Autor	Objavljeno	Portal	Original
Ana BlaškovićAna Blašković		Poslovni	Otvori

Živimo bolje, ali pravo pitanje je jesmo li mogli rasti brže i bolje

“Više neće biti dovoljno samo više trošiti, morat ćemo stvarati više dodane vrijednosti”, poručuje direktorica Hrvatske udruge poslodavaca Irena Weber pred ulazak u 2027. Hrvatska je, kaže, napravila veliki iskorak, no sada dolazi trenutak kada će se pokazati možemo li taj rast pretvoriti u dugoročno bogatstvo.

Za to će trebati više investicija, veća produktivnost i poslovno okruženje koje neće stalno stvarati novu neizvjesnost, a as u rukavu mogla bi biti upravo umjetna inteligencija. 

Ove godine je deset godina Vlade premijera Plenkovića i, kad podvučete crtu, nesumnjivo je bolja gospodarska slika, makro slika, definitivno. Premijer se hvali plaćama, gospodarskom uspješnošću, investicijskim rejtingom. Je li to zato što je Vlada vodila dobru ekonomsku politiku ili su se tu preklopile neke dobre okolnosti – europski fondovi, imali smo sreće na makrorazini, ušli smo u eurozonu? Što biste vi rekli?

Rekla bih i jedno i drugo. Definitivno ne treba zanemariti zasluge i ogromne iskorake koje smo napravili u zadnjih desetak godina. Ulazak u EU je bio 2013., ali tu je i ulazak u Schengen, ulazak u eurozonu, a činjenica je da smo i na putu ulaska u OECD. To sve je iznimno važno za gospodarstvo jer potpuno mijenja profil rizika naše zemlje.

A zašto je ulazak u euro i ulazak u OECD važan? Zato što to donosi stvarno značajne koristi i za građane i za gospodarstvo, u smislu boljeg profila rizika same zemlje, nižih kamatnih stopa, što je, naravno, i za kućanstva i za gospodarstvo iznimno važno. Niska cijena zaduživanja, osobito kada imamo problem s priuštivim stanovanjem, daje olakšanje, a u takvim okolnostima imati stvarno niže kamatne stope, recimo na stambene kredite u odnosu na Njemačku, nešto je što je prije bila znanstvena fantastika.

Pravo pitanje nije živimo li bolje. Apsolutno živimo bolje, to se vidi, a i sami brojevi to potvrđuju. Znači, naš rast BDP-a bio je najsnažniji u Europskoj uniji, rast prosječne plaće i medijalne plaće isto je bio najveći u Europskoj uniji u zadnjih desetak godina. Jasno je da se živi bolje nego ikad, jasno je da smo rasli, ali pravo pitanje je jesmo li mogli rasti brže i bolje. I tu sigurno uvijek ima prostora za poboljšanje.

Kad biste iz tih deset godina izdvojiti, recimo, tri najbolje odluke i tri loše, što biste rekli?

Ostaje nekako žal za propuštenim prilikama svih tih reformi koje smo trebali napraviti, a nismo, pogotovo posljednjih četiri, pet godina, kada smo imali snažnu gospodarsku ekspanziju, minimalan broj nezaposlenih, snažan rast BDP-a, rast plaća i fantastične makroekonomske pokazatelje. Jer, krov se mijenja onda kad je sunčano, a nama sada slijede ipak izazovnija vremena. Živimo u stalnoj geopolitičkoj krizi, pokazuje se i napetost u samom državnom budžetu, a pritom ovakva struktura gospodarskog rasta nije dugoročno održiva.

Kad spominjem reforme, mislim na reformu javne uprave, ne samo kroz smanjenje broja zaposlenih u javnom i državnom segmentu, što je veliki problem i ogromno opterećenje za državni proračun, već i kroz nužno poboljšanje kvalitete javne uprave, digitalizaciju koja može i ubrzati i olakšati administrativne procedure te smanjiti potrebu za dijelom zaposlenih, reformu zdravstva, reformu pravosuđa. Glomazan i spor državni sektor velik je rizik i teret za poduzetništvo.

Porezna reforma poreza na dohodak, nama iznimno važna, gdje je vrlo jasno da naš trenutačni porezni sustav apsolutno favorizira pasivno rentijerstvo, a praktički, rekla bih, i penalizira rad. Kontinuirano ističemo temu rentijerstva zato što je riječ o poreznoj oazi i lošoj poruci cijelom gospodarstvu. Koju poruku šaljemo onima koji se obrazuju, onima koji investiraju i otvaraju radna mjesta, i svim našim zaposlenicima, kad imate šest puta veće porezno opterećenje na rad nego na kratkoročni najam? Postavlja se pitanje zašto bismo se onda obrazovali i zapošljavali.

Turizam je sigurno blagodat jer nije problem turizma što ostali sektori nisu dovoljno snažni. Moramo raditi na tome da se osnaže proizvodni i industrijski sektor i da se stvore radna mjesta u industrijama veće dodane vrijednosti. Prvenstveno ICT, zdravstvo, poljoprivreda, proizvodnja, prerađivačka industrija, medicina, farmacija. To su industrije u kojima moramo stvarati radna mjesta. A to nije moguće bez svih reformi koje sam spomenula. Bez okvira u kojem se može razvijati industrija dodane vrijednosti nećemo stvoriti pretpostavke za održivi rast – zato na reformama toliko inzistiramo.

Zašto bismo onda radili?

