Autor	Objavljeno	Portal	Original
Ana RoksandićAna Roksandić		Poslovni	Otvori

Hrvatska poljoprivreda na raskrižju: Ulaganje u otpornost ili rizik od kolapsa prinosa?

Klimatske promjene i nestabilna geopolitička situacija na europskom kontinentu – uključujući energetsku krizu i poremećaje trgovine – sve jače utječu na hrvatsku poljoprivredu, ključnu za prehrambenu sigurnost i ruralnu ekonomiju. Suša, ekstremne vrućine i nepredvidivi vremenski uvjeti smanjuju prinose, dok ovisnost o uvozu, koji pokriva gotovo polovicu potrošnje, ostaje visoka. Sukob u Ukrajini dodatno naglašava ranjivost globalnih lanaca opskrbe. Takvi uvjeti nameću potrebu za novim pristupima u proizvodnji hrane i potiču pitanja o dugoročnoj sigurnosti opskrbe.

“Nikada nećemo biti potpuno samodostatni u svemu, to je iluzija. Međutim, u nekim ključnim sektorima mogli bismo biti znatno bolji, a prije svega tu mislim na mesni sektor. U proizvodnji junetine stojimo relativno dobro, no zbog niže kupovne moći na domaćem tržištu većina tih kvalitetnih proizvoda završava na tržištima Bliskog istoka, ponajprije preko Libije. Riječ je o tradicionalnim tržištima koja otkupljuju kvalitetne proizvode iz Hrvatske, a krovna udruga Baby Beef u tome zaista dobro radi posao za naše proizvođače”, izjavio je Mladen Jakopović, predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore (HPK) i dodao: “S druge strane, mljekarstvo je sektor u kojem se vrlo teško može očekivati oporavak. Tu smo trenutačno u lošoj poziciji, a podizanje te proizvodnje izuzetno je zahtjevno zato što su potrebne tri do tri i pol godine da se ostvari prvi ozbiljniji financijski povrat ulaganja. To je vrlo dug proizvodni ciklus koji si u praksi mogu priuštiti samo velike farme, gotovo megafarme.”

Suvremene tehnologije najbolji su način u borbi protiv negativnih učinaka klimatskih promjena, pojasnila je Zvjezdana Blažić, konzultantica za poljoprivredno-prehrambenu industriju, rekavši: “Svi smo svjesni da klimatske promjene snažno utječu na poljoprivredu, ali i na promjene u poljoprivrednim tehnikama i tehnologijama koje su danas nužne. Zapravo, nikakva ozbiljna poljoprivredna proizvodnja, bilo u voćarstvu, povrtlarstvu ili čak u velikom dijelu ratarskih kultura, danas je gotovo nezamisliva bez navodnjavanja, a u budućnosti će to vjerojatno biti još izraženije.

Danas postoji jako puno novih tehnologija kojima se ublažavaju negativni učinci velikih vrućina, suša i drugih klimatskih ekstrema. Klimatske promjene dovele su do sve češćih ekstremnih uvjeta koji pogađaju i biljne nasade i životinje. U svim tim djelatnostima postoji čitav niz tehnoloških rješenja koja pomažu u smanjenju tih utjecaja, ne samo navodnjavanje, nego i zaštita od tuče, mraza i visokih temperatura, sustavi zasjenjivanja i mnoge druge mjere. Kod životinja, opet, druge tehnologije.”

Ulagati i naučiti primijeniti

Stručnjakinja je napomenula kako znanja i rješenja za ublažavanje negativnih posljedica klimatskih promjena danas ima, no velik dio naših poljoprivrednih proizvođača još uvijek nema financijske mogućnosti za velika ulaganja u modernizaciju, nove tehnologije i dodatno obrazovanje. Ipak, dio proizvođača postupno se prilagođava, a među njima je i Agrolaguna. “Najveća pojedinačna stavka prilagodbe svakako je voda, odnosno sustav navodnjavanja. U Istri je izvor vode često teško dostupan. Poljoprivrednici imaju mogućnost ulaganja u vlastite bušotine ili priključenja na postojeće vodovodne sustave, što nosi značajne investicijske troškove. Na dijelu proizvodnih područja Istarska je županija razvila sustav navodnjavanja temeljen na akumulacijskom jezeru, na koji se proizvođači mogu priključiti.

U Agrolaguni taj sustav već koristimo u maslinarstvu, gdje smo više od 100 hektara maslinika Ol Istria stavili pod navodnjavanje. U ovoj godini počinjemo s navodnjavanjem i u vinogradarstvu na 21,5 hektara vinograda koji će biti spojeni na sustav navodnjavanja, a sljedeće godine spojit ćemo još dodatnih 28 hektara. Prilagodba po hektaru ne podrazumijeva samo instalaciju cijevi i kapaljki, već i infrastrukturu, priključke, projektiranje te dugoročnu operativnu potrošnju. To je ozbiljna investicija, ali u današnjim uvjetima više nije pitanje hoćemo li ulagati, nego možemo li si priuštiti da ne ulažemo”, izjavio je Josip Barišić, direktor proizvodnje i vinarstva u Agrolaguni.

