Autor	Objavljeno	Portal	Original
Dragana RadusinovićDragana Radusinović		Poslovni	Otvori

Širola: Širit ćemo Kompare, bila bi šteta tako dobar brend ostaviti samo kod kuće

Prijatelji ga zadirkuju da mora da mu “fali litra krvi” radi mirnoće kojom pristupa svemu, no teško je oteti se dojmu da je upravo taj prizemljujući pristup jedna od važnijih menadžerskih kvaliteta Tea Širole. Još uvijek bivajući na sigurnoj udaljenosti od 40. rođendana, u Hrvatskoj je Glovo podigao visoko, a Muzej iluzija iz Hrvatske proširio daleko.

Potonje mu je donijelo i nagradu CROMA-e za najboljega mladog menadžera u Hrvatskoj 2023. Sada je preuzeo vođenje kompanije Komparea, još jedne investicije fonda Invera. U razgovoru za Poslovni Vikend daje pogled na život i biznis generacije menadžera koja nije upoznala hrvatske “privatizacijske junake”. Njihov je pogled širi.

U pripremi ovog razgovora spominjao se ‘životni intervju’, a vi ste mi nekako premladi za to…

(smijeh) I ja smatram da sam premlad za životni intervju, meni su rekli samo intervju, ali može biti intervju o dosadašnjem životu.

Odakle vam prezime Širola, nije zagrebačko?

Otac mi je iz Opatije, nono i nona su mi tamo živjeli, porijeklo je Rijeka, Kastav i taj dio.

Idete li često u taj kraj?

Ne više toliko često koliko sam išao u djetinjstvu, ali budući da je Kompare krenuo iz Rijeke i da je većina zaposlenika i danas tamo, sada ću sigurno češće odlaziti, iako ovaj put poslovno.

Povratak korijenima?

Da, da.

Kakav vam je plan za Kompare?

Kompare je već danas uspješna kompanija, dobro posložen tim od 300 ljudi koji se 14 godina gradi u Hrvatskoj i širi na druge države. Dolazim u sustav koji je odradio dio svog rasta, a moj prvi zadatak je ne zeznuti ono što su dobro napravili i vidjeti kako to možemo unaprjeđivati.

Koliko je vaš novi posao različit od Muzeja Iluzija?

Jako je različit od Muzeja Iluzija, ali ima dodirnih točaka s Glovom. Međutim, evo, s Muzejom Iluzija ima sličnost u širenju poslovanja izvan Hrvatske, što sam temeljito prošao. Kada sam otišao iz Muzeja Iluzija kompanija je poslovala u 27 država na pet kontinenata.

Jeste li vi negdje učili kako se to tvrtku proširi tako, gdje se to uči?

Ne znam gdje se to uči. Uvijek se uči po putu i gdje god dođete nešto ćete naučiti, mislim da ne postoji škola koja vas to može naučiti. Kad sam došao u Muzej iluzija, glavna strateška odrednica bila je osvojiti Ameriku, proširiti se na to tržište jer smo u tome vidjeli najviše potencijala. Nije bilo neke bilježnice u kojoj bi pisalo kako se to radi, puno smo učili na vlastitim pogreškama.

Što ste naučili?

Odakle da počnem?

Od onoga što vam prvo padne na pamet.

Kad smo krenuli na to putovanje bili smo kao djeca iz onog vica koji kaže “Što dijete zna što je 500 kila, ono uzme i nosi”. Tako smo i mi uzeli i nosili. Imali smo neke primjere kojima smo se vodili, bili smo jako entuzijastični i treba reći da je bilo teško taj posao iznijeti iz Hrvatske onako kako smo mi to zamislili, ali bili smo uporni i uspjeli smo. Prije Inverina preuzimanja Muzej iluzija se izvan Hrvatske širio putem franšiza, što je bilo značajno manje zahtjevno za vodstvo u Zagrebu i za vlasnike, ali je i ograničavalo potencijal rasta jer su zarađivali samo od tantijema. Naša računica je pokazala da postoji prostor za značajno povećanje prihoda i profitabilnosti kroz promjenu poslovnog modela, odnosno otvaranje korporativnih muzeja umjesto franšiza u odabranim gradovima.