Možda najveći negativni rezultat ovakve rentijerske ekonomije je potpuna nemotiviranost za obrazovanje. Ako s četiri ili pet apartmana imate riješenu egzistenciju, zašto biste učili, zašto biste se obrazovali? Na kraju imate desetke tisuća mladih ljudi koji naprosto nisu skloni obrazovanju. Posljedično, to je zastrašujuće negativan utjecaj i na samu strukturu ekonomije jer i dalje raste utjecaj uslužnog sektora umjesto da mijenjamo njezinu strukturu, stvaramo radna mjesta u industrijama visoke dodane vrijednosti.

Onda ti naši sugrađani opet ne uplaćuju zdravstveno ni u mirovinsko osiguranje, niti porezima u dovoljnoj mjeri financiraju infrastrukturu, a sve te sustave koriste. Realno, komunalna infrastruktura je preopterećena. Po obalnim mjestima vidimo rezultat u betonizaciji i uništavanju obale. Vlada planira porezne izmjene kojima bi ipak povećala porezno opterećenje na kratkoročni najam, ali to je i dalje šest puta manje od poreznog opterećenja na rad. Ako imate povrat na kapital, odnosno povrat na investiciju koji je bitno veći od ulaganja u proizvodnju, u poduzetničku inicijativu koja za sobom nosi ogromne regulatorne zahtjeve, poduzetnički rizik, nedostatak radne snage, postavlja se pitanje: zašto bih ja to radila kada mogu jednostavno iznajmljivati apartmane i živjeti od toga?

To je ono što je problematično. U HUP-u nam nije problem rentijerstvo kao takvo, problem je što je, prvo, riječ o jednoj ozbiljnoj poreznoj oazi, a drugo, ona radi distorziju tržišta rada. Uz nedostatak radnika, rentijerstvo praktički produbljuje krizu tržišta rada. Finalno, zbog činjenice da je riječ o poreznoj oazi, kao rezultat imamo i rast cijena nekretnina i na obali i na kraju turističke sezone i po Zagrebu, što dodatno produbljuje problem priuštivosti stanovanja, osobito za mlade obitelji.

No, imamo zemljopisnu rentu, more, imamo sunce… Bili bismo neracionalni da je ne iskoristimo. Mnogi kažu da Dalmacija nema more i sunce, vjerojatno bi imala sličan put iseljavanja i propadanja kao Slavonija.

Naravno, moramo to iskoristiti. Opet, kad pogledate neke recentne primjere iz Slavonije, npr. u Osijeku ili u Novskoj i stvaranje ozbiljnih ICT zajednica, ICT sandboxova, gdje ljudi upravo zbog motivacije da stvore poticajno poslovno okruženje, bolji život za sebe i svoju djecu ipak imaju poduzetničkog duha, imaju tog znanja, motivacije da se stvara, da se gradi, da se kreira dodana vrijednost, i to u puno boljem i dugoročno održivom modelu od rentijerstva.

Kad već imamo to što imamo i takve situacije, što bi zapravo, po vama, trebalo promijeniti u turizmu? Iza nas je ponovno rekordna sezona. Bez obzira na sve, možemo pričati o kvaliteti, ali što bi trebalo promijeniti u turizmu da i on postane održiv, a da opet ne bude kontinuirano gospodarska ‘zvijezda’?

Rekla bih da je ovakva struktura i ovakav način masovnog turizma došao do nekakvog limita, sa stopama rasta koje su dugoročno neodržive. Ono što moram naglasiti jest da od svih mediteranskih zemalja Hrvatska ima najniži postotak hotelskih kreveta u ukupnom broju kreveta. Pričamo o oko desetak posto, što je iznimno malo. Takva struktura turizma je i manje otporna na šokove. Moramo prestati brojiti noćenja, prestati brojiti dolaske, trebamo se fokusirati na goste veće platežne moći i značajno povećati potrošnju po samom gostu. Po tome smo isto među najgorima na Mediteranu.

U Portugalu je, primjerice, dnevna potrošnja iznad 400 eura po gostu, a nije baš da imaju deset puta veće cijene od nas.

Apsolutno nemaju. Isto tako, nije problem ni cijena ako za nju pružate adekvatnu uslugu. Uz izuzetak određenih destinacija poput Dubrovnika, Rovinja, Poreča ili Splita, da nekoga ne izostavim, ali generalno nuditi sunce i more više nije tema. Moramo ulagati u destinacije, u kvalitetu, u kulturne sadržaje, u podizanje cjelokupne kvalitete ponude.

Zamjerke visokoplatežnih gostiju poput, Amerikanaca ili Korejaca, su da ne postoji adekvatna ponuda. Primjerice, izlet helikopterom s obale do Plitvica.

Upravo tako. Ili, primjerice, da nema čak ni ozbiljnijih šoping destinacija koje privlače goste. Restoranska ponuda se jako digla, ali to je opet vrlo točkasto, na određenim destinacijama. Gosti žele dobru uslugu, dobru hranu, jedan cjelokupni, zaokruženi turistički doživljaj. Mislim da smo se u zadnjih dvadeset godina dramatično poboljšali u samoj kvaliteti ponude, ali tu sigurno ima puno prostora za napredak.

U HUP-u smo radili istraživanje o cijenama u odnosu na konkurentske zemlje Mediterana, negdje smo u sredini. Naravno, uvijek postoji osjećaj gostiju koji su dolazili prije kada je Hrvatska bila jeftina destinacija, pa im se teško prilagoditi na razinu cijena koja je na razini prosjeka naše konkurencije na Mediteranu. Ali mi više nismo zemlja koja je tek izašla iz rata, koja se bori sa svojim pozicioniranjem na turističkom tržištu, mi smo sada dobro pozicionirana i prepoznata turistička zemlja. A čini se da i posezona izgleda fantastično.

