Autor	Objavljeno	Portal	Original
Zrinka Gabelica ToplekZrinka Gabelica Toplek		Poslovni	Otvori

Kina je red i rad – uvijek treba biti u top formi i nema stajanja

Hrvatska violončelistica Ana Rucner godinama gradi impresivnu karijeru na kineskom tržištu – jednoj od najzahtjevnijih i najkonkurentnijih “pozornica” na svijetu. Nedavno se vratila iz Šangaja nakon četveromjesečne turneje i u velikom razgovoru za Poslovni otkriva kako je od intuicije i jednog slučajnog nastupa došla do razrađene strategije i vlastitog brenda koji danas punopravno živi na Istoku.

Govori o izazovima, kulturološkim razlikama, poslovnim pravilima koja vrijede “samo u Kini”, ali i o emotivnim trenucima, vlastitoj izdržljivosti i obiteljskim temeljima na kojima je sve izgrađeno.

Kako ste procijenili da je Kina tržište za vašu umjetnost? Je li bila riječ o intuiciji ili strategiji?

U početku je intuicija bila presudna. Prihvatila sam poziv HTZ-a i odmah nakon dolaska znala da je Kina moja budućnost. Preko prijatelja sam tražila kontakte koji bi mi mogli otvoriti vrata i tako je počela avantura. Danas je moj uspjeh temeljen na strateškom promišljanju, imam cijeli tim iza sebe, postavljene ciljeve i razrađen plan.

Koliko je teško probijati se na iznimno velikom, zahtjevnom i konkurentnom kineskom tržištu?

Veoma je kompleksno, moraš imati tim ljudi – koji u startu nisam mogla platiti. No, imala sam sreću da na jednom od događanja upoznam svoju današnju menadžericu Paris i potpišem s njom ugovor. Ona je iznimna osoba i uspješna poslovna žena, školovana na prestižnim kineskim školama, što joj je donijelo i odličan networking s vodećim kineskim biznismenima. Važno je imati osobu koja poznaje tržište i kojoj to tržište vjeruje. Paris je investitorica koja ulaže – od nekretnina do umjetnosti, a u meni je prepoznala projekt koji može trajati.

Kako danas izgleda rezultat suradnje s kineskim menadžmentom, odakle sve dolazi monetizacija?

Danas već mnogo više ljudi u Kini zna za mene. Sviramo za korporativne “high premium evente”, za imena koja zbog ugovora ne smijem ni spomenuti, ali teško da postoji čovjek na svijetu da ne zna za te brendove i te CEO-ve… Privilegij je i čast biti prva umjetnica/ambasadorica na svijetu s kojom je Yamaha predstavila novo električno violončelo, surađivati s Yamahom Šangaj, nastupati na EXPO sajmovima, na nacionalnoj televiziji, snimanju popularnog “flesh moba” na najvećoj željezničkoj postaji u Šangaju Hongqiao s orkestrom i solistima na tradicionalnom instrumentu arhu. Lice sam kampanje za TCL televizore, Waterfall AI tehnologije.

Surađivala sam i s iznimno popularnom kineskom glumicom Elaine Zhong na čuvenoj dodjeli filmskih nagrada u Šangaju “Magnolia awards”, gdje sam s njom uz violončelo i pjevala poznatu kinesku pjesmu, naravno, na kineskom. Taj nastup je, osim zadovoljstva, veoma pridonio i mojoj vidljivosti. Također, održavam svoje “master classove” u kineskim privatnim školama, što mi je posebno drago jer volim raditi s mladima i prenositi znanje. Na svom repertoaru imam već priličan broj kineskih popularnih skladbi, obožavam njihove melodije i u njima sam se uistinu pronašla. Trenutačno surađujem s Tonijem Yuom, izuzetno popularnim pipa sviračem, solistom šangajskog nacionalnog orkestra.

Što je bilo ključno u stvaranju brenda Ana Rucner?

Ključ je bio sustavan i profesionalan pristup – moja menadžerica koja je oformila tim, čime je brend Ana Rucner dobio sustav. Dakle, uz “CEO” Paris, Richie je moja asistentica koja radi za projekt Ana Rucner, tu su i osoba za društvene mreže, producent, glazbenici, prevoditelj… i naravno – moj rad i ja. Red, rad i disciplina. Sve to je golem kotač, stresno je, uvijek moraš biti u top formi, stalno radiš i nema stajanja. Moraš imati strategiju – plan rada s timom ljudi o tome što se radi, jasno postavljene ciljeve, a čim ih dograbiš, već su pred tobom novi.

Vi ste pravi primjer ‘crossover’ brenda, elegantna Europljanka s dušom koja uvodi u tehnologije u nastup. Kako ste definirali svoj brend?