Jednom kad je ta odluka donesena, krenuli smo istodobno graditi tim koji može podržati taj novi poslovni model i otvarati nove korporativne muzeje, uz nastavak širenja putem franšiza. Danas bih rekao da je za nas taj pothvat bio pomicanje osobne granice svijesti o tome što je moguće napraviti iz Hrvatske. Kada sam tek počeo raditi prije nekih 15 godina, domaće tvrtke su ili poslovale lokalno ili se širile u regiji, u Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, malo njih u Zapadnu Europu, a tvrtke koje su radile u SAD-u bili su “svemirci”. Mi smo s timom iz Zagreba uspjeli sagraditi tim i biznis u Americi i u konačnici poslovati bolje od Amerikanaca, naših franšizera koji su bili na svojem terenu, u svojoj državi i radili taj biznis dulje od nas. To je nevjerojatan uspjeh.

Što je potrebno da budete konkurentni u ‘edutainmentu’?

Svaka industrija ima svoje zakonitosti. U “edutainmentu” je velika konkurencija, mnogo tvrtki i jako puno novca. Invera je uložila u Muzej iluzija, ali u američkim terminima to je vrlo mala investicija, tamo fondovi imaju milijarde ili, bolje rečeno, trilijarde, iznosi novca koje je iz hrvatske perspektive teško pojmiti. Ulaže se tako da se novac da mnogima i računa se samo da će neki uspjeti. Trebali smo se probiti na tom zasićenom tržištu i boriti se konceptima koji su imali puno bolje financiranje.

Kako ste uspjeli?

Prvo, Muzej iluzija je odličan koncept.

Dakle, treba imati dobar proizvod?

Da, to je prvo. Potom treba imati dobru strategiju pristupa tržištu pa dobro izvršavanje te strategije, koja se svodi na to da imaš dobre ljude koji znaju što rade i žele naučiti ono što ne znaju, a ponašaju se kao da su vlasnici, odnosno stalo im je do onoga što rade i ostaju fokusirani. Onda, povrh toga treba uzeti u obzir da, kako je Mike Tyson je rekao: “Svatko ima plan dok ne dobije šaku u lice.” U biznisu uvijek imate neki plan, ali po putu shvatite da plan ima rupe pa ih popunjavate. Treba biti spreman i na neočekivane udarce.

Jeste li i vi dobili neku šaku u lice?

Dobili smo ih niz (smijeh…)

Koje su bile najbolnije ili najedukativnije?

Recimo, šaka u lice bila nam je sporost dobivanja dozvola u Kaliforniji. Znali smo da nisu najbrži na svijetu, da projekt planiramo u zaštićenoj zgradi u San Diegu, ali nismo mogli niti pretpostaviti da će ono što je trebalo trajati godinu dana trajati tri godine. Imali smo problema i u Las Vegasu, Nevada, gdje se traže posebne dozvole kakve ne traže nigdje drugdje. Bilo je iznenađenja koja nismo predviđali poput raznih sindikata i monopoliziranog tržišta građevine.

Djeluje li vam hrvatska birokracija pitomije nakon tog iskustva?

Bolji smo od Kalifornije po tom pitanju, ali sigurno nismo bolji od nekih drugih dijelova SAD-a.

Pa, u pravilu se uspoređujemo s Kalifornijom…

Hrvatska je sigurno pitomija po sigurnosti života.

Hoće li vam faliti industrija zabave, tko bi je ikad želio ostaviti?

Tek sam je nedavno ostavio pa mi još nije stigla usfaliti. Trenutačno mi više nedostaje malo više mirnijeg tempa s malo manje putovanja. Imam dvoje male djece rođene tijekom vala poslovnog širenja u Muzeju iluzija pa mi sada odgovara da sam više u Hrvatskoj.