HUP se kontinuirano bavi pitanjem produktivnosti, kažete plaće rastu brže od produktivnosti. I što ona uopće znači – da za jednu žarulju trebaju dva hrvatska radnika? Je li problem u radnicima, u poslodavcima ili u strukturi ekonomije?

Prvo, u HUP-u definitivno nitko nema problem s rastom plaća jer sigurno moramo stremiti dostizanju standarda prosjeka Europske unije. Hrvatski građani nemaju razloga biti manje ambiciozni, nemaju razloga imati manji standard od EU prosjeka. Rast plaća bio je jedan od načina kako zaustaviti iseljavanje i zadržati naše najmotiviranije, najobrazovanije, najkompetentnije, najambicioznije radnike na našem tržištu rada. Ne možemo živjeti bez inženjera, bez ICT stručnjaka, bez liječnika, bez medicinskih sestara, koji su masovno odlazili vani jer su tamo dobili bolje plaće.

Alternative podizanju plaća apsolutno nema. Ono što jest problem je što su te plaće rasle iznimno snažno, iznad rasta produktivnosti. Nitko nikad nije rekao niti misli da je hrvatski radnik neproduktivan. To apsolutno nije točno jer nije radnik onaj koji nosi produktivnost cijelog gospodarstva.

Produktivnost ovisi o obrazovnoj strukturi i kompetencijama zaposlenika, ali najviše i o samoj strukturi poduzeća. Kakvi su strojevi na kojima se radi, je li kompanija dovoljno investirala ili je podinvestirana, jesu li poslovni procesi digitalizirani, automatizirani, kakva je kvaliteta korporativnog upravljanja, kakav je menadžment, kakva je struktura kapitala – sve to utječe na produktivnost.

I onda kad netko kaže: “Lako je voditi kompaniju”, apsolutno nije. To mogu raditi ljudi koji su prije svega vrsni financijski stručnjaci, koji imaju menadžerska iskustva i menadžerske vještine, moraju biti vođe. Jer ono što je najvažnije su ljudi. Naši zaposlenici su najvažniji. Sve to skupa rezultira produktivnošću.

U čemu je onda problem?

Hrvatsko gospodarstvo u cjelini je po produktivnosti na razini tek nešto iznad 60 posto prosjeka EU. Za to opet ima niz razloga, i nisu jedinstveni za svaki sektor niti za svaku individualnu kompaniju. Kao što sam rekla, produktivnost ovisi o tehnologiji na kojoj radnik radi, koliko je tvrtka digitalizirana, koliko je automatizirana, koliko se ulaže u istraživanje i razvoj. To je ključni element produktivnosti. Koliko je kompanija dobro organizirana, kakav je proizvod koji prodaje. Nije isto ako vi prodajete proizvod veće dodane vrijednosti ili radite u industrijama koje su praktički na zalazu i za koje je vrlo teško pronaći tržište.

Znači li to onda da mi zapravo imamo problem s menadžmentom? Manjak radnika u gospodarstvu reflektira se i na loš menadžment?

Stvar je i menadžmenta, ali stvar je i same organizacije kompanije. Možete biti vrhunski menadžer, ali ako ste došli u kompaniju koja je u izazovnom financijskom stanju, a sada ima puno sektora koji su u vrlo zahtjevnim okolnostima zbog eksplozije troškova, osobito energije i rada, porezne politike koja stalno izaziva nekakvu nesigurnost i neizvjesnost, ako ste u sektoru koji jako ovisi o robama i uslugama na koje ne možete utjecati, tipa kakao, kava, energetika, možete biti vrhunski menadžer, ali na to ne možete utjecati.

Na produktivnost sigurno utječe i ulaganje u digitalizaciju i automatizaciju. Postoji veliki broj kompanija koje su, boreći se sa snažnim rastom troškova poslovanja (energetika i rad prije svega), propustile ili odgodile jedan, drugi, treći investicijski ciklus, i sada imaju problem male produktivnosti. Niska produktivnost neizbježno dovodi do ograničenja rasta plaća i, u krajnjoj liniji, i do smanjenja broja radnih mjesta.

Mi smo zemlja koja je izašla iz rata i ulaskom u EU počeli smo snažnije ulagati u istraživanje i razvoj, u digitalizaciju, u nove proizvodne pogone. Onda je došao Covid, rat u Ukrajini, energetska kriza, porez na ekstra profit, ograničenje cijena, pa sad opet dolazi porez na prekomjernu profitnu maržu. Znači, naše gospodarstvo kontinuirano posluje u teškim i izazovnim okolnostima. A kako se podiže produktivnost? Snažnim investicijama, a to može raditi samo snažno gospodarstvo, snažna i profitabilna kompanija, koja posluje u okruženju stabilnosti i izvjesnosti. Ako nema stabilnosti, sigurnosti i izvjesnosti, kompanija će onda najvjerojatnije odlučiti: “Ajde, pričekat ću malo s investicijom, sad mi je malo prenesigurno, sad mi je sletio neočekivani porez, ajde bolje da malo pričekam.”

Događa li se to i sada?

To se dogodilo prije tri godine, to se događa i sada kada se novim porezom kažnjavaju najbolji među nama, i to samo onih 1700 srednjih i velikih. Oni koji su najviše ulagali u digitalizaciju, u poboljšanje poslovnih procesa. Postoji puno primjera kompanija koje bi potpuno neopravdano mogle postati obveznici ovog poreza na tzv. prekomjernu dobit. 

