sam do juniorske njemačke reprezentacije. Svo sam to vrijeme dolazio u kamp u Omišu.

I zatim su se stvari, kao nekim čudom, počele slagati u uspješan mozaik:

- U Njemačkoj sam bio u društvu nekih igrača s naših prostora, sa Zelenovićem, Bezjakom... i tu me je primijetio Wiegert, trener Magdeburga, koji je u to vrijeme bio bez pravog trenera vratara. Dvije sezone prije mog dolaska tamo je na „part-time jobu” bio jedan Poljak, a prije njega veliki Tomas Svensson. Wiegert u rukometu prati doslovno sve, neviđeno je studiozan i tako je primijetio i moj rad. Pozvao me je na razgovor i dao mi priliku na godinu dana. Dokazao sam se u njegovim očima i potpisao na još dvije godine, koje sad ističu, te sam neki dan dobio novi trogodišnji ugovor. To je valjda neki dokaz mojeg dobrog rada, kvalitete, lojalnosti, svega što Wiegert cijeni...

U Magdeburgu je Špiranec uz Hernandeza i Portnera nedavno dobio i našeg Mateja Mandića...

- To se dogodilo kao zamjena za suspendiranog Portnera pa smo donijeli odluku da Mandić dođe ranije nego što smo planirali. Da upozna ligu, da se kali jer je on, iako vrlo kvalitetan vratar, ipak jako mlad. Promijenio je okruženje, igra s igračima koji su svjetska klasa i to je za njega velika promjena. Ne podcjenjujem Zagreb i hrvatsku ligu, ali Bundesliga je ipak posebna priča.

Wiegert je prilično osebujan trener, ima specifične metode rada...

- Mandić sada misli da nije dobro jer nije broj jedan kao što je navikao biti do sada u Zagrebu. Ne bih zapravo rekao da on tako misli, nego je logično da se traži u novoj ulozi u vrhunskom klubu s top vratarskim kolegama. No, kad na ljeto dođe do rotacija i prva dva vratara odu, a to će se dogoditi, on će spreman dočekati priliku, potpuno uključen u sve vezano uz klub. Hernandez ide u Barcelonu, Portner također odlazi i vidjet ćemo tko će Mandiću biti partner na vratima (dolazi Kuzmanović, nap. a, no to još nije službena informacija iako su je već objavili svi mediji). On je kalibar, vjerujem u njega. Matej ima Bennetovo povjerenje i sad, ali se još mora dokazivati i „rasti”.

I Špiranec je isto tako lagano „rastao” od igrača koji nije u potpunosti ostvario karijeru, preko uloge trenera u malim klubovima. Ako je netko prošao put „od trnja do zvijezda”, onda je to upravo on:

- Kao dijete sanjao sam igrati za Zagreb, pa sam i nosio taj dres u mlađim kategorijama. Sada sam osvojio Ligu prvaka kao trener vratara, to je ostvarenje snova. Iako me 15 godina nema u Hrvatskoj, veselim se kao malo dijete svaki put kad idem doma. Sanjam jednog dana biti uz teren i slušati hrvatsku himnu, ne krijem to uopće. Biti trenerom Magdeburga možda je i veća i puno lukrativnija stvar, no ja sam plakao uz teren nakon što smo izgubili polufinale od Nijemaca. Takvi smo mi „Balkanci”, zato smo i dobri jer „brijemo”. Srce, zajedništvo i emocija često nadvladaju golu kvalitetu. Stvarno želim biti trenerom hrvatskih vratara, strpljivo čekam red i nadam se tome jednog dana.

Kao trener volim reći za sebe da mi to nije posao nego moj život. Kad je sezona, ja nisam ni otac niti suprug, ja rukomet živim dan i noć. Užasno sam analitičan, ponekad čak i previše, ali ne volim ništa prepuštati slučaju, idem u detalje i spremam se i za ono što možda neće doći. Sve snimam, analiziram. Kad smo izgubili od Aalborga u Kölnu na Final Fouru Lige prvaka, bio sam na rubu, mislio sam da će svijet propasti, takav sam. Svih 14 utakmica svih protivnika u Ligi prvaka snimio sam da mogu reagirati u trenutku, da izvučem neki detaljić koji može pomoći. Statistika i analitika su puno, ali psihologija je još i više. Golman je sam na crti i treba ga znati dići kad mu ne ide.