Onda Kompare nećete širiti u inozemstvo?

Naravno da hoćemo, bilo bi šteta tako dobar brend ostaviti kod kuće. Svakako imamo u planu otvarati nova tržišta.

Studirali ste na privatnom ekonomskom fakultetu, što biste rekli o privatnom obrazovanju?

Studirao sam na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZŠEM) te potom godinu dana u Parizu i godinu dana u Barceloni. Kada sam upisivao fakultet bilo je dosta predrasuda prema privatnim studijima. Bio sam odličan učenik i ljudi su mi govorili “možeš ti ići i na normalan fakultet”. Međutim, ja sam proučavao kurikulume studija koji su me zanimali i jednostavno ZŠEM je imao najbolji kurikulum i najbolje profesore. U okviru školarine dobio sam, zahvaljujući izvrsnom programu razmjene, godinu dana studija ESSEC Business School u Parizu koja višestruko više košta i jedna je od najboljih poslovnih škola u Europi. U inozemstvu je normalno da su privatni fakulteti najbolji jer imaju najviše resursa za ulaganje, a kod nas još postoji sumnja u to. Ali, i to se polako mijenja.

Kako ste završili u Barceloni?

Barcelona mi je uvijek bila najdraži grad na svijetu i htio sam tamo živjeti. Nakon fakulteta sam radio u Grubišić i partnerima na poslovima analize kompanija, procjene njihove vrijednosti te procesima spajanja i preuzimanja. Nakon četiri godine zatrebala mi je promjena i u Barcelonu sam otišao na magisterij koji sam upisao na EADA Business Schoolu. Iako je to magisterij iz financija, studij u Barceloni otvorio mi je vrata prema menadžmentu jer sam shvatio da mi je najzanimljiviji dio kurikuluma bilo vođenje ljudi i psihološki dio vodstva organizacije.

Što vam danas formira menadžerski pogled na razvoj kompanija?

U Grubišić i partnerima dobio sam univerzalni pogled na kompanije i naučio kako ih brzo analizirati i procijeniti njihovu vrijednost, procijeniti kakva bi im mogla biti budućnost i savjetovati menadžment. To je bio bitan okvir za daljnji napredak. No, nedostajalo mi je nešto u tom formatu. Puno bismo naučili o nekoj tvrtki, vodili proces financiranja ili prodaje, no rijetko smo dobili mogućnost implementacije strateških smjernica unutar same tvrtke te bi propustili zadovoljstvo toga da vidimo kako implementacija pozitivno utječe na kasnije rezultate. Taman bi se ufurao u firmu i onda bi nam mandat završio, a ja morao ići dalje. Tu se pojavila prilika s Glovom u Barceloni. Nakon niza intervjua dobio sam posao direktora za Hrvatsku.

Koliko je bilo različito od analitičkog posla?

Vrlo različito. Bila je to čista egzekucija. Otprilike se razmislilo, odmah krenulo u akciju i ako je bilo pogrešno popravljalo se u hodu. To je bilo tako jer je volumen posla jednostavno bio ogroman. Glovo centrala je u siječnju 2019. odlučila otvoriti poslovanje u Hrvatskoj, a mi smo već u ožujku pokrenuli posao, u mjesec i pol dana imali smo otvorenu tvrtku, račun, zaposlene prve ljude, aktivirane prve partnere, utrenirane dostavljače te smo lansirali uslugu dostave koja prije toga nije imala baš nikakvu infrastrukturu u Hrvatskoj, što je nevjerojatno brzo.

Dok se sve to događalo, vi ste, isto tako mirno kako sada govorite, to i doživljavali? Ili ste ipak malo skakutali od sreće ili uzbuđenja?