Ako je netko prošle godine završio otplatu kredita, ove godine mu se povećala bruto dobit, bez da je taknuo u cijene svojih proizvoda. Imamo primjere kompanija koje su u ovoj godine imale akvizicije, temeljem čega im se u bilanci knjiži goodwill, dakle čista računovodstvena stavka koja nema nikakve veze s ni s cijenama niti s maržama. Imamo kompanije koje posluju u sektorima gdje su snažno pod utjecajem volatilnosti cijena burzovnih roba.

Primjerice, cijena kakaa je u 2024. eksplodirala i bila je 5,5 puta veća u odnosu na predpandemijsko razdoblje zbog kojeg je naša domaća konditorska industrija jedva ostala na nogama, a sad kad se cijena donekle stabilizirala ispada da moraju platiti porez na ekstra profit. To je beskrajno nepravedno, besmisleno i sigurno neće doprinijeti smirivanju inflacije. Upravo suprotno, povećat će nesigurnost i neizvjesnost, ugroziti investicije u produktivnost i dodatno potpiriti inflatorne pritiske.

Ono što stalno govorim, i to mi je mantra, i to nije fraza ni floskula, nego je to ključna teza i misao vodilja kojom bi se cijelo gospodarstvo moralo voditi. Jedina ispravna i održiva demografska politika je sigurno i dobro plaćeno radno mjesto. Zadovoljan i dobro plaćen radnik je nešto čemu svi moramo stremiti. Ali održivo povećanje plaća i povećanje standarda može se dogoditi jedino uz snažno povećanje produktivnosti.

Plaće mogu neko kraće vrijeme rasti brže od produktivnosti, što se događalo sada u nekoliko posljednjih godina, ali to je neodrživo jer dijeliti možete samo ono što ste stvorili. Mi već nekoliko godina dijelimo dodanu vrijednost koju stvarno nismo stvorili i naravno da onda to djeluje inflatorno.

Možemo li reći da tu onda radimo račun bez krčmara?

Apsolutno. Nikad nismo rekli niti nam pada na pamet da ljudi ne trebaju imati visoke plaće i da plaće ne trebaju rasti. Apsolutno trebaju. Nama je to jedini način kako možemo zadržati naše ljude na našem tržištu rada. Ali plaće stvarno mogu održivo rasti samo onoliko koliko raste produktivnost i koliko kompanije to mogu izdržati. Problem ovakvih iznenadnih poreznih izmjena i geopolitičkih okolnosti stvara upravo takvo okruženje neizvjesnosti koje kompanije odvraća od investicija.

Posljedice odustajanja od investicija, ulaganja u istraživanje i razvoj, ne vide se preko noći. Nije da se vi jednog jutra probudite u dramatično drugačijim okolnostima. Riječ je o laganom gubljenju na konkurentnosti, odjednom vidite da niste konkurentni u odnosu na svoje suparnike na tržištu. Onda počnete gubiti tržišni udjel, posljedično slijedi pad prihoda, pa onda odgađate jednu investiciju za drugom jer nemate ‘cashflow’ i nakon nekoliko preskočenih investicijskih ciklusa kompanija je bitno manje profitabilna, ali i tehnološki dramatično zaostaje za svom konkurencijom. Tehnološki zaostatak povlači za sobom daljnji pad produktivnosti i onda je rezultat opet nedostatak potencijala i za rast plaća, za rast zapošljavanja, za ulaganja u nove proizvode. I evo upravo sam opisala jednu spiralu koja lagano krene gušiti i praktički gura gospodarstvo u slabije stope rasta pa onda i u stagnaciju.

Je li onda država nelojalna konkurencija privatnom sektoru ako podigne plaće više od 60 posto dvije godine?

Zaista je riječ o nelojalnoj konkurenciji jer privatni sektor nije u stanju povećavati plaće za 67 posto u dvije godine. Naprosto, to je nemoguće. Ne postoji sektor koji bi to mogao. Želim naglasiti da upravo svjedočimo povijesno najvećoj razlici u prosječnoj plaći između javnog i privatnog sektora. Do sada je ta razlika bila oko 15 posto, a sada, nakon ove serije rasta plaća u javnom sektoru, prosječna plaća u javnom sektoru je 30 posto veća od prosječne plaće u privatnom sektoru. I naravno da sada opet svjedočimo prelijevanju radne snage iz privatnog u javni sektor, i to u svim segmentima, od ICT-a, financija, računovodstva, do zdravstva, svi bježe u javni sektor. 

Već sam vidjela argumentaciju da je razlog za ovoliki jaz u činjenici da u javnom sektoru radi prosječno veći broj visoko obrazovanih, no to naprosto nije točno, i u krajnjoj liniji ne objašnjava povećanje razlike na 30 posto. I sada dolazimo do dva vrlo konkretna problema. Jedan je da se takav dramatičan rast plaća iz javnog sektora prelijeva i na privatni sektor koji mora podizati plaće iznad produktivnosti i iznad razumne razine troška rada, sve kako bi zadržao radnike.

