Autor	Objavljeno	Portal	Original
Ines SabalićInes Sabalić		Poslovni	Otvori

G7 više nema snagu da vodi svijet, ali još uvijek je dovoljno jak da određuje pravila igre

Takozvana family foto sa skupa G7 u gradiću Evian, koji je organizirala Francuska: na njoj su, uz Donalda Trumpa, i domaćin Emmanuel Macron, kancelar Merz, premijer Keir Starmer, Talijanka Meloni, Kanađanin Carney, Japanac Takaichi. Uz njih su i Ursula von der Leyen i predsjednik Europskog vijeća Antonio Costa, jer EU ima poseban status, sudjeluje ravnopravno, ali se ne broji kao članica. Sljedeće godine skup G7 održat će se u Sjedinjenim Državama. Do tada će otići Emmanuel Macron, jer ne može tražiti treći predsjednički mandat, i, naširoko se očekuje, Keir Starmer.

Giorgia Meloni, donedavno čvršće na vlasti nego mnogi talijanski premijeri prije nje, počela je malo proklizavati, a talijanski izbori su u prosincu 2027., nije posve sigurna. Otići će i Antonio Costa jer mu završava mandat, ali on je manje bitan. Ako požive i ako se nešto nepredviđeno ne dogodi, siguran mandat imaju Donald Trump, Friedrich Merz, Mark Carney, Sanae Takaichi i Ursula von der Leyen.

Prestrojavanje i trampizam

Od lidera, najslabiji u svojoj kući je Friedrich Merz, a vidjet ćemo hoće li Trump imati ovakvu apsolutnu moć kao dosad, ili će mu ona biti umanjena ako izgubi u studenom ove godine, na tzv. midterms izborima, većinu u Kongresu. Ove godine u Evianu lideri su se okupili, vidimo na snimci, kako bi dočekali američkog predsjednika koji je došao objaviti kako je postigao dogovor s Iranom, a Friederich Merz je istrčao i gurao mu u ruke na poklon njemački nogometni dres, a Trump nije izgledao zainteresiran. Uglavnom, kurs europskog broda dosad su držali Macron, Merz, Meloni i von der Leyen plus Keir Starmer i u datim okolnostima dobro su izdržali.

Njihova taktika sastojala se u umirivanju, smirivanju, udovoljavanju američkoj strani, i urodila je plodom. Ti su plodovi da je Europa uspjela zadržati utjecaj što se tiče rata u Ukrajini, uspjela ga je primiriti oko carina, a osim toga, uspjela je održati NATO i odbila je sudjelovanje u ratu na Bliskom istoku. U potpunosti ga je odbila oko preuzimanja Grenlanda, makar to ostaje kao Trumpova fiksideja. To nisu mala postignuća. Također, stali su uz Kanadu u doba kad joj je Trump prijetio.

Na ovom skupu u Evianu, dogovoreno je dosta toga, a također naznačene su strategije ne samo održavanja na površini nego plivanja zemalja tzv. srednje velikih sila. Oni koji ostaju na vlasti u svojim zemljama do 2029., kad je novi krug izbora, trebat će vidjeti kako će komunicirati s novoizabranim europskim liderima, na primjer onim što će naslijediti Macrona u Francuskoj, ili, ako/kad laburisti zamijene Keira Starmera, hoće li ta nova osoba voditi sličnu vanjsku politiku?

Što se događa u Trumpovoj glavi sad kad svoju pažnju okreće prema Rusiji i Ukrajini? Može li, u slučaju da Zelenski odbije prijedlog američko-ruski prijedlog koji bi jako oštetio Ukrajini, pitati Elona Muska da usluge Starlinka uskrati Ukrajincima i ponudi Rusima?

Svakako, ideja da se srednje velike sile okupe i brode skupa između Amerike i Kine, pa i Rusije, ostat će i dalje biti gurana od Kanade, ali njemački kancelar je slab kod kuće, pa njegovo guranje bilo koje odluke na međunarodnoj sceni nema veliku snagu, pogotovo zato što se u narednoj godini ne vidi ekonomski oporavak Njemačke. Ako pak, mladi lepenist Bardella zamijeni Macrona, moguće je da smjesti tamo gdje je sada Meloni, a moguće je i da bude snishodljiv prema Putinu, kao što je njegova šefica Marine le Pen. Mnogo toga bit će drugačije.

