Autor	Objavljeno	Portal	Original
Ana RoksandićAna Roksandić		Poslovni	Otvori

Donatori slomljena srca opraštali se i od EU, pizze…

U svakom muzeju ljudi sa zanimanjem razgledavaju predmete iz prošlosti, pomno čitaju povijesne činjenice i pokušavaju zamisliti periode povijesti koji su odavno završili, no kratki opisi koje dobiju objektivni su, informativni i hladni. U njima su činjenice i datumi. No, u središtu Zagreba postoji muzej u kojem su opisi eksponata osobni, emotivni i posvećeni osobama s kojima njihovi autori više nisu u kontaktu.

Posjetitelji kroz muzej prolaze polako i potiho među sobom komentirajući eksponate. Svatko nađe poneki koji ga posjeti na iskustvo kakvo je sam prošao ili čija ga posveta posebno dirne.

Muzej prekinutih veza, suprotno popularnom mišljenju, nije posvećen samo završetku ljubavnih veza, već svih obiteljskih veza, pa tako i onih obiteljskih i prijateljskih. Jedan od najposebnijih eksponata je stari magnetofon i audio snimka na kojem se čuje obitelj – otac, majka i kći – na pikniku. Slušati radost u njihovim glasovima posebice je dirljivo kada znate da je magnetofon donirala kći nakon smrti svog oca, bez kojeg je ostala kada je imala samo dvije godine. Njezina majka strogo je pazila da kći magnetofon nikako ne dira ili slučajno ne presnimi zvuk glasa svog oca. Eksponat je u zagrebački muzej stigao iz Japana i posebno je dirljivi kada se pročita kćerina ispovijest…

Prekid donio ideju

“Moja majka je pogledala talijanski film u kojem je dječak neprestano puštao glas pokojne majke na magnetofonu, pa ga potom slučajno izbrisao. Toliko ju je to šokiralo da pažljivo spakirala magnetofon i odložila ga na sigurno da se isto ne dogodi i njoj. Kakve li ironije, osuditi samog sebe da nikad ne čuješ glas voljene osobe u nastojanju da ga ne izgubiš”.

Upravo u tim riječima, srž je Muzeja prekinutih veza, on je tu da se sentimentalan predmet veze koje više nema na jedan novi način cijeni i uoči.

Osnivači muzeja su zagrebački umjetnici Olinka Vištica i Dražen Grubišić. Nakon završetka njihove četverogodišnje veze, koja je trajala od 1999. do 2003. godine, javila se ideja o očuvanju predmeta povezanih sa zajedničkim iskustvima i uspomenama.

“Često dobijemo upit može li se organizirati vodstvo. Zaposlenici mogu ukratko ispričati o muzeju, ali bit je da svaki posjetitelj kroz muzej prolazi sam. Osim ovog prostora u Zagrebu i tajlandskom Chiang Maiju, imamo i puno putujućih izložbi i ne radimo franšize. Muzej ima sedam soba i svaka ima svoju temu, ali nismo to posebno jako isticali. Nije sve doslovno provedeno, ali postoji određeni koncept prema kojem je postav osmišljen”, rekao je Grubišić s kojim samo prošli kroz muzej. Suosnivač nam je kazao da ne voli on prepričavati priče, nego je najbolje kad ljudi sami pročitaju što piše tik uz eksponat jer oni koji su donirali sami su uspjeli u nekoliko rečenica savršeno stvoriti scenu kao iz filma. Grubišić kaže da se u početku i on sam pitao kakve će predmete dobiti od donatora slomljenog srca.

“Kad smo počeli, i sam sam se iznenadio. Bio sam vrlo skeptičan. Sve je bilo prikupljeno od građana (crowdsourcingom), nismo imali nikakvog utjecaja što će nam doći. Mislio sam što će ljudi donirati, pisma i medvjediće, samo pojašnjenje ‘više me ne voli’, ali nije bilo tako. Odmah je bilo – wow”, kaže nam Grubišić.

Osim od obitelji, ljudi se opraštaju i od političkih era. U jednoj od soba muzeja uramljena je zastava Europske unije i bedž sa sloganom kojeg ćemo u pristojnijoj verziji prevesti kao “Dovraga s Brexitom”. Korišten je u proeuropskoj kampanji koja je zagovarala poništavanje odluke o izlasku Ujedinjenog Kraljevstava iz Europske unije. Osoba koja je donirala dodala je svoje osobno iskustvo kako je, mjesec dana prije nego je Velika Britanija službeno napustila, EU napravila oproštajnu EU turneju i posjetila Bugarsku, Rumunjsku, Mađarsku i Hrvatsku. Kaže, svaki put kad su odlazili iz neke zemlje, mahali su malenom EU zastavicom.