Još veći problem na koji HUP kontinuirano upozorava, je ukupna masa plaća u javnom sektoru. Više od 30 posto ukupno zaposlenih radi u javnom i državnom sektoru, po tome smo rekorderi u EU. Hrvatska je i uvjerljivi rekorder po povećanju mase plaća opće države za čak 1,5 postotnih bodova na 13,5 posto BDP-a, čime smo pretekli znatno razvijenije zemlje poput Finske, Belgije, Francuske i Švedske te izbili na drugo mjesto na ljestvici EU-a iza Danske, pri čemu se možemo složiti da kvaliteta javnih usluga u Hrvatskoj i u Danskoj nisu baš usporedive.

Kad smo kod problematike plaća, tu je i druga strana – neoporezivi primici. Donijeli su predah poslodavcima, no za radnike zapravo znače da ga vlastiti poslodavac zakida na doprinosima. Je li pogreška poslodavaca što su uopće pristali na takvo rješenje za snižavanje troškova rada? I kako biste vi riješili taj problem koji sad imate – opet će netko reći – siguran i nitko me neće zakidati za doprinose u državnoj službi.

Rast plaća, posebno minimalne, definitivno je pomogao našim socijalno ugroženim građanima. To je ispravno i tu nema alternative. Također, i to ponavljam stalno – nema alternative rastu plaća, pogotovo u ovim inflatornim okolnostima. No, nužno je provesti porezno rasterećenje za srednje i više plaće. Iako su plaće godinama snažno rasle, nisu se mijenjali pragovi ulaska u porezne razrede poreza na dohodak, tako plaće na razini 1800-2000 eura danas ulaze u gornju stopu poreza na dohodak.

Nama je porezni klin na srednje i više plaće iznad 45 posto, pri čemu ste na takvu plaću platili doprinos za zdravstveno osiguranje za uslugu koju teško možete dobiti. Za porezno rasterećenje nema alternative i iskustveno je dokazano da ono neće rezultirati padom poreznih prihoda, upravo suprotno. Ono će rezultirati širenjem porezne baze i rastom poreznih prihoda, što smo vidjeli u svim ciklusima poreznog rasterećenja do sada.

Ogromna većina poslodavaca ‘gutala’ je trošak rasta plaća, rasta cijena energenata, komunalnih doprinosa, trošak regulative, sve kroz svoje račune dobiti i gubitka. To se vidi i kroz rezultate cijelog gospodarstva, koje je više od 30 posto slabije profitabilno od, recimo, prosjeka srednje i istočne Europe i skoro 50 posto manje profitabilno od prosjeka zapadne Europe.

Naravno da su u tim okolnostima visokog poreznog opterećenja porezom na dohodak neoporezivi primici bili način da se zaposlenicima snažnije povećaju primanja. Međutim, ono što isto tako moram reći, mi smo u razgovorima s Ministarstvom financija, i s bivšim i sadašnjim ministrom, kontinuirano tražili ne povećanje iznosa neoporezivih primitaka, nego porezno rasterećenje koje bi omogućilo značajnije povećanje plaća. Jer neoporezivi primici ne ulaze u osnovicu za mirovinsko i zdravstveno osiguranje za naše zaposlenike, niti pozitivno utječu na njihovu kreditnu sposobnost, što je osobito važno mladim obiteljima kako bi riješile stambeno pitanje.

Nama je imperativ zadržati stručnjake, iz zdravstva, iz farmacije, iz ICT sektora, iz prehrambene i prerađivačke industrije, profesore, liječnike, arhitekte, medicinske sestre. Ponavljam, jedini način na koji to možemo učiniti je daljnje porezno rasterećenje, a povećanje iznosa neoporezivih primitaka sigurno nije bio naš prioritet.

Gdje vidite rješenje?

Uz rasterećenje na srednje i više plaće, posebno nam je važno povećanje osnovnog osobnog odbitka. Do prije nekoliko godina pratio je razinu minimalne plaće. Sada je već na razini od samo 57 posto minimalne bruto I plaće. Meni je potpuno nevjerojatno da minimalna plaća ulazi u porezne škare. Kako je moguće da netko tko prima minimalnu plaću plaća porez državi na tu plaću? 

Ako kao poslodavac želiš povećati plaće, za to naprosto nema više kapaciteta unutar postojećeg poslovnog modela velike većine kompanija. Ne postoji univerzalni hrvatski poslodavac, nije isto da li radite u tekstilnoj industriji, u industriji kože, ili radite u ICT-u ili u nekoj industriji veće dodane vrijednosti. Zato je bitno da porezna politika, naravno, štiti najranjivije među nama, ali isto tako mora osigurati poticajno porezno okruženje za ljude koji imaju srednje i više plaće, osobito u sektorima veće dodane vrijednosti, jer samo oni mogu vući ovu ekonomiju i zemlju naprijed. Ne možemo se svi pretvoriti u naciju konobara, perača čaša i mjenjača ‘lancuna’, trebamo dobro plaćena radna mjesta i to najviše u sektorima veće dodane vrijednosti.

Godinama je ideja sektorskog ‘pomaganja’ bila kontra tržišnih načela. Europa je upravo krenula u tom smjeru – priuštivo stanovanje, energetika, obrana… Je li sektorsko favoriziranje, kroz jeftiniji kapital, olakšavanje regulative ili nešto treće – put za Hrvatsku da otvori vrata tim visokim, naprednim tehnologijama i industrijama?

Apsolutno! Kad dođe kriza i problemi, svaka zemlja štiti sebe i svoja radna mjesta. Draghijevo izvješće o konkurentnosti izašlo je prije dvije godine i još se ništa nije promijenilo. Vjerujte, na razini europskih poslodavačkih udruga i kroz BusinessEurope godinama upozoravamo da će ogromno regulatorno i administrativno opterećenje koje trpi europsko gospodarstvo rezultirati padom konkurentnosti i gubitkom radnih mjesta.