(smijeh) Imali smo mi puno uzbudljivih trenutaka. Prijatelji me znaju zafrkavati zbog mirnoće, kažu mi da mora da mi fali litra krvi. Pokretanje Glova bilo je vrlo uzbudljivo razdoblje, jako brzo smo se proširili na 20 gradova i naša aplikacija je preuzeta više od milijun puta. Kada sam otišao iz Glova tvrtka u Hrvatskoj je imala najvišu stopu penetracije tržišta, odnosno najbolji omjer narudžbi i broja korisnika naspram broja stanovnika od svih 26 država u koliko ih je tada Glovo poslovao. I od matične države Španjolske smo bili dvostruko bolji.

Kad smo opet kod Španjolske, jeste li osjetili razliku u cijenama hrane?

Kad sam tamo studirao 2017. godine Španjolska je bila skuplja od Hrvatske, danas je jeftinija. Ali, ne samo Španjolska, nego i neke druge države poput Italije u kojoj žive ljudi s većom kupovnom moći. Čak smo se i Francuskoj ili Njemačkoj približili po nekim cijenama. Hrvatska je došla u specifično razdoblje, sve je jako poskupjelo, pola milijuna ljudi se iselilo i mi smo sada u novom poglavlju za Hrvatsku koje se ne može uspoređivati s onime što je bilo prije deset godina.

Koje znanje ste ponijeli iz Glova?

Imali smo jako puno treninga u njihovoj središnjici i naučio sam puno o internacionalnom skaliranju biznisa, ne samo u Španjolskoj, nego u mnogo drugih zemalja. Sve što sam naučio u Glovu poslije sam primijenio na skaliranje Muzeja Iluzija iz Hrvatske, ovaj put u ulozi središnjice, a ne podružnice.

Došli ste i rekli ‘mi smo sada Glovo’?

Ne, ne… Muzej iluzija je, kad sam došao u tvrtku, već poslovao u 20 država s 30 muzeja, ali širili su se franšiznim poslovanjem i imali tek šest zaposlenih. Kada je Invera uložila, zaključili smo da ćemo biti profitabilniji budemo li sami otvarali muzeje i gradili vlastitu infrastrukturu. Kompanija je do mog odlaska narasla na 600 zaposlenih.

Kakav je vaš ‘networking’ danas, kažu da je to najvažnije u poslovanju?

Ne znam kako bih to uopće izmjerio. Istina je, poznajem puno ljudi u puno zemalja, moj “network” jest internacionalan i to je važno kada idete u širenje, imate koga nazvati da pitate za dobrog odvjetnika, računovođu, kakvo je tržište i bilo kakve druge bitne informacije. Ali, taj “network” posljedica je mojeg nastojanja da napravim najbolji mogući posao gdje god da sam radio, a ne namjernog ulaganja u networking.

Ali vam jest dodana vrijednost?

Da, svakako.

Volite li općenito uspoređivati stvari u životu?

Hm. Svi mi stalno uspoređujemo zato što u pravilu volimo najviše dobiti za svoj novac ili za svoje vrijeme. ‘Ajde vi meni recite što najviše volite jesti?

S biftekom nećemo pogriješiti.

Eto, zanimat će vas gdje je najbolji, po kojoj cijeni i kakve se gdje opcije nude. To se sve može usporediti. Možemo nastaviti s okvirima naočala, odjećom i tako dalje, svi proizvodi i usluge mogu se uspoređivati, čak mislim da kad bismo za sve imali Kompare, život bi bio lakši.

Baš to, što sve može biti Kompare? Danas telekomi, osiguranja i krediti, a sutra?

Teoretski može biti sve što je kompleksno i nije jednodimenzionalno, sve što je korisniku naporno sam istraživati i sve što nije standardizirana usluga već se sastoji od niza faktora. Možda jednom napravimo komparator bifteka…

Jeste li istraživali što bi ljudi voljeli uspoređivati na Kompareu?