“Poljoprivredna proizvodnja danas zahtijeva nove vrste i sorte biljaka koje su otpornije na sušu, vrućinu i nedostatak vode. Taj se genetski materijal kontinuirano razvija i stvara, no u praksi su često presudna konkretna tehnološka rješenja, koja iziskuju vrlo velika financijska ulaganja. Uz to, za njihovu primjenu nužna je i velika količina znanja, kako bi se nove tehnologije i spoznaje mogle pravilno primijenile”, napomenula je Blažić.

Iako se nominalna vrijednost poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj u posljednjem desetljeću povećala za oko 40 posto, taj rast uvelike je rezultat inflacije i ne odražava stvarni porast proizvodnje, pokazali su podaci nedavno objavljeni u Poslovnom dnevniku. Prema analizi Gorana Buturca s Ekonomskog instituta u Zagrebu, realna poljoprivredna proizvodnja u istom razdoblju zapravo je pala za deset posto. Hrvatska danas proizvodi znatno manje hrane nego što je troši, a jaz između proizvodnje i potrošnje u 2024. dosegnuo je 2,1 milijardu eura, u korist uvoza. Dok agrarno razvijene zemlje poput Nizozemske izvoze gotovo osam puta više hrane po stanovniku, Hrvatska s izvozom od 803 eura po glavi stanovnika i dalje zaostaje za većinom EU članica, što dodatno naglašava potrebu za modernizacijom i tehnološkim unaprjeđenjem domaće poljoprivrede.

Jakopović je istaknuo koje su najveće “slabosti” domaće poljoprivrede u trenucima sve izraženijih klimatskih promjena. Kazao je kako su posebno pogođene velike ratarske površine koje je vrlo teško navodnjavati ili za koje još uvijek nema dovoljno zemljišta pod sustavima navodnjavanja. Velik je problem i kod velikih voćnjaka koji još nisu riješili pitanje zaštite mraza i nemaju sustave orošavanja. Kada temperature padnu ispod minus četiri stupnja, situacija postaje vrlo rizična.

Iz HPK-a upozoravaju da je Hrvatska na začelju država po površinama koje se navodnjavaju, iako postoji strategija kojom je definirano znatno povećanje tih površina. Uz to, u HPK vjeruju kako je ključno promijeniti način i model osiguranja usjeva i stoke jer, kako kažu, police osiguranja su danas takve da ne pokrivaju štete. Hrvatska je posljednja država koja je ušla u EU pa stoga i kasni u investicijskim ciklusima u odnosu na druge države. Zato je potrebno da se sva sredstva usmjere na investicije u nove male pogone i preradu, kako bi se podigla konkurentnosti poljoprivrede, ističu u HPK. Kada je riječ o EU fondovima, HPK smatra da je previše mjera koje su usmjerene na važne, ali možda manje bitne stvari u ruralnim prostorima, a manje u investicije u konkretne proizvodnje i preradu i to bi se trebalo promijeniti. Naglašavaju potrebu za smanjenjem administrativnih prepreka za poljoprivrednike, posebice male, i važnost ulaganja u nove pogone za preradu jer je produktivnost hrvatske poljoprivrede na oko 40 posto EU prosjeka, što nas čini nekonkurentnim, a što se vidi po rastu uvoza hrane.

Te unutarnje i administrativne probleme Jakopović za domaću poljoprivredu na ljestvici prioriteta stavlja daleko ispred geopolitičke situacije i izazova na europskom kontinentu, poput rata u Ukrajini. Drugi stručnjaci pak naglašavaju kako povezanost ipak postoji. Posebice zato što su pšenica i kukuruz globalne burzovne robe, čije se cijene formiraju na svjetskom tržištu, a svaki poremećaj kod velikih proizvođača automatski se prelijeva i na domaće cijene. Budući da je Rusija najveći svjetski izvoznik pšenice, a Ukrajina među vodećima u izvozu kukuruza, rat i nesigurnost oko izvoza iz crnomorskih luka stvaraju “premiju rizika” na tržištu, što je već 2022. dovelo do skoka cijena pšenice i do 100 posto, a svaka nova eskalacija sukoba i danas nosi rizik novih poskupljenja.