I upravo to se sada nažalost i događa. Upravo smo vidjeli da je Volkswagen u Njemačkoj najavio otpuštanje 100.000 ljudi. Dakle, pričamo o 100.000 obitelji. To je sve rezultat pogrešnih gospodarskih politika koje nisu nastale jučer. Europa konačno počinje shvaćati da moramo štititi europski način života, a to se može jedino kroz sigurna radna mjesta i kroz snažno gospodarstvo.

Primjerice?

Primjerice, zakon o javnoj nabavi gotovo diskriminira europske i hrvatske kompanije, jer javna nabava favorizira cijenu. Imamo problem nelojalne konkurencije iz trećih zemalja, pa tako ove i prošle godine nijedna hrvatska ni europska kompanija nisu dobile niti jedan veliki infrastrukturni projekt u Hrvatskoj.

To je pogubno za europske i hrvatske kompanije u građevinskom sektoru, i upravo rezultat nelojalne konkurencije iz trećih zemalja u kojima je trošak rada po 70-90 posto niži nego kod nas i u EU, i u kojima nema ovolikog regulatornog, administrativnog i poreznog opterećenja, niti prava radnika nisu na razini EU. Tamo se radi 24/7, nitko vas ništa ne pita, što je tragično, ali oni su, nažalost, zbog toga konkurentni i puno jeftiniji. Uz to nerijetko koriste i značajne subvencije svojih država, pa se s takvom nelojalnom konkurencijom hrvatske i EU kompanije doista ne mogu boriti.

Primjerice, za radove na željezničkoj pruzi Dugo Selo-Novska, nije se javio nitko ni iz Hrvatske niti iz EU. Hrvatska od toga neće imati ništa, plaće i prihodi bit će isplaćeni vani, nemamo nikakvu dodanu vrijednost niti multiplikativni faktor u smislu rasta BDP-a.

HUP se s tom problematikom ozbiljno uhvatio u koštac i zajedno s Ekonomskim fakultetom u Ljubljani napravili smo detaljnu studiju s kojom smo krenuli i prema relevantnim ministarstvima. Predlažemo da se implementira sustav korekcije ponude u odnosu na razinu plaća u zemljama iz kojih ponuđač dolazi. Jer naprosto, ne igramo istu utakmicu, igramo utakmicu u kojoj ne možemo pobijediti.

Osim javne nabave, gdje još vidite prostor kako bi mogao dati vjetar u leđa visoko inovativnim, visokoprofitabilnim kompanijama?

Primjerice, već mjesecima predlažemo implementaciju mehanizma kojim bi se energetski intenzivnim industrijama smanjio trošak cijene električne energije. Riječ je o CISAF-u (Clean Industrial State Aid Framework). To je sustav državnih subvencija prema energetski intenzivnim kompanijama, proizvođačima, gdje im se subvencionira određeni dio cijene električne energije, ali se najmanje 50 posto potpore mora u roku od 48 mjeseci reinvestirati u projekte dekarbonizacije, energetske učinkovitosti, elektrifikacije ili modernizacije.

Privremeno rasterećenje zato će rezultirati industrijom koja je manje izložena budućim energetskim i tržišnim šokovima. Dekarbonizacija zahtijeva kapital i sposobnost ulaganja. Poduzeće koje zbog nekonkurentnog troška energije gubi tržište, maržu i investicijski kapacitet teško može financirati tranziciju koju od njega očekujemo.

Najmanje 11 država članica EU već ima odobrene CISAF sheme izravno relevantne za industrijsku konkurentnost, među njima Slovenija, Austrija, Njemačka, Mađarska, Slovačka, Italija, Bugarska, što znači da će njihova energetski intenzivna poduzeća biti još konkurentnija u odnosu na nas. Taj mehanizam moguć je samo do kraja 2028. Znači, vrijeme istječe, ali iz Ministarstva gospodarstva nema reakcije.

Kako ocjenjujete posljednji paket mjera Vlade?

Nastavilo se s ograničenjem cijene električne energije za kućanstva, što je ispravno. Ali kad pričamo o gospodarstvu, mjere su ostale za mikro i male poduzetnike i obrte, dok su srednje i velike tvrtke od početka krize praktički prepuštene tržišnoj cijeni električne energije. Naravno da je onda i ta inflatorna spirala zbog toga dodatno pojačana.

Naravno da treba nastaviti štititi najugroženije građane. Ponovit ću još jednom: našim sugrađanima koji su stvarno socijalno ugroženi i imaju najniža primanja treba ne samo subvencionirati cijenu, njima treba u cijelosti platiti i struju i vodu i omogućiti život dostojan čovjeka. Znači, prema njima treba ići još snažnije, ali ciljano.

No mi imamo situaciju u kojoj se godinama subvencionira cijena električne energije kućanstvima, pa i onima s najvišim primanjima. Subvencionira se i rentijere. Zašto? S druge strane, praktički smo onemogućili snažnije investicije HEP-a i ostalih investitora. Uloga Vlade je da štiti i kućanstva i gospodarstvo. Uz jednu važnu opasku: već je krajnje vrijeme, zapravo to je vrijeme već prošlo, da prestanemo s neselektivnim mjerama pomoći. Sad je zaživio registar stanovništva i stvarno treba ciljanim mjerama pomoći onima kojima to zaista treba, a ostalima vratiti cijene na tržišnu razinu.