Summit G7 jedan je od rijetkih foruma gdje Zapad unutar sebe raspravlja o temama od globalne važnosti, skup na kojem se testira koliko je Zapad globalno važan, i kako se u tome orijentiraju velike europske zemlje. Ovo što je pred nama, američki trampizam, EU što se u hodu prestrojava, te Kanada i Japan – to je sada Zapad. Mi mali zastupljeni smo preko briselskih kadrova, i to je sad tako kako jest. Najvažnije postignuće summita G7 u Evianu, jest neka vrst rekalibracije njih samih u G7 plus EU. Odnosno, iako se Amerika pridružila izjavama, znamo da je nepredvidiva i prevrtljiva, pa je od svega najvažnije da su se uskladile Europa, Kanada i Japan oko suštinski važnih, a ugroženih lanaca opskrbe tzv. kritičnim mineralima. Dakle, u prijevodu, zelena tranzicija se nastavlja, kao i orijentacija prema novim, kvantnim tehnologijama, ali bez oslanjanja na geopolitičke suparnike. U prijevodu, nastavit će se diversifikacija, i čvršći stav prema Kini. To je vidljivo iz “Deklaracije čelnika o osiguranju lanaca opskrbe kritičnim mineralima”.

Taj dio dogovora dovoljno je čvrst da će preživjeti personalne promjene na vrhu vlasti u pojedinim zemljama, barem srednjoročno. Deklaracija je važna jer u njoj nisu samo opći zaključci o važnosti trgovine, nego se ocrtava konkretna industrijska strategija.

Drugo, a vrlo bitno, jest da su postigli, unutar sebe, dogovor, stav, o trgovini, energiji i globalnoj sigurnosti, i, također bitno, o Ukrajini. Izrazili su “nepokolebljivu podršku u obrani slobode, suvereniteta i teritorijalnog integriteta” te zemlje. Dakako, to je ponovo pozicioniranje i prema Kini, koja je, makar nije bila fizički prisutna, cijelo vrijeme uzimana u obzir. No, ovaj put su uspjeli i dogovoriti se oko pristupima lancima opskrbe i nastoje utjecati na velike geopolitičke teme. Već dugo se govori o tome je li skupina G7 uopće važna. To će se vidjeti po tome hoće li i drugi, izvan ovog formata, podržati strategije koje su naznačene ili opisane u Evianu.

Vidjet ćemo jesu li dijelovi završne Deklaracije tek “pozdravi, želje i poruke”, ili je grupa iz Eviana dovoljno jaka da nametne tu temu i taj narativ drugima.

Uvjeravanje i jamstva

Prvo i najvažnije, nametnula se Ukrajina, odnosno dijelovi o dugoročnim sigurnosnim garancijama i financijskoj pomoći, a u neformalnim razgovorima i o mogućnostima članstva u EU. Na drugom mjestu, zato što još nije do kraja dogovoreno, jest preliminarni dogovor s Iranom, jer nosi implikacije za cijelu regiju Bliskog istoka, ali i za globalnu trgovinu i globalno tržište energije. Skupina G7 čvrsto se zalaže za sigurnost protoka robe i dobara kroz Hormuški tjesnac.

Što se tiče umjetne inteligencije, ideja je da se nađe rješenje, model, za globalno upravljanje umjetnom inteligencijom. Još nije jasno što bi to točno značilo, ali prvi korak bio bi da se identificiraju “pouzdani partneri” i da se takvima omogući pristup najnovijim američkim modelima AI-a. Ako to zaživi, odnosno ako to bude primijenjeno unutar G7, tada bi se utjecaj raširio daleko izvan G7, odnosno, značilo bi da G7 zemlje imaju veliki utjecaj.

Primjerice, ovaj G7 skup imao je iznimno uvaženog gosta, Narendu Modija, pa ćemo vidjeti kako će Indija reagirati na dijelove Deklaracije, upravo oko umjetne inteligencije. Prema tome, čim su tamo bili Donald Trump i Narenda Modi, ali i neki drugi uzvanici, kao što je Brazilac Lula da Silva, ovaj je skup bio važan. Možda je to i dalje najvažniji forum zemalja Zapada, ali svakako nije toliko važan kao što je nekada bio. Skupina G7 osnovana je prije pedeset godina, i prvi sastanak održan je u Francuskoj, u dvorcu Rambouillet, na inicijativu Francuske i Njemačke, tj. francuskog predsjednika Giscarda d’Estainga i kancelara Helmuta Schmidta, a zamišljena je kao forum gdje su se lideri šest tada najrazvijenih ekonomija, kojima se godinu dana poslije pridružila Kanada, prvi puta okupili kako bi se koordinirali oko posljedica naftne krize 1973.

Nakon završetka Hladnog rata, na inicijativu Billa Clintona, pozvana je i Rusija, koja se postepeno uključivala u rad foruma, i 1998. postala punopravna članica. Skupina je postala G8. Razlog za uključivanje Rusije bio je napor da se Rusija integrira, da se ne osjeća odbačeno, da se iz te frustracije ne rodi novo hladnoratovsko suparništvo. Smatralo se da ako će Rusija sudjelovati u dogovorima oko nuklearnog naoružanja, i generalno oko globalne sigurnosti, da će se Rusija politički pripitomiti.

