Kad su se Marinu Čiliću, jedinom hrvatskom tenisaču s Grand Slam titulom uz Gorana Ivaniševića, prije tri godine, a tada mu je bilo punih 34, pojavili problemi s koljenom, kad se pokušavao nakon oporavaka vratiti, ali išlo je to teško, vjerojatno su mnogi zaključili kako je jedna karijera, velika, grandiozna karijera, stigla svojem kraju.

Daleko je bila ona 2014. godina i osvajanje US Opena, daleko su bila Grand Slam finala, daleko je bila iz te perspektive i olimpijska medalja, daleko osvajanje Davis Cupa. Ali, sve je bilo tu, na hrpi. Je li Marin Čilić mogao mirno otploviti u suton, nakriviti šešir, uživati u familiji i lagodnom životu?

Mogao je.

Od drugačijek materijala

Međutim, kako to obično biva kod velikih sportaša, a Marin Čilić je svakako jedan od najvećih koje smo imali, oni su sastavljeni od nekakvog drugačijeg materijala. Smrtnici poput nas, lakonski bi zaključili, "zašto bih se maltretirao", pa doista, valja se upitati zašto bi se netko poput Marina Čilića podvrgnuo manijakalnim treninzima da bi stigao do razine na kojoj može igrati profesionalni tenis. Bez jamstva da će uspjeti biti približno dobar kao nekad. Sasvim siguran u to da je svoje najbolje dane već imao.

Marin Čilić je nevjerojatno pristojan čovjek i novinar će se teško sjetiti u karijeri finijeg tipa od ovog Međugorca. Ali, Marin Čilić je i opaki frajer kojemu nije bilo teško sve napraviti kako bi stigao do šanse. Za odigrati još koju sezonu, za odigrati još koji Grand Slam, za upisati pobjedu poput ove koja se dogodila u četvrtak ujutro po hrvatskom vremenu kad je sredio 21. nositelja Australian Opena Denisa Shapovalova, kad je bio bolji od 11 godina mlađeg od sebe, momka koji nije dio užeg vrha, ali je svakako teniska elita.

Marin Čilić je, pak, teniska aristokracija. Nakupile se godine, ali i dalje je tu veliko umijeće. I dalje je tu onaj žar. I dalje je tu nada da se može dogoditi jedan nevjerojatan tjedan ili dva, da se može dogoditi jedan turnir u kojemu bi Marin Čilić otišao u sfere u koje vjeruje da je u stanju doseći. Igrao je sjajno, recimo, lani u Wimbledonu protiv Jacka Drapera, domaće nade i četvrtog nositelja, ali nije uspio proći dalje od Flavija Cobollija i četvrtog kola. Bio je na pragu drugog tjedna, bio je na pragu onih dana na Grand Slamu kad se najbolje osjećaju oni koji su sve prošli. Poput Marina Čilića.

Ideja savršenog tenisa

Danas je Marin Čilić 70. igrač svijeta, u najgorim danima nakon ozljede bio je i blizu 800. mjesta. Vratiti se ovdje gdje je danas bila je misija. Sada je druga u mislima.

Sada je na redu priča o savršenom tjednu. Ili dva, ako Bog da. Ideja savršenog tenisa. Nije to više priča u kojoj Marin Čilić može i stigne ponavljati iz tjedna u tjedan. Ali, kad se dogodi priča poput lanjskog Wimbledona, kad se otvori, tko zna...

Ili priča koja upravo traje u Melbourneu.

Kako god ona završila, sasvim je jasno da će Marin Čilić postati prvi Hrvat koji će premašiti 600 pobjeda na ATP turnirima, jer se upravo u četvrtak izjednačio s Goranom Ivančevićem na 599 trijumfa. Već taj podatak reći će dovoljno o tome kakva je karijera iza Međugorca, koji produžuje nadu i uživa i igra jer u tome pronalazi radost.

A možda je tamo 2023., kad mu se koljeno javilo opakom porukom, samo dobio novi motiv. Motiv za napraviti završni sprint jedne veličanstvene karijere. U kojemu ne mora više ništa dokazivati, prvenstveno sebi, jer mi promatrači sa strane, samo smo smrtnici i u bilo kojoj karijeri sportaša manje smo važni.

Marin Čilić je jedan od onih koji je napravio sve što je trebalo. Imao je veliki talent i znao je što bi s tim talentom trebalo učiniti. Znao je kako se dovesti do najboljih mogućih pozornica i najvećih pobjeda. Da se nije rodio, da nije bio generacija kad se ukazala možda i najveća postava teniskih virtuoza svijeta, da nije živio u vrijeme velike trojke, Rogera Federera, Rafe Nadala i Novaka Đokovića, da je vinovnik nekog drugog vremena, možda bi i riznica trofeja bila bogatija.

Ali, osvojiti bilo kakav Grand Slam naslov u vremenu kad su na njega pikirali Federer, Nadal i Đoković, zapravo pravo je malo remek-djelo.

Ako zbog ničega drugoga, onda je to razlog zašto Marin Čilić može biti spokojan.

Završni sprint

Dok trči završni sprint. I dok mu se sa strane možemo jedino nakloniti. Možda smo u Čiliću svi čekali novog Gorana, a to nije bilo fer prema mirnom tipu iz Međugorja.

Koji je imao svoj put. Koji još uvijek traje. I koji vrijedi. Dovoljno za biti među velikim dečkima. Za biti najbolji Hrvat u sportu koji je toliko toga dao ovoj zemlji. Iako će u rujnu napuniti 38.

A mi ćemo navijati. I slaviti svaki put kad ga vidimo. Ne, neće nas više dovoditi do ludila, niti ćemo drhtati nad svakim servisom. Trijumf je to. Počasni krug. S protivnikom na suprotnoj strani. Jer, bez veze je mahati za kraj, ako se ne natječeš.

To nam valjda poručuje Marin Čilić. U veličanstvenom kraju.