Što je s ostalim mjerama?

Porez na tzv. ‘prekomjernu’ dobit koji Ministarstvo financija sada uvodi doista nije antiinflatorna mjera. Svako povećanje neizvjesnosti i nesigurnosti ne ublažava inflaciju, nego je podiže. Menadžeri se moraju ponašati pažnjom dobrog gospodarstvenika, i ne mogu i ne smiju pasivno gledati povećanje svih troškova i nadati se da će sve biti u redu. Njihov je posao, po Zakonu o trgovačkim društvima, i njihova je odgovornost prema vlasnicima, dioničarima i nadzornom odboru da upravljaju kompanijom pažnjom dobrog gospodarstvenika. A to znači da moraju voditi računa da ne ugroze financijsku stabilnost tvrtke koju vode.

Dobit nije dokaz profiterstva. Upravo suprotno! Javni prostor kontaminiran je narativom koji izjednačava zaradu u poduzetništvu sa zlouporabom tržišta bez koje profiterstva nema. Ako kompanija zloupotrebljava dominantan položaj, dogovara cijene ili narušava tržišno natjecanje, to treba utvrditi i sankcionirati. Bez ikakvog popusta. Ali protivim se ideji da država političkom odlukom nakon poslovne godine određuje kolika je marža normalna i dopuštena, a od koje ste točke postali sumnjivi zato što ste bili uspješni. To je neprihvatljiva intervencija u temelje gospodarstva.

Ako govorimo o tome da treba smanjiti veliki udio države u gospodarstvu, gdje biste vi rezali?

Stalno govorimo – glomazni i neefikasni javni sektor. Ovako mala i otvorena ekonomija ne treba imati tako veliki, glomazni javni i državni sektor, da više od 30 posto zaposlenih radi za državu. Želimo jednu efikasnu, operativnu, visoko motiviranu i visoko kompetentnu javnu upravu koja će biti servis gospodarstvu i građanima, kako bismo mi radili ono što najbolje radimo. Povećati efikasnost, izdavanje dozvola, čekanje na presude, riješiti problem lažnih bolovanja, duga je lista.

Jasno je da smanjenje broja ljudi koji rade u javnom i državnom sektoru nije bilo moguće prije 15 godina, kad smo imali 315 tisuća nezaposlenih. Ali sada, kada privatni sektor vapi za radnicima, mislim da smo možda propustili povijesnu priliku da smanjimo državni i javni sektor, da rasteretimo državni proračun i da praktički kroz jednu pametnu edukaciju, povećanje kompetencija ili prekvalifikaciju prebacimo dio zaposlenih iz javnog i državnog sektora u privatni sektor.

Kad gledate strukturu rasta posljednjih godina, 75 posto rasta BDP-a kreirala je država, odnosno javni sektor, kroz investicije i svoju potrošnju. To je dugoročno neodrživo. Ne može država stvarati 75 posto ukupnog rasta.

Privatni sektor je taj koji mora stvarati dugoročni rast, koji mora otvarati radna mjesta koja su dobro plaćena i koja su održiva. Rast može biti snažan i održiv samo na krilima privatnog sektora. Naravno da smo investirali u infrastrukturu, to nam je trebalo za kvalitetniji i bolji život.

No, NPOO je zamišljen kao mehanizam za jačanje otpornosti na nove krize?

A što je otpornost nego stvaranje novih radnih mjesta, nove industrije, novih proizvodnih pogona, novih inovativnih poduzeća, ulaganje u istraživanje i razvoj, dakle stvaranje nove vrijednosti? Naravno da smo investirali u infrastrukturu, to nam je trebalo za kvalitetniji i bolji život, naravno da je trebalo obnoviti nakon potresa, ali stvarno se postavlja pitanje hoće li te investicije nama stvoriti nova radna mjesta. Nažalost, neće. Bilo bi bolje da smo značajnije ulagali u nova radna mjesta, u nove proizvodne pogone, jer je to ono što će u budućnosti stvarati novu vrijednost i osigurati nastavak ovakvog rasta BDP-a u godinama koje dolaze.

Prijeti li nama scenarij da sad, sa smanjenim novcem iz EU fondova, prikoči rast, obzirom da nismo proveli nekakve bitne ključne reforme o kojima svi pričamo godinama, da ispadnemo s konvergencijskog vlaka i ostanemo na granici od 80 posto razvijenosti europskog prosjeka? Je li to nama realni scenarij?

Rekla bih da to nije nerealni scenarij. Kad kažemo reforme, svima je već dosta te riječi i svi padaju u ‘komu’. Ali nažalost, to je stvarno točno. Imali smo dugi period snažnog rasta, tijekom kojeg smo kontinuirano pozivali na reforme zdravstvenog sustava, koji je velik generator ogromnih troškova u našem proračunu. Znamo da bi ga se trebalo potpuno reformirati, kako bi zdravstvena usluga postala puno efikasnija i s puno boljim ishodima samog liječenja.

Zašto je nama poslodavcima to važno? Zato što mi na plaću koju isplaćujemo radnicima još plaćamo 16,5 posto doprinosa za zdravstveno osiguranje. To se nigdje ne vidi, to se ne komentira i to ne ulazi u izračun prosječne plaće, ali prosječna plaća je upravo uvećana i za cijeli taj trošak zdravstvenog doprinosa za uslugu koju teško možemo dobiti.

