Malo je nade da će se smiriti situacija s Iranom, a svijet je, čini se, dobio još jedno žarište

Dok se u srijedu, 19. kolovoza, bilježi 173. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, situacija ondje je sve samo ne mirna. Kao prvo, u noći s nedjelje na ponedjeljak, 17. kolovoza, istekao je formalni rok od 60 dana za pregovore, zadan potpisima s iranske i američke strane sredinom lipnja. No već i dosta prije toga bilo je jasno da američki predsjednik Donald Trump kompletne pregovore i primirje utanačeno „Memorandumom o razumijevanju“ od 17. lipnja ne doživljava baš ozbiljno.

Pritom, svi oni koji su se posljednjih dana pitali što će biti u Iranu (i okolnim krajevima te šire regije) nakon isteka ovoga roka – izgleda da su zaboravili činjenicu da je Trump još 10. srpnja na svojoj društvenoj mreži Truth Social poručio: „Islamska Republika Iran nas je molila da nastavimo ‘razgovore‘. Mi smo pristali na to, ali Sjedinjene Države su im poručile, na vrlo izričit način, da je primirje GOTOVO! Hvala na pažnji. Predsjednik Donald J. Trump.“ Stvari su još i jasnije ako sagledamo činjenicu kako je ta ista američka administracija tog istog petka, 10. srpnja, u Senat poslala i pismeno obrazloženje nove/stare vojne akcije u Iranu (formalno u suglasju s odredbama Rezolucije o ratnim ovlastima iz 1973. godine) stvarno započete 6. i 7. srpnja – i nastavljene žestoko idućih tjedana.

Time je vjerojatno započeo novi rok od 60 dana da predsjednik SAD-a i Pentagon mogu slobodno ratovati u Iranu i regiji, bez da ta tema dođe pred Kongres na ikakvo ozbiljnije razmatranje. Kao drugo, Trump je 13. srpnja na mreži Truth Social objavio i obnovu pomorske blokade Irana (koju je Ratna mornarica SAD-a počela primjenjivati od utorka, 14. srpnja, u 22 sata po hrvatskom vremenu) – ujedno objašnjavajući kako su Sjedinjene Države „čuvari Hormuškog tjesnaca“ koji će za svoje usluge naplaćivati 20 posto vrijednosti ondje transportiranih tereta.

Kako za sada stoji, prema Trumpovim riječima nazvana „iranska blokada“ itekako se do danas primjenjuje, osim što je od 12. kolovoza naziva „zidom od čelika“. Prema američkim vojnim podacima, u malo više od mjesec dana ponovnog izvođenja, do ponedjeljka, 17. kolovoza, u tom mornaričkom djelovanju na okrete je bilo prisiljeno 64 plovila, tri su bila onesposobljena, a na još dva je bilo izvedeno i desantiranje snaga. Doduše, 17. kolovoza čulo se kako je i Iran izveo svoje prvo brodsko iskrcavanje radi odbijanja plovidbe iranskom rutom kroz Hormuz, i to na tanker u vlasništvu Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Promet kroz Hormuz i vezane zarade

Ipak, SAD na kraju nisu krenule naplaćivati prolaz, budući da je Trump već 14. srpnja svijet obradovao objavom kako je „zasnovano na vrlo produktivnim razgovorima s vodstvima Bliskog istoka, odlučio zamijeniti 20 % SAD-naknade s trgovinskim i investicijskim poslovima koje će razne zaljevske države pokretati u Sjedinjenim Državama“. Umjesto toga, Iran je početkom kolovoza krenuo intenzivnije pregovarati sa susjednim Omanom o novom režimu prometa kroz Hormuz, gdje je naplata prolaza (pod bilo kojim imenom za konkretno davanje) ostala u zraku – između iranskog prijedloga o naplati 5 do 7 posto te stava Omana o naplati 3 posto vrijednosti tereta u prolazu.

Iza kulisa vrtloga u Ukrajini: Generali su Zelenskom dolazili jedan po jedan, atmosfera se zaoštrila, reagirao je i Budanov...

Iako ta oba navoda izgledaju bitno povoljnije od Trumpovih najava, treba napomenuti da bi – prema procjenama stručnjaka – iranski sustav od 7 posto godišnje nosio do 150 milijardi USD, odnosno oko 385 milijuna USD dnevno, od čega bi zapravo na troškove otpadalo oko 3 posto novca, a preostalih oko 97 posto bio bi čisti prihod. Prema takvim izračunima, promet kroz Hormuz bi za Iran nosio novac usporediv s američkom tvrtkom Alphabet (vlasnici Googla) koja je 2025. bilježila prihod od 132 milijarde USD, a više od poduzeća Nvidia (120 milijardi u fiskalnoj 2026. godini) ili američkih kompanija Apple i Microsoft (preko 100 milijardi godišnje) ili pak saudijskog energetskog koncerna Aramco (oko 105 milijardi USD na godinu) – te čak 15 do 20 puta više od usporedivih godišnjih prihoda Sueskog kanala.

