Autor	Objavljeno	Portal	Original
Marko ListMarko List		Poslovni	Otvori

Tri milijuna eura za edukaciju o biootpadu: Ulaganje u temelj sustava

U raspravama o gospodarenju otpadom u Hrvatskoj često se zadržavamo na postocima i tonama. Koliko otpada stvaramo, koliko ga odvajamo, koliko završava na odlagalištima. Te su brojke važne jer pokazuju razmjere problema, ali kod biootpada one same po sebi nikada ne govore cijelu priču. Biootpad je jedina frakcija kod koje količina bez kvalitete ne znači uspjeh, a kvaliteta bez razumijevanja količina ne daje puni učinak.

Hrvatska godišnje stvara oko 500 tisuća tona biootpada, a znatan dio tog materijala i dalje završava u miješanom komunalnom otpadu i na odlagalištima. Time se istodobno gubi vrijedan resurs i povećava financijski i okolišni pritisak na sustav. No, problem biootpada ne leži samo u tome koliko ga ne odvajamo, nego i u kakvom stanju on dolazi do obrade.

Pravilno i pravodobno

U praksi se često događa da rast količina odvojeno prikupljenog biootpada ne prati i rast njegove kvalitete. Biootpad onečišćen plastikom, metalom i drugim neprihvatljivim primjesama postaje tehnički zahtjevan i skup za obradu. Umjesto da bude temelj kružnoga gospodarstva, generira dodatne operativne korake, povećava troškove i smanjuje učinkovitost postrojenja. Kod biootpada, više nego kod bilo koje druge frakcije, pogreške na početku lanca ne mogu se ispraviti bez posljedica.

Biootpad je težak za sakupljanje zbog brzog biološkog raspada, ali i zbog činjenice da nastaje kontinuirano, u velikim količinama i na tisućama različitih lokacija. Već nekoliko sati nakon nastanka počinje se mijenjati njegov kemijski i biološki sastav, što ga čini izrazito osjetljivim na temperaturu, vrijeme zadržavanja i uvjete skladištenja. Svaka pogreška u odvajanju, svaka nečistoća ili nepravilno odlaganje vrlo brzo se multipliciraju kroz sustav, stvarajući neugodne mirise, tehničke probleme i dodatne troškove.

Kada se biootpad ne sakuplja i ne obrađuje u kratkim rokovima i pod kontroliranim uvjetima, vrlo brzo dolazi do gubitka njegove kvalitete. Organska tvar počinje nekontrolirano fermentirati, razgrađivati se i gubiti stabilnost, što izravno utječe na mogućnost njezine daljnje oporabe. Takav biootpad više nije ujednačen, postaje nepredvidiv u procesu obrade i zahtijeva dodatne tehnološke intervencije.

Istodobno dolazi do smanjenja energetske i materijalne vrijednosti. U bioplinskim postrojenjima to znači manji bioplinski potencijal i slabiju proizvodnju energije, dok u kompostanama rezultira lošijom strukturom i nižom kvalitetom komposta. Drugim riječima, iz iste količine biootpada dobiva se manje korisnog proizvoda, uz veće troškove obrade.

Treći, često zanemaren aspekt je povećanje rizika za okoliš i zdravlje. Nekontrolirani biološki procesi uzrokuju neugodne mirise, stvaranje procjednih voda i razvoj patogenih mikroorganizama. Ako sustav zakaže u jednoj fazi, ti se problemi vrlo brzo šire izvan same lokacije, na javni prostor, u okoliš i prema ljudima koji s takvim otpadom dolaze u kontakt. Time biootpad iz potencijalnog resursa postaje izvor okolišnih i zdravstvenih opterećenja.

Upravo zato pravilno i pravodobno sakupljanje biootpada nije tehnički detalj, nego ključni preduvjet da bi se biootpad mogao sigurno, učinkovito i smisleno oporabiti.