Brand gradimo kroz prizmu profinjene i obrazovane umjetnice koja spaja Istok i Zapad. U Kinu donosim živu emociju s Balkana. Moj energičan način izvedbe, ali ujedno i nježan i emotivan ispao je pun pogodak. Sve ono što je dio moje prirode tamo mogu izraziti i to je upravo ono što je važno – biti autentičan. Uz to što sviram, naučila sam i pjevati na kineskom, a donijeli smo i dobar miks tradicionalnog i modernog. U Kini sam svirala i s e-bandom i robotima. Brend Ana Rucner možda nije za svakoga, ali dolazi svakome. Moja menadžerica je rekla – probat ćemo raznolike pozornice da vidimo gdje se najbolje uklapamo. Na nastupima često kombiniram i klasično i elektronsko čelo kako bismo publici pružili još više te ih bolje upoznali s instrumentom. Istražujemo tržište kako bismo se predstavili različitim strukturama ljudi i pronašli najbolji put za brend.

Gdje najbolje prolazi Ana?

Najbolji je spoj Ane i kineske tradicije, ali pri čemu ostajem – što jesam – autentična. Klasična glazba s korakom više od toga, moderna, a opet s elementima tradicionalnosti. Dosta obrađujem i njihove pjesme, ali pomalo već imam i svoje autorske. Čak i neke skladbe s mog posljednjeg albuma “Balkanija”, poput “White Angel”, jako vole u Kini.

Jesu li se odmah počeli nizati uspjesi?

Ne, naravno. Put je bio dug i trnovit, ali se isplatio. Događao se postupno, od 2018. sam sa sadašnjim timom, 2020. smo potpisali ugovor. Međutim, upravo kad smo izgradili nešto ozbiljnije, dogodila se pandemija. To je bio najteži udarac za mene, kao i za sve umjetnike.

Kako je izgledalo razdoblje pandemije?

Prilično teško, kako duhom, tako i financijski. Sve je stalo, ušteđevine nije bilo, a računi su se nastavili gomilati. Snalazila sam se povremenim online nastupima, a u jednom periodu počela sam snimati videa (mobitelom) koja bi nakon toga slala i Kinezima kako bih zadržala koliko-toliko prisutnost na tom velikom tržištu. Moja majka mi je tada puno pomagala, a i nekako smo se kao obitelj dosta dobro držali zajedno. Ipak, kad se svijet otvorio (2023.) u Kini sam počela opet od nule.

Kakav je model suradnje između vas i kineske menadžerice te kako izgleda raspodjela obveza i odgovornosti?

Suvlasnice brenda Ana Rucner smo moja menadžerica i ja, u jednakom omjeru. Ugovor jamči određeni broj ugovorenih koncerata, suradnje s drugim brendovima, oni se brinu za kompletnu logistiku, a naravno, od mene se zahtijeva da uvijek budem na najvišoj razini zadatka, dostupna i u odličnoj formi.

Kakva je situacija s autorskim pravima za izvođenje?

Kako jača brend, tako s njim idu i veći troškovi. Svaka skladba koja se izvodi, a nije moja autorska – košta. Studijski troškovi, troškovi produkcije, sve to ima svoju cijenu, nekad prilično visoku. Kad pripremam koncerte, svaka skladba s popisa se provjerava te mora biti odobrena kako bi se mogla izvesti. Sad mi je sve veći fokus na autorskim pjesmama jer je to svakako najisplativije, a i ako pogodimo skladbu koja bi mogla postati hit, to je definitivno najbolje!

Kako gledate na kulturološke razlike?

Jako volim Kinu, obožavam Kineze, našla sam se s tim podnebljem, ta kreacija… Oni su uredan i dosljedan narod. Kinezi su posloženi u glavi, ne odustaju i izuzetno vjeruju u sebe. Pitala sam svoju menadžericu Paris – zašto vjeruješ u mene, a ona je odgovorila: “Zato što vjerujem u sebe!” Druga rečenica u Kini je “Make a wish” – manifestiraj, idi prema toj želji i ona će ti doći. Sve što su one zamišljale za mene to se ostvarilo već u prvome mjesecu ove godine. U Kini je sve drukčije. Njihov način zabave je drukčiji, vole se zabavljati, pjevati karaoke, druže se za vrijeme jela, sve međusobno dijele.

Puno je toga različito od onoga na što smo navikli, prije svega, mentalni sklop. Nastojimo sve raditi s veseljem djeteta jer kad posao pretvoriš u igru, sve je ljepše. Njihovi sastanci traju satima, ali na kraju shvatiš zašto – da bi sve besprijekorno funkcioniralo. Odlikuju ih rad i strpljenje. U Kini je važno povjerenje, ali kad ga zadobiješ, silno drže do toga. Drže do riječi i do obitelji.

Zanimljiva je njihova tradicionalna medicina i svi su educirani po tom pitanju, dobro poznaju anatomiju tijela. Dok ja popijem tabletu za glavobolju, moji kineski prijatelji to riješe masažom.

Kako se pripreme za nastup razlikuju od onih u Europi?

Kad su u pitanju javni nastupi na nacionalnim televizijama, probe nerijetko traju i danima, politički lideri, načelnici dolaze na te probe i moraju sve odobriti. Kad je bio Shanghai Spring Gala, događaj koji mi je otvorio mnoga vrata, probe su trajale pet dana, svakog dana sat i pol vožnje, od 9 sati si tamo pa do 23. Svaki dan puno čekanja i proba, ponavlja se program, a odjeveni smo i našminkani kao za nastup. Kinezi imaju specifičan oblik komunikacije. Naša Vitomira Lončar, koja tamo živi, kad sam rekla – teško mi je, ne razumijem ih, puno mi je pomogla jednom rečenicom – jesi se ti pitala koliko je njima teško s tobom?