Nisam još dovoljno dugo ovdje. Na prvi pogled ljudi i sada svašta uspoređuju, ako odete na Booking, uspoređujete smještaj, na Njuškalu brodove i automobile, no to ne znači da to sve treba biti u interesu Komparea. Vidjet ćemo. Ne mora sve biti naš fokus. Moj je mandat za sada poslovanje kakvo jest, a po putu će biti novih ideja.

Kako je nositi se s velikim očekivanjima nakon Glova koji ste podigli tako visoko i Muzeja Iluzija koji ste odveli tako daleko, teško je vjerovati da ćete se odmarati sada?

Sigurno se neću odmarati. Ne razmišljam o velikim očekivanjima kao nečem stresnom, navikao sam ganjati velike ciljeve. Da nije tako, bilo bi mi dosadno. Već mi je malo neobično što nemam sastanke kasno navečer na koje sam navikao u Muzeju Iluzija jer smo mi u Zagrebu morali ostajati dugo na poslu, a oni u SAD-u ustajati rano kako bismo uhvatili zajedničko vrijeme u vremenskoj razlici od devet sati. Danas mi je prije iznimka nego pravilo nešto poslovno iza 18 sati. I malo mi je čudno.

Kako će za pet godina od danas AI biti prisutan u biznisu?

Futurolozi predviđaju da će AI snažno utjecati na budućnost, a promjene već vidimo u svijetu softvera i programiranja. Razvijaju se AI programeri, ali moj iskren odgovor je da ne znam točno kako će sve izgledati. Mislim da ćemo imati i efekte koje očekujemo, ali i one koje ne možemo predvidjeti. Svaka nova tehnološka revolucija donijela je transformaciju nekih radnih mjesta, promjene u tome tko radi i kako radi. Već se nazire da će i ovaj put biti slično. Svijet se uvijek kreće prema većoj učinkovitosti i svaka tvrtka razmišlja kako iskoristiti AI da bi bila produktivnija u onome što radi.

Trenutačno postoji velika razina hypea oko AI-ja, što je normalno – najprije se tehnologija idealizira, a zatim se hype smanji i realno sagleda za što je ta tehnologija najbolja i najisplativija. Sada vidimo samo dio potencijala, a tek ćemo s vremenom shvatiti sve mogućnosti koje donosi. Jedna važna razlika u odnosu na prijašnje tehnološke promjene je to što danas spajamo AI s fizičkim svijetom. Primjeri su autonomna vozila, poput onih koje razvija Tesla, kao i napredni roboti. Kada se robotika i umjetna inteligencija u potpunosti povežu, mogli bismo vidjeti velike iskorake u vrlo kratkom vremenu jer će se moći automatizirati ogroman broj procesa odjednom.

Može li AI agent u nekoliko sekundi napraviti ono što čovjek u Kompareu radi nekoliko dana?

Za to vam zapravo ne treba AI, ali da je to u potpunosti moguće, već bi postojalo. Neki se procesi mogu značajno ubrzati automatizacijom, no postoje ograničenja koja takvo potpuno ubrzanje zasad onemogućuju.

Hoće li to biti moguće u budućnosti?

U teoriji – da. Međutim, u praksi uvijek postoje zakonska ograničenja, realni tokovi informacija i velik broj različitih aktera, što cijeli proces čini složenijim. Upravo u toj kompleksnosti leži dodana vrijednost Komparea: ljudi koji razumiju kontekst, povezuju informacije, rješavaju ono što nije automatizirano i donose ključne odluke tamo gdje automatizacija još ne može dati pouzdane rezultate.

Ono gdje AI već danas donosi ogromnu vrijednost je priprema i obrada informacija. Naši sustavi koje agenti koriste kako bi dali stručan savjet korisniku već sada uvelike ubrzavaju sve: prikupljanje ponuda, provjere uvjeta, usporedbe, prepoznavanje potreba i pripremu preporuke. Ono što je nekad trajalo sate ili dane, danas je pripremljeno praktički trenutačno, ali ključna razlika je da agent tada ne troši vrijeme na administraciju, nego na razumijevanje čovjeka s druge strane.