Što, kako i zašto

Razlika između količine i kvalitete dodatno se vidi u fazi obrade. U bioplinskim postrojenjima nečistoće iz biootpada moraju se ukloniti već na ulazu u proces, korištenjem tehnoloških rješenja za depakiranje i mehaničko odvajanje, poput strojeva Paddle Depacker. Kod kompostana je pristup drukčiji, ali ishod sličan, nečistoće koje uđu u proces uklanjaju se tek na kraju, prosijavanjem gotovog komposta kroz sito. U oba slučaja riječ je o dodatnim tehnološkim zahvatima, gubicima mase i povećanim troškovima, a sve izdvojene nečistoće na kraju završavaju na odlagalištima.

Upravo zato edukacija o biootpadu ne smije biti shvaćena kao prateća ili promotivna aktivnost, nego kao ključni upravljački mehanizam sustava. Kod biootpada ne postoji tehničko rješenje koje može nadoknaditi lošu edukaciju. Nema stroja, postrojenja ni logistike koji mogu ispraviti pogreške nastale u kućanstvima, ugostiteljstvu i javnim ustanovama ako građani ne razumiju što, kako i zašto odvajaju. Edukacija je jedina intervencija koja istodobno djeluje na količinu, kvalitetu i trošak biootpada i zato ima veću vrijednost od bilo koje pojedinačne infrastrukturne investicije.

Kvalitetno osmišljene edukacijske aktivnosti ne služe samo informiranju, nego promjeni ponašanja. One objašnjavaju uzročno-posljedičnu vezu između jedne pogrešne vrećice u spremniku i problema u kompostani ili bioplinskom postrojenju. Time građanin prestaje biti pasivni sudionik sustava i postaje njegov aktivni dio. U tom smislu ulaganje u edukaciju o biootpadu nije trošak, nego najjeftiniji način stabilizacije cijeloga sustava gospodarenja otpadom.

U tom kontekstu treba promatrati i mjeru vrijednu tri milijuna eura, namijenjenu informativno-edukacijskim aktivnostima o biootpadu, koju definira Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Cilj mjere jasno je definiran: educirati i informirati građane o vrstama biootpada, njegovu propisnom odvajanju, sakupljanju i obradi, kako bi se postiglo bolje i učinkovitije gospodarenje otpadom.

Da je biootpad jedno od ključnih otvorenih pitanja sustava, potvrđuje i osnivanje Akcijske grupe za biootpad pri Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije. Time je jasno priznato da je riječ o najzahtjevnijoj frakciji komunalnog otpada, onoj koja zahtijeva koordinaciju javnih politika, struke, lokalne samouprave i svakodnevnog ponašanja građana. Kada su istodobno fokusirani i Fond i Ministarstvo, to nije formalnost, nego jasan signal da je biootpad prepoznat kao jedno od najsloženijih pitanja sustava.

Zato edukacija o biootpadu nije opća ekološka poruka, nego operativni alat sustava. Kvalitetna edukacija ne stvara samo informiranoga građanina, nego stabilniji sustav: smanjuje nečistoće, povećava učinkovitost obrade i dugoročno snižava troškove. Ona povezuje svakodnevno ponašanje s konkretnim posljedicama u sustavu i omogućuje da se biootpad prestane doživljavati kao problem, a počne razumijevati kao resurs.

Planirana provedba ove mjere u prvom kvartalu dolazi u trenutku kada su sustavi odvojenog prikupljanja već uspostavljeni, ali još uvijek ne ostvaruju puni potencijal. Upravo tada edukacija ima najveću vrijednost, kao alat za smanjenje nečistoća, povećanje kvalitete biootpada i rasterećenje cijelog sustava. Sustav koji ulaže u znanje smanjuje troškove, stabilizira obradu i gradi povjerenje. Tri milijuna eura uloženih u edukaciju o biootpadu zato treba promatrati kao ulaganje u najosjetljiviju, ali i najvažniju kariku sustava.

Otvori Povratak