Frižider za svadbenu tortu

No, osim obiteljskih i političkih oproštaja, ima naravno i onih ljubavnih. Grubišić nam kaže da su morali nabaviti poseban frižider kako bi izložiti komad svadbene torte star 30 godina. Pronašli su ga u frižideru svojih roditelja. Torta se i dalje drži, no brak se raspao.

Svaki eksponat i razlog zašto je u muzeju toliko zaokupi, da čovjek posve zaboravi na sve drugo. Zvuk grada kao da nestaje iza vrata, a unutra se čuju smo koraci, pokoji komentar, a svjetlo je prigušeno i ugodno za oko. Posjetitelji se kreću bez naglih pokreta, s gotovo jednakom pažnjom danom svakom predmetu. Zidovi su bijeli, gotovo neutralni, kao da namjerno ne žele odvlačiti pažnju s priča koje nose eksponati. To dodatno umiruje polazak kroz prostor. Nasuprot ulaza nalazi se kafić i Grubišić kaže da svaki put kad u njega zasjedne, sa susjednih stolova čuje kako se među gostima kafića uvijek pokrene tema veza, obično s pitanjima tipa ‘što bi ti donirao’ ili ‘koji ti je eksponat najzanimljiviji’.

“Potom krenu pričati o prijateljima, o obitelji, o sebi. Nakon obilaska muzeja u ovom kafiću se vode dosta duboke rasprave i baš po tome znam da smo uspjeli postići ono što smo željeli kad smo otvarali Muzej prekinutih veza”, rekao je Grubišić.

Baš zato što sam vidio toliko predmeta i poruka povezanih s prekidima romantičnih veza, upitala sam Grubišića je li uočio ikakve kulturne razlike kod prekida, ipak zagrebački muzej dobiva donacije iz cijelog svijeta.

“Postoji razlika u prekidima emotivnih odnosa u Aziji u odnosu na zapadni svijet. Kod nas na zapadu, sve je nekako puno više u poziciji ega. Kada čitamo američke, engleske ili naše priče koje su stigle uz potencijalni eksponat, puno češće se druga strana prikazuje kao krivac i po njoj se baca drvlje i kamenje, dok se sebe prikazuje kao super. Dok u Aziji ljubavni odnosi najčešće završavaju u tonu zahvalnosti: ‘Iako nije uspjelo, zahvalan sam’. Ili, ‘zahvalni smo što nam se dogodio taj jedan trenutak i želimo jedno drugom sve najbolje’. Kao da idu s manje ega”, izjavio je Grubišić.

Tužna priča iz Kanade

Muzej prekinutih veza ne ostavlja dojam zbirke predmeta, nego zbirke trenutaka koji su nekome bili važni. Baš to je osnivačima i bilo najvažnije.

“Mi u potpunosti funkcioniramo od interesa publike. Prvenstveno, zato što našu zbirku dobivamo kroz donacije ljudi, a potom, naše poslovanje pokrivaju posjetitelji koji kupuju ulaznice i suvenire”, pojasnio je Grubišić.

Tek nedavno su digli cijenu na devet eura, prije toga je dugo vremena bila sedam, a na samim počecima pet. Ono po čemu se Muzej prekinutih veza izdvaja, kazao je Grubišić, jest činjenica da je bio među prvim zagrebačkim institucijama koje su potpuno zakoračile u koncept neobičnih (quirky) muzeja. Osim što su sami stekli popularnost, time što su bili pioniri, uspjeli su koncept nišnih muzeja proširiti hrvatskom metropolom. Puno posjetitelja, ipak, dođu do muzeja baš zbog priča o prekinutim vezama, a u jednom se kutu sakrio se posebno zanimljiv eksponat. Žuti post-it na kojem je pisalo ‘žao mi je’. Iza kojeg stoji tužna ljubavna priča iz Kanade. Kolegica i kolega upoznali su se i počeli hodati, žena koja je donirala post-it, priznala je kako je njezin partner bio netko s kim je bila uvjerena da će ostati cijeli život, čak i kad se razbolio, nije razmišljala o prekidu, no on ju je ostavio kako bi se posvetio svom zdravlju. Na radnom stolu ju je dočekala poruka isprike.

Nađe se i poneki duhoviti prekid. Tako je gospođa iz Amerike donirala smjesu za pizzu u kutiji brenda Pizza Maker kada je otkrila da ima alergiju na gluten. Iako neobično, ‘prekid’ s pizzom za gospođu je bio vrlo emotivan, kako je napisala prilikom predaje eksponata muzeju: “Sjećaš li se koliko sam te voljela? Svejedno bih svaki put nakon dva sata završila u suzama, uznemirena i jadna. Mislila sam da je problem u meni. Zapravo se radilo o alergiji na gluten. Morala sam ti reći zbogom. S lakoćom sam se odrekla većine druge hrane. O tebi i dalje sanjam”.