Zato vjerujemo da cilj nije zamijeniti agenta, nego ga osloboditi operativnog rada. Sve što AI može obaviti za njih već intenzivno koristimo, kako bi naši ljudi većinu svog vremena mogli posvetiti razgovoru, savjetovanju i donošenju prave odluke zajedno s korisnikom. Drugim riječima: AI ne zamjenjuje ekspertizu, nego joj daje brzinu.

Biste li savjetovali mladima da upišu privatne fakultete?

To nije univerzalan savjet koji se može dati svima. Mi smo u srednjoj školi imali profesionalno savjetovanje – psihologica je razgovarala s nama o interesima i mogućim smjerovima. Većina ljudi, uključujući i mene, imala je neku okvirnu ideju. Mene je pitala znam li što se zapravo uči na fakultetima koji me zanimaju. Razmatrao sam ekonomiju, psihologiju i arhitekturu – to su bila područja mojeg interesa – i onda smo ih prošli jedno po jedno.

Oprostite, koja je to srednja škola?

Privatna klasična gimnazija.

I kako ste prolazili jedno po jedno?

Pitanje je znate li stvarno što se uči, primjerice, na psihologiji – treba pogledati kurikulum jer se često ne uči ono što ljudi misle da se uči. Psihologica nam je savjetovala da proučavamo kurikulume i da vidimo želimo li studirati to što se tamo studira ili nas nešto samo zanima iz tog područja pa možemo kupiti dvije knjige i pročitati ih. Isto vrijedi i za ekonomiju i menadžment.

Mene je privukla Zagrebačka škola ekonomije i menadžmenta jer su ondje predavali profesori iz privatnog sektora, praktičari koji su radili ono što su predavali, a ne samo teoretičari. Ima i odličnih državnih fakulteta. Pitanje je i cijene. Ne postoji univerzalan odgovor, ali najvažnije je ne biti lijen oko toga jer je to odluka koja snažno utječe na budućnost.

Je li se isplatilo?

Mislim da je. Nisam požalio.

Jeste li morali dizati kredit?

Za magisterij jesam, ali za preddiplomsko školovanje nisam. Imao sam sreću da su me roditelji mogli financijski podržati.

Kako ste završili u privatnoj gimnaziji?

Moji roditelji su bili na druženju s prijateljima i razgovaralo se o tome u koju bih školu trebao ići. Predlagale su se prirodoslovno-matematičke gimnazije, V. ili XV. jer mi je matematika jako dobro išla. Išao sam na natjecanja i bio sam odličan učenik. Ipak, nisam bio siguran je li to moj put. Tada su spomenuli da sin njihovih prijatelja ide u privatnu klasičnu gimnaziju i da je presretan što ide u tu školu. Ja sam dotad bio nesretan u školi, bilo mi je dosadno i nikad nisam čuo da je netko sretan što ide u školu. Rekao sam: ako mogu dobiti samo to da budem sretan što idem u školu, idem tamo.

Nešto vam je ostalo i od interesa za arhitekturu pa danas projektirate, gradite biznise…

Moji roditelji su arhitekti. Odrastao sam uz crtanje, AutoCAD i projekte. Ili zamrzite ono čime se roditelji bave jer vam je toga previše, ili razvijete afinitet. Ja se dugo nisam mogao odlučiti pa sam istraživao i taj smjer. Na kraju sam odabrao ekonomiju, ali me s Muzejem Iluzija ponovno sustiglo ono uz što sam odrastao.

Sustiglo?

Da, zapravo mi je bilo super što sam razumio nacrte, gradnju i sve te procese – imao sam dobru bazu i samo sam morao nadograditi to znanje.

Živjeti u inozemstvu ili u Hrvatskoj – nakon svega, vi ste ovdje, niste, primjerice, u Parizu?