U to vrijeme velikog približavanja Rusije, odvojeno od G7, ali paralelno, potpisan je 1994. Budimpeštanski memorandum, prema kojem se Ukrajina odriče nuklearnog oružja, a Rusija, Sjedinjene Države i Velika Britanija potpisale su da “uvjeravaju” Ukrajinu da će se poštivati suverenitet i teritorijalni integritet te zemlje. Dakle, potpisale su “uvjeravanje” (assurances), a ne “jamstva”(guarantees). Zato danas Ukrajina traži “sigurnosna jamstva”. Na forumu G7 nije bilo u to doba spominjanja Ukrajine u završnim riječima, ali to je bilo vrijeme velikih razgovora i inicijativa o nuklearnim sistemima zaostalih nakon pada Sovjetskog Saveza, i o sigurnosti Europske unije nakon Hladnog rata, a da bi se to postiglo, činilo se najboljim što je moguće više integrirati Rusiju.

Godine 2014. Vladimir Putin trebao je biti domaćin skupine G8 u Sočiju, ali je prije toga anektirao Krim, pa je to, nakon vojne intervencije u Gruziji, na koju su ostali bili zatvorili oči, bilo suviše. Rusija je izbačena iz skupine, summit se održao te godine u Bruxellesu, rat u Ukrajini se nastavio. Pokušaj integracije nije uspio, više sreće bit će neki drugi put. Kad su se okupili prvih šest, odnosno sedam zemalja, sve je bilo drugačije. Glavna geopolitička slika bio je Hladni rat. Američki predsjednici bili su Gerald Ford, a naslijedio ga je Jimmy Carter. Ovih sedam zemalja nosilo je blizu 70 posto udjela u svjetskom BDP-u, donosili su, neformalno se družeći, odluke o nafti, o financijama, o velikim svjetskim organizacijama. Kina i Indija, Brazil, Indonezija, da ne govorimo o Africi, nisu se niti spominjali.

Danas skupina G7 nosi tek oko 30 posto udjela u svjetskom BDP-u. Zemlje koje ju čine i dalje su bogate, ali su izgubile monopol upravljanja na svjetskoj sceni. Očigledno da G7 kontrolira sve manju arenu, pa čak i sa Sjedinjenim Državama kao najvažnijom članicom. Kad je dobro raspoložen nakon proslave rođendana i dogovora s Iranom, Trump sletio u Evian i kad mu je Merz dotrčao s njemačkim nogometnim dresom, čulo se kako govori “ja sam šef tu”, I am the boss.

No, niti to nije dovoljno da bi izbliza bilo onako kao prije. Brojne su analize pada utjecaja grupe G7 kao dijela “Zapada”, a svode se na to da zemlje G7 nemaju više ekonomsku masu i težinu da vode svijet, i to upravo sada kad prevladavaju sukobi, i kad je najviše što treba očekivati ograničenje štete, a ne suradnju. Ekonomist Richard Baldwin izvor slabljenja moći vidi u deindustrijalizaciji Zapada, koja je pak posljedica globalizacije krajem 20. stoljeća.

Drugi izvor slabljenja ove skupine velike su razlike i teško postizanje dogovora. Sve je bilo lako dok je Zapad bio pobjednički, sad je i sam dogovor uspjeh. Mnogi se pitaju je li G7 tek relikt prošlosti? Na kakav se legitimitet poziva G7? Koliko može biti relevantan G7 u multipolarnom svijetu?

Bitka za Globalni jug

Kineske analize ističu pad važnosti G7 i rast utjecaja G20 zemalja, gdje Zapad nema većinu i gdje se Peking postavlja kao lider Globalnog juga, a to i jest. Upravo ta ambicija dobrim je dijelom važna i za ravnodušnost koju Kina pokazuje prema Europi. Oni ne gledaju na tu stranu, zanima ih prvenstveno Afrika. Somalija im je važnija od Belgije. Ali, u drugu ruku, zemlje unutar grupe G20 toliko su različite, da se dogovori raspadaju. Još se nije pojavila tako jaka kriza, da bi se G20 dogovorio i ujedinio. Prema tome, nema govora o zamjeni.

Ali, istina je da Kina i Zapad vode, između ostalog, i bitku za dijelove Globalnog Juga, pa je i to razlog zašto je Emmanuel Macron pozvao u Evian Brazil, Indiju, Egipat, Keniju i Saudijsku Arabiju, a uz njih, iako ne spada u Globalni Jug, i Južnu Koreju. Svaka od tih zemalja je jaka. Indija može zamijeniti Kinu. Brazil ima golemi utjecaj u BRICS-u. Kenija je ključna u Afričkoj uniji, kao i Egipat, a Afrika je ključna za sve. No, samo pozivanje baš ovih zemalja pokazuje da su članice svjesne da Zapad ne može dalje sam.

Što se tiče Kine, druga je priča, zbog ranijih protivljenja nekih članica, zbog toga da ne zasjeni Indiju, a i zbog toga da se otvorenije razgovara, nisu bili pozvani, ali skoro sve se posredno doticalo njih, u skoro svakom aspektu.