Špiranec je ispričao kakve je sve muke prolazio u životu:

- Iz Koprivnice sam sa 14 godina otišao u Zagreb i bio u kadetima, pa sam otišao u Rijeku i igrao u dosta klubova; tamo smo živjeli mama, tata, brat i ja, a kad sam s 21 otišao u Njemačku, oni su ostali. Brat je i dalje u Rijeci, majka je preminula 2017. Ima tu svega i za knjigu opisati. U onim najmanjim klubićima u Njemačkoj radio sam isto što i sada u najvećem klubu, ništa nisam mijenjao – samo su intenzitet i kvaliteta drugačiji. Nisam loš, govorio sam tih davnih dana supruzi Savi; vjerovao sam da ću dobiti priliku bilo gdje kad-tad da se dokažem. Osjećao sam da bi mi se negdje mogla otvoriti neka vrata u tom svijetu i to sam često znao ženi spomenuti. Tako je i bilo, krajem svibnja porukom mi se javio Wiegert i nisam mogao vjerovati. Bilo je to nestvarno. Magdeburg je uzeo prvu Ligu prvaka 2023., i sada ja dolazim tamo, zvučalo mi je to tada nemoguće. Da mi je to netko pričao, ne bih mu vjerovao, ali se ostvarilo. I sad se naježim kad se toga sjetim. Bilo je to moje prvo profesionalno iskustvo, a ispred mene su stajali najbolji igrači svijeta, Saugstrup, Magnusson, Claar... Prva dva tjedna bio mi je košmar u glavi, sad mi je sve to potpuno normalno...

Špiranec je, eto, kao u nekom snu, doslovno sam i bez ičije pomoći došao u elitu:

- U Hrvatskoj nisam imao nikakvu pozadinu, moć, nekog tko bi me pogurao. Kao mladi igrač malo sam kiksao zbog sredine, trenera, zbog vlastitih grešaka, ali sam uvijek vjerovao u sebe. Volim raditi, ja ću kad-tad nešto posebno raditi, vjerovao sam u sebe. Kao dijete sam u Koprivnici gledao igračice Podravka Vegete i svašta mi je padalo na pamet. Sakriti se u kofere neke norveške ženske ekipe i otići u Norvešku. Bio sam pravi sanjar. Cijela mi se škola u jednom selu pored Koprivnice – Virju – gdje sam, uz Koprivnicu, proveo djetinjstvo, tada smijala zbog mojeg rukometa jer su svi igrali nogomet. A ja sam i trenirao s curama iz Podravke. Najmlađi od dječaka s kojima sam tada trenirao imao je 18 godina, a ja sam bio pet godina mlađi. Da bih trenirao sa svojim uzrastom, trener Neven Hrupec, znajući me iz škole, stavljao me je da branim curama dok su igrale rukomet. Nije mi to bilo „ispod časti” jer sam „teška psihijatrija” za rukomet. Jednostavno sam ga oduvijek obožavao.

Osim što se probijao mučno kao rijetko tko, proživio je Špiranec jednu veliku kalvariju i jedva spasio život.

- Skakao sam kod prijatelja u bazen na glavu u plitku vodu kao i tisuću puta prije toga u Rijeci. Taj sam put skočio, osjetio tupu bol u vratu i jedva došao k sebi. Rekao sam prijatelju da zove hitnu, a tamo su me otpustili i rekli da će proći ubrzo, ali danima nije prolazilo pa sam isforsirao nove preglede, mučio se kako da to obavim jer nisam imao novaca. Nekako sam uspio naći čovjeka koji je bio entuzijast u svojem poslu, kao što sam ja u rukometu, i on me je spasio. Nakon niza operacija, sada nemam treći vratni kralježak, nego nadomjestak od titana. Govorili su mi da ću ostati invalid, da se nikad više neću moći baviti rukometom, a ja sam snagom volje sve to izvukao i vrlo brzo opet bio na terenu. Osjećam posljedice, nekad trpim bolove, ali sam se i iz toga izvukao. A bilo je jako gadno...

Špiranec je, inače, proteklih dana bio u Danskoj i pratio što njegov pulen iz kluba, Mandić, radi na Euru:

- Došao sam na meni najljepši način iskoristiti vikend jer smo, kao i svi, imali u klubu pauzu za Euro. Sin Milian i ja došli smo na polufinale s Njemačkom i samu završnicu, na utakmice za medalje, i onda odmah morali doma u Magdeburg. I mali želi postati rukometni vratar. Dobro je što nakon Eura ove godine imamo tjedan dana slobodno do početka Bundeslige. Lani je bilo gore poslije SP-a, te je, primjerice, naš igrač Magnus Saugstrup u nedjelju u finalu u Oslu pobijedio Hrvatsku, nije ni pivo mogao popiti, a već je u ponedjeljak morao vezati tenisice i odraditi prvi trening. Što se mene tiče, nije mi takav režim težak jer ja u pravom smislu tih riječi – ne živim od rukometa, ja živim rukomet.