Kinesko poslovno okruženje poznato je po perfekcionizmu, je li vas neka konkretna situacija posebno fascinirala u tom pogledu?

Primjerice, posljednji nastup u siječnju koji odlično prikazuje njihovu posvećenost detaljima. Pita producent da javim koje ću cipele nositi? Odgovorila sam – zlatne uz zlatnu haljinu. Uslijedilo je pitanje – imam li ravne cipele. Nemam ravne cipele, nemam se vremena baviti cipelama, mislim si, da bih na kraju slikala cipele, nakon čega je on odabrao neke balerinke na petu. Kad smo sletjeli na lokaciju, dolazi čovjek koji donosi cipele – meni je to bilo nevjerojatno – došao je, a na kraju su bile premale. Rekao je da se ne brinem, izrezao ih i našio neki cvijet, riješio problem. Fascinira ta njihova mirnoća u rješavanju izazovnih situacija. Richie uvijek kaže – samo reci što trebaš i ne pitaj kako – mi ćemo rješavati problem. Kinezi su ‘problem solver’ nacija, nema toga što se u Kini ne može riješiti..

Kakvi su vaši dojmovi o ženama u kineskom društvu?

Njihove žene su moćne i jake, ali nježne i ljupke i to mi se jako sviđa jer veoma drže do sebe. Žene koje vode, ali drže do brakova. Obitelj im je na prvome mjestu. Odijevanje je decentno, njeguju se prirodni materijali, općenito se njeguje tradicija.

Ima li nekih aspekata kineskog načina rada i djelovanja koji su vam manje bliski?

Nema toga što mi se u Kini ne sviđa, samo neke stvari nisam shvaćala, primjerice, previše pridavanja pozornosti svakoj sitnici. Sada to cijenim. Jako je dobro da paze što će ići van i kakvu poruku šalju mladim generacijama.

Oduševljena sam koliko mladi vole tradicionalne instrumente poput pipe, arhu i slično, ali ponekad mi teško padnu zadaci koje dobijem, npr. noć prije dobijem note koje moram naučiti do sutra i onda vježbam cijelu noć, no, nije ni to loše – tako stalno pomičem vlastite granice.

Kakav dojam ostavljaju kineske gradske ulice na vas?

Mnogo je više slobode i opuštenosti u odijevanju, ima svega, nose se šašave čarape, kape s ušima, sve je veselo. Jako su opušteni, a i ja sam privatno jednostavna, odijevam se na Temuu i sličnim povoljnim platformama. Tamo hodam u čarapama, crocsicama, s kapom koja ima zečje uši i nitko me ne gleda čudno. Sviđa mi se ta sloboda izražavanja, fascinantna je.

Ali, kad su nastupi, onda je to drukčije?

Da, nastupi su nešto drugo. Tome se posvećuje puno pozornosti. Imala sam sreću da od samog početka ostvarim suradnju s popularnom kineskom dizajnericom TUYUE, a danas već imam mogućnosti odabira i drugih dizajnera i sjajnih brendova.

Kako vam se sviđa kineska kuhinja?

Hrana je odlična, sve je kuhano na pari, riža se jede najmanje, mnogo povrća, morskih delicija, raznih vrsta tofua, proteina. Ako jedeš kao oni, organizam će biti vrlo zahvalan.

Odlazak u Kinu bio je rizik, a vi ste svejedno samo krenuli?

Na neki sam se način išla “kockati”. Sve u životu posljedica je naših odluka. Moj stav je donijeti odluku i ostati u njoj fokusiran. Naravno, ako nije dobra, to će se mijenjati kroz vrijeme. No, nisam čekala, već stvarala prilike, da nakon onog jednog nastupa nisam nastavila raditi, ne bi se dogodilo ništa, jedna lasta ne čini proljeće.

Tko je zaslužan za tako visoku razinu radne etike kod vas?

Majka. Uvijek je govorila – red, rad i disciplina. Sjećam se kako mi je omogućila i ljetnu glazbenu školu, znala je spavati u nekoj sobici na moru, jesti samo grožđe da bih ja imala edukaciju u glazbenoj školi. Kupiti violončelo u to doba bilo je vrlo teško, moji su se maksimalno žrtvovali.

Što biste rekli, koliki postotak igraju talent, a koliki vježba za uspjeh?

Možda je rad važniji od talenta, ali kada je u pitanju violončelo, ključno je imati talent, a talent donosi želju za stvaranjem jer je to igra, a ne prisilna vježba. Važni su i dosljednost i vjera u to što radiš.

Na putu uvijek postoje velike prepreke, ako trebaš pasti, padni – to te izgradi u životu, a odustajanje nije opcija. S tim pristupom sam se izborila i pozicionirala u velikoj Kini.

Otvori Povratak