Blažić je komentirala kako imamo Strateški plan zajedničke poljoprivredne politike koji uključuje velik broj okolišnih mjera. Međutim, kako kaže, te su mjere uglavnom više usmjerene na zaštitu okoliša, a znatno manje na samu proizvodnju, odnosno na uzgoj biljaka i životinja u ovim sve zahtjevnijim klimatskim uvjetima. Upitana može li Hrvatska ojačati svoju poljoprivrednu poziciju u usporedbi s drugim zemljama, Blažić je odgovorila: “U ovom trenutku ne vidim da se kroz konkretne mjere sustavno radi na jačanju same poljoprivredne proizvodnje. Doista provodimo cijeli niz mjera koje su ponuđene kroz europske smjernice i fondove, no vrlo malo ih je izravno usmjereno na povećanje i jačanje proizvodnje. Imamo ozbiljan problem u poljoprivrednoj proizvodnji. Većina postojećih mjera fokusirana je na zaštitu dohotka poljoprivrednika, očuvanje okoliša, socijalne uvjete i infrastrukturu, dok je vrlo malo onih koje su usmjerene upravo na izravno jačanje proizvodnje.”

Iz Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva u odgovoru na upit naglasili su kako se Hrvatsku ne može promatrati izdvojeno od zajedničkog tržišta Europske unije i kako se oko 80 posto vanjskotrgovinske razmjene u poljoprivredno-prehrambenom sektoru odvija upravo na prostoru EU-a. Hrvatska kao članica EU-svoje politike vezane uz poljoprivredu, trgovinu, klimatske promjene ili geopolitiku formulira u skladu odgovarajućim EU politikama. Hrvatska i EU nude niz instrumenata i strateških dokumenata kojima žele pomoći poljoprivrednicima. EU kroz Zajedničku poljoprivrednu politiku i inicijative poput Climagrit i Zelenog plana osigurava financijsku i tehničku podršku za prilagodbu klimatskim promjenama. Na nacionalnoj razini, Strategija prilagodbe klimatskim promjenama 2020. identificira poljoprivredu kao jedan od najranjivijih sektora, dok Strategija poljoprivrede do 2030. naglašava potrebu za smanjenjem emisija i povećanjem otpornosti proizvodnje, posebno kroz ulaganja u moderne tehnologije i razvoj autohtonih i otpornijih sorti biljaka i životinja.

Iz resornog ministarstva su nam kazali kako je EU članicama omogućeno da u svoje strateške planove uvedu novu intervenciju kojom se iz sredstava Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj osiguravaju krizna plaćanja aktivnim poljoprivrednicima pogođenima prirodnim katastrofama, nepovoljnim klimatskim prilikama ili katastrofalnim događajima. Tim se plaćanjima nastoji osigurati kontinuitet poljoprivredne djelatnosti tih poljoprivrednika.

Potpora koja se odnosi na naknadu šteta od prirodnih nepogoda podliježe službenom priznanju nadležnog tijela države članice da je došlo do prirodne katastrofe, nepovoljnih klimatskih prilika ili katastrofalnih događaja, kako ih je definirala država članica, i može se dodijeliti ako je dovela do uništenja najmanje 30 posto prosječne godišnje proizvodnje poljoprivrednika u prethodnom trogodišnjem razdoblju ili trogodišnjeg prosjeka koji se temelji na prethodnom petogodišnjem razdoblju, isključujući najveći i najmanji unos. Maksimalni iznos po državi članici koji se može rezervirati za krizna plaćanja poljoprivrednicima za financijske godine 2026. i 2027. iznose 20.162.329 eura za svaku godinu. “Po pitanju elementarnih nepogoda i rizika do sada je iz Programa ruralnog razvoja Republike Hrvatske 2014. – 2022. za mjere M5, M17 i M23 isplaćeno ukupno 182.689.059,78 eura, dok je iz Strateškog plana Zajedničke poljoprivredne politike 2023.-2027. isplaćeno 49.034.736,95 eura”, poručuju iz resornog ministarstva.

Nužnost brze prilagodbe

Procjene Europske agencije za okoliš (EEA) pokazuju da bi troškovi prilagodbe poljoprivrednog sektora klimatskim promjenama u EU do 2050. mogli iznositi približno 7 do 21 milijarde eura godišnje, ovisno o scenariju emisija i intenzitetu klimatskih utjecaja. Time se otvara značajan financijski jaz u odnosu na postojeća sredstva, koja se procjenjuju na između 9,3 i 9,8 milijardi eura godišnje za poljoprivredu u EU. Sve veći pritisci klimatskih promjena i geopolitičke neizvjesnosti jasno pokazuju da hrvatska poljoprivreda više ne može opstati po starim pravilima.

Nužna je brza prilagodba – od uvođenja otpornijih sorti i novih kultura, preko modernih tehnologija navodnjavanja i zaštite nasada, do strateških ulaganja u male pogone i preradu. Financijski izazovi, posebice za male i individualne proizvođače, zahtijevaju aktivnu ulogu države i podršku EU fondova kako bi se osigurala dugoročna stabilnost proizvodnje, očuvala konkurentnost te spriječilo dodatno osipanje domaće proizvodnje u korist uvoza. Hrvatska se stoga nalazi na raskrižju: prilagodba i modernizacija nisu više opcija, već nužnost za održivu budućnost domaće poljoprivrede.

Otvori Povratak