Sigurno da nam je EU novac donio ogromne prednosti, ali neće nam stvoriti produktivnost ako je ne stvorimo mi. Ne može država dekretom stvoriti produktivnost ako je ne stvorimo mi. Ne možemo očekivati od kompanija da ulaze u snažne investicijske cikluse ako ih stalno opterećujemo nepredvidivim troškovima, ako je pravosuđe sporo, ako se godinama čeka na dozvole, ako imamo spore procedure, sporu i neefikasnu administraciju, pravila koja se mijenjaju brže nego što se uopće neka investicija može realizirati.

Nabrojit ću samo nekoliko odluka koje su direktno utjecale na smanjenje gospodarske aktivnosti. Zatvaranje trgovina nedjeljom u državi koja je snažno orijentirana turizmu, zabrana točenja alkohola – umjesto da se fokusiramo na one koji krše zakon i koji prodaju alkohol maloljetnicima, ograničenje cijena prehrambenih proizvoda, koje se povećalo s 30 na 100 artikala, a koje opet teško pogađa našu poljoprivredu koja sama po sebi ima problema s konkurentnošću. Ograničenje cijena pogoduje uvozu jeftinog, često puta i manje kvalitetnog poljoprivrednog proizvoda u odnosu na naše proizvođače.

Što vidite kao priliku?

Ono što vidim kao veliku priliku jest da se veći dio, barem trećina nove europske omotnice usmjeri prema privatnom sektoru, upravo za povećanje produktivnosti, za ulaganje u istraživanje i razvoj, za stvaranje novih radnih mjesta. To je jedini način na koji možemo promijeniti strukturu našeg gospodarstva i usmjeriti ga da bude otpornije, s industrijama veće dodane vrijednosti, što stalno ponavljamo. Krize dolaze već serijski i moram reći kako je proces budžetiranja kompanijama sada vrlo zahtjevan i s velikom dozom neizvjesnosti.

S obzirom na sve naše prepreke i na ulaganja koja bi mogla biti puno bolja i u tehnologiju i razvoj – je li nama AI prilika ili je on novi ‘čekić’ koji može zatući tržište rada?

Za Hrvatsku, ali i za Europu, mislim da je AI ogromna prilika. Može ubrzati i povećati efikasnost i produktivnost velike većine gospodarstva. U svim segmentima može povećati digitalizaciju i automatizaciju, da mi kao zaposlenici postanemo efikasniji, što će onda povećati i balans između privatnog i poslovnog života. Iskreno, AI me ne plaši, gledam ga kao priliku.

Za naše malo otvoreno gospodarstvo rekla bih da je manji problem hoće li AI uzeti radna mjesta, jer mi kontinuirano imamo ogromnu potrebu za radnom snagom. Meni je puno veći problem koliko ćemo brzo usvojiti AI. U HUP-u smo radili istraživanje koje je pokazalo da 55 posto kompanija uopće ne koristi umjetnu inteligenciju.

Osim za pretraživanje i pisanje pristojnih e-mailova?

Upravo tako. Tome i služi AI, ne bi trebao samo tome. AI nudi ogromne mogućnosti upravo za ono što je našem gospodarstvu potrebno, a to je povećanje produktivnosti i konkurentnosti. Da postanemo brži na svim radnim mjestima i da se okrenemo sektorima veće dodane vrijednosti. Zaista ga ne vidim kao prijetnju, već ogromnu priliku.

Upravo usvajanje AI-ja može nas nekako dobaciti preko tih 80 posto standarda Europske unije, te magične granice. Mislim da ćemo s AI-jem moći preskočiti nekoliko razvojnih stepenica. Što mi kao mala zemlja, koja još tek mora proći ciklus investiranja u istraživanje i razvoj i u industrije budućnosti, sada imamo? Povijesnu priliku da upravo krenemo snažnije u tom smjeru. Jer smo stvarno predodređeni za uspjeh. Ja to stvarno duboko mislim.

Kad podvučemo crtu: jesmo li danas na pravom putu da postanemo bogata zemlja ili smo samo postali zemlja s višim plaćama, vrlo skupim nekretninama i velikom potrošnjom? Kad ulazimo u 2027., što vas najviše plaši, a što vas najviše veseli?

Mislim da smo danas neusporedivo bogatija, stabilnija i kvalitetnija zemlja u kojoj se stvarno puno bolje živi i u kojoj je život dobar. Ono što nam sada mora biti nova mantra – kao što su prije bile reforme – jest produktivnost. Naprosto moramo stvoriti poslovno okruženje za snažna ulaganja, prvenstveno privatnog sektora, ali onda i države u čijem je vlasništvu još ogroman broj kompanija.

Produktivna zemlja je ona u kojoj ljudi svojim radom stvaraju veliku vrijednost, u kojoj kompanije imaju dovoljno kapitala za investiranje, u kojoj kvalitetno obrazovanje vodi prema kvalitetnom i dobro plaćenom poslu i u kojoj ljudi ne moraju birati između profesionalne ambicije i kvalitete života. Mi još nismo tamo, ali prema tom cilju idemo.

Hrvatska je predodređena za uspjeh. Imamo stabilnu valutu, članstvo u najvažnijim europskim integracijama, kvalitetnu infrastrukturu, sigurnost, iznimno dobar geografski položaj, obrazovane ljude i kompanije koje već danas dokazuju da mogu konkurirati bilo gdje u svijetu. Ako želimo biti istinski bogata zemlja, više neće biti dovoljno samo više trošiti. Morat ćemo stvarati više dodane vrijednosti. Uspjeh nam ipak nitko nije dužan isporučiti, mi ga moramo sami proizvesti.