Osim Pariza i Barcelone, imali smo još jednu “inozemnu epizodu”. Živjeli smo u Finskoj šest mjeseci, tijekom zime, moja tadašnja djevojka, danas supruga, i ja. Smatram da takvo iskustvo treba proći, barem u mjeri u kojoj nekoga zanima. U Barceloni smo razmišljali čak ostati, no nije jednostavno tamo živjeti kao stranac. Upravo zahvaljujući tim iskustvima stekli smo novu ljubav i veće poštovanje prema onome što imamo u Hrvatskoj. Vrlo je teško zamijeniti korijene koje ovdje imate – mrežu ljudi, poznanstva, poslovne veze. Ako su vam roditelji ovdje, vaša djeca imaju bake i djedove, što je neprocjenjivo. Sretan sam jer je Hrvatska kao zemlja u posljednjih desetak godina značajno napredovala. Danas imamo priliku živjeti u Hrvatskoj, a istodobno raditi globalan posao, što je, smatram, idealna kombinacija.

Koja ste generacija?

1989.

Što biste rekli o svojoj generaciji menadžera u odnosu na onu, primjerice, rođenu oko 1949., nazovimo ih ‘privatizacijskim junacima’?

Ne znam dovoljno o menadžerima iz privatizacijskog razdoblja da bih ih mogao kvalitetno usporediti. Surađivao sam s Vjekoslavom Majetićem iz Dok-Inga, ali on ne spada u taj krug – on je svoj posao gradio od nule. Teško mi je uspoređivati generacije koje ne poznajem dobro, no vjerujem da je svatko proizvod svojega vremena i okruženja. Starije generacije odrasle su u Jugoslaviji, zatim prošle kroz rat, tranziciju i nesiguran prelazak u kapitalizam. I moja je generacija prošla kroz snažne promjene. Financijska kriza pogodila je baš kad sam krenuo na fakultet. Četiri godine poslije svijet se oporavio, ali Hrvatska nije. Kada sam počeo raditi, sve je bilo blokirano – otkupljivali su se dugovi, novca nije bilo i okruženje je bilo iznimno teško. To me naučilo da puno radim i vlastitim radom stvaram vrijednost. S vremenom su se otvarala nova vrata i nove prilike. Pojavila se nova generacija tvrtki koje razmišljaju globalno i stvaraju novu vrijednost iz Hrvatske.

Neke velike tvrtke iz doba Jugoslavije su propale, dok je, primjerice, Končar danas snažniji nego ikad. Istodobno, nastale su sasvim nove kompanije koje prije nisu postojale. Danas imamo cijeli jedan novi ekosustav tvrtki s potpuno novom vrijednošću.

Kamo će vaša generacija voditi biznis, kakvi ste kad se družite, o čemu pričate?

Ne postoji univerzalan odgovor zato što u svakoj generaciji ima ljudi s različitim interesima i ambicijama. Ipak, dogodio se jasan mentalni pomak – ljudi razmišljaju izvan granica Hrvatske. Živimo u dobu interneta i softvera: možete nešto razvijati ovdje, a prodavati globalno, živjeti u Hrvatskoj, a ostvarivati prihode diljem svijeta. Nalazimo se u razdoblju globalne polarizacije, ali ništa neće ugasiti internet ni vratiti digitalizaciju unatrag. Nikada u povijesti nismo imali takav pristup znanju, tržištima i prilikama i to snažno oblikuje način razmišljanja moje generacije.

Član ste Mense, koliki vam je IQ i je li kao takav prednost ili opterećenje?

Jesam, odlučio sam jednom prilikom otići na testiranje. Ne sjećam se točnog IQ broja, ali znam da je bio u top jedan posto populacije. Rekao bih da je to uglavnom prednost, ali istina je da zna biti i opterećenje. Ali, glupo bi bilo žaliti se, sretan sam što sam dobio mozak kakav sam dobio.

Otvori Povratak