Novak će zauvijek ostati sinonim za tenis, manje je važno tko će ga smatrati najboljim, a tko neće

Novak Đoković je u nedjelju odigrao još jedno Grand Slam finale. Nije pronašao put do kraja; uostalom, ako znamo da će mu u svibnju biti 39 godina, a da je posljednji Grand Slam naslov osvojio prije gotovo dvije i pol godine, na US Openu 2023., onda je i logično pitanje može li se uopće ukupan broj titula popraviti i skočiti na magičnih 25.

Pitanje je i hoće li tko dostići ovih 24 na kontu.

Ipak, ako si u stanju Jannika Sinnera u Melbourneu dobiti u pet setova, ali i odvesti Carlosa Alcaraza na neke nedokučive razine igre, onda je Novak Đoković i dalje sposoban odigrati dva čarobna tjedna i osvojiti još jedan Grand Slam naslov. Ili nije?

Zapravo, to uopće nije važno. Svakako Srbina neće dostići Rafa Nadal, koji je zaključio karijeru na 22 naslova, a neće ni Roger Federer, koji ih je skupio dvadeset.

Što će biti s Carlosom Alcarazom, tek ćemo vidjeti, jer on nema ni 23, a već na kontu ima sedam Grand Slam naslova. Novak je s njegovim godinama imao samo – jedan.

Međutim, ni to neće biti važno kad se jednoga dana bude podvlačila crta. Stigao Novaka Đokovića Alcaraz, netko drugi ili ga nitko nikada ne bude stigao na toj vječnoj listi, Srbin će zauvijek ostati upisan u svjetskoj sportskoj povijesti kao netko tko je sinonim za tenis.

Ostat će upamćen kao sportaš čija je mentalna snaga bila na nekoj drugoj razini. Ne od nas smrtnika, nego i od najvećih suparnika s kojima se borio desetljećima.

Novak Đoković nije imao najbolji servis na svijetu, nije imao najbolji forhend na svijetu, a nije imao ni najbolji bekhend koji smo vidjeli. Nije bio ni najbrži igrač u ovom sportu. Ali nitko, baš nitko, nije imao sve ove komponente sasvim blizu vrhunca, a koje su, pomiješane s mentalnom snagom, kreirale najvećeg šampiona.

Jer Novak Đoković je upravo to. Najveći šampion.

On je čovjek kojega će Carlos Alcaraz srediti u finalu i onda će, prije nego što bude uživao u bilo kojoj rečenici svojega slavlja, izustiti kako je Novak za njega – inspiracija.

Dalje ne treba. Nije važno je li on doista GOAT. Ili nije. Koga briga.

Važno je, pritom, znati nešto drugo. Ima tome više od dvadeset godina, a mjesto radnje bile su Igre u Ateni. Žarko Susić, legenda novinarstva, spojio je puno, puno generacija. Mi smo klinci slušali. Recimo, o nekim velikim, najvećim. Koje nismo gledali, jer se nismo rodili. Žarko jest. I uživo je svjedočio njihovim pothvatima.

Velika priča tih Igara bila je “majka svih utrka”, plivački obračun na 100 m. Pieter van den Hoogenband, Ian Thorpe i Aleksandar Popov. Bio je tu i Duje Draganja, šesti na ovoj dionici, na upola kraćoj srebrni.

Netko je tada spomenuo i Marka Spitza, koji je u Münchenu osvojio sedam zlata, a četiri godine ranije u Meksiku dva zlata, srebro i broncu.

Susić je tada podučio kako u svakom dosegu uvijek treba imati na umu i kakva je konkurencija. Spitz je tada, posebno u Münchenu, nije imao.

I kad se bude bilo kada otvorila priča o Novaku Đokoviću, morat će se spomenuti da su njegova 24 Grand Slama nastala u konkurenciji Rafe Nadala, koji ih je skupio 22. I Rogera Federera s dvadeset. A tu su još i Carlos Alcaraz sa sedam, ili Jannik Sinner s tri.

Da nije bilo takvih igračina preko mreže, da se rodio u nekom drugom vremenu, tko zna koliko bi ih osvojio Novak Đoković. Ili ga je baš konkurencija tjerala da bude najbolja verzija sebe iz svakog u svaki turnir?

Kako bilo, četiri Grand Slam turnira oduvijek su se igrala u jednoj godini. I postoji razlog zašto do sada nitko nije imao više od Đokovića. A nije da je igrao sam.

I znate što. Ponekad je teško shvatiti kroz što je sve morao proći. Poput pitanja od proteklog tjedna, pitanja kako se osjeća sada kad mora natjeravati mlađe od sebe poput Alcaraza i Sinnera, a ranije je morao Federera ili Nadala. Bio je vrlo fin, upozorivši da je on, koji je osvojio 24 Grand Slama, valjda ponekad bio onaj kojeg se natjerava...

Žalosno je što je uopće morao odgovarati...

Da, Novak Đoković ostat će sinonim za tenis. Zauvijek. I ne samo za tenis. Za sport ukupno. On se potrudio da se njegov glas čuje i kad ne igra. Za razliku od nekih drugih velikana, čija će ostavština, zbog skromnosti izvan terena, ostati nešto manja od virtuoznosti i trofeja osvojenih na terenu.

Recimo, sjeća li se itko neke rečenice Lea Messija, na primjer...