Kada stvari pogledamo na taj način, postaje i dodatno jasno kako se Hormuz za Islamsku Republiku Iran zadnjih mjeseci pokazao bitnijim od nuklearnog programa i naoružanja – što i Sjedinjene Američke Države onda jasno tjera na zadržavanje tog tjesnaca u statusu slobodnog međunarodnog prometnog pravca (koji je bio faktično stanje do 28. veljače ove godine i početka intervencije SAD-a i Izraela u Iranu). Među ostalim, tu treba tražiti i razlog za novu prijetnju Trumpa prema Sultanatu Oman, arapskoj zemlji s kojom su Sjedinjene Države njegovale suradnju još od 1833. godine (što je produbljeno i 1980. godine sporazumom o pristupu tamošnjim vojnim i civilnim postrojenjima te brojnim drugim kasnijim sporazumima).

Ipak, kada se prvi put čulo da bi Oman mogao s Iranom samostalno pregovarati o Hormuzu (čiju južnu obalu drži) – Trump je još 27. svibnja reagirao izjavom: „Oman će se ponašati kao i svi drugi, ili ćemo ih morati dići u zrak“. Iako su tada vlasti u Muscatu naglo reterirale – nove naznake o pregovorima Irana i Omana o režimu prolaza kroz Hormuz pojavile su se početkom kolovoza.

Trumpova reakcija opet je bila žestoka pa je za Fox News 17. kolovoza slikovito objasnio da „ako se Oman nađe na putu, bit će bombardiran“ („If Oman gets in the way, we‘ll bomb the shit out of them!“) – što je onda nešto kasnije i ublažio kada su ga pitali je li gubi strpljenje s Omanom kao strateškim partnerom, a on je kazao: „Ne. Ne mislim da su se ponašali jako dobro, ali mi ćemo ih odraditi vrlo jednostavno, kao što rješavamo i druge stvari“. Dakle, teško da će biti mnogo od režima u kojem bi Iran kontrolirao koridor za ulaz u Perzijski zaljev, a Oman kontrolirao put za izlaz, dok bi se prihodi nekako dijelili (koliki god oni na kraju bili).

Što se tiče uspješnosti pojedinih aktualnih režima za prolaz Hormuzom, tu vlada poprilična zbrka s mnogo nejasnoća. Za razliku od prvih mjeseci rata, kada se prilično točno moglo pratiti prolaze kroz Hormuz čak i putem javnih izvora, zadnji tjedni doveli su do poprilične promjene, budući da sve više brodova pri prolazu gasi sustave za identifikaciju i onda prolazi „u mraku“ – tako da budu identificirani ili tijekom incidenata u tjesnacu, ili nakon uspješnog prolaza (bilo ubrzo ili po kasnijem dolasku u luke odredišta).

Usprkos tome, pojedini komercijalni izvori daju si velikog truda pratiti takve plovidbe kroz tjesnac – redovito kombinirajući podatke iz brodskih identifikacijskih sustava (ako su ostali upaljeni) te satelitskih snimaka tjesnaca s vidljivim brodovima u prolazu. Iako su ovakva brojanja dulje bila smatrana prilično pouzdanima (i pokazivala su priličan novi zastoj prometa u srpnju te manje oživljavanje od početka kolovoza) – zadnjih su dana službeni američki civilni i vojni izvori stvorili novu pomutnju.

Dok je već postalo standardno da Trump svako malo opisuje Hormuz kao tjesnac pod kompletnom američkom kontrolom kojim je promet slobodan (a očigledno nije), 11. kolovoza američki ministar energetike Chris Wright dodatno je izjavio da je tamošnji izvoz nafte u prvih 10 dana kolovoza gotovo pa dostigao predratne razine, doduše sada kombinacijom kopnenih izvoznih smjerova i pomorskog prometa kroz tjesnac. Iako su komercijalni promatrači bilježili tek do 90 prolaza u tjedan dana (za razliku od predratnih oko 134 dnevno) – američke tvrdnje o izvozu oko 9 milijuna barela dnevno kroz sam Hormuz opravdavale su se preciznijim vojnim podacima o prolascima tankera s isključenim identifikacijskim sustavima po ruti uz omansku obalu (tzv. „omanskom rutom“ pod potencijalnom američkom zaštitom).

Iako takvi navodi i dalje ukazuju na skupni promet oko 13 do 15 milijuna barela dnevno (mjesto predratnih oko 23 do 25 skupno kopnom i morem), u tjednu koji je uslijedio komercijalni promatrači nisu bitno korigirali svoje dotadašnje procjene, iako se moglo čuti i da bi promet Hormuzom zaista mogao biti veći od dotadašnjih civilnih objava – ostavljajući prostora za bitnije korekcije ako se u idućim tjednima bitno više arapske nafte iz Zaljeva počne bilježiti u rafinerijama te pretovarnim točkama širom svijeta.

No, već su i ovakve vijesti potaknule pojačane iranske napade na plovila u Hormuzu i istočnom izlasku iz tjesnaca (barem sedam napada tijekom ovog mjeseca, dok neki izvori navode i barem po jedan napad svakog od proteklih 16 dana), ali sada bez uzvratnih američkih napada po Iranu i tamošnjoj vojnoj te civilnoj infrastrukturi. Ipak, kao određenu reakciju treba brojati i glasine od nedjelje, 16. kolovoza, kako SAD razmatraju korištenje nuklearnog oružja u Iranu, te izjave i samog Trumpa – koji je na dotadašnje ideje o iranskom plaćanju ratnih reparacija SAD-u od prije desetak dana u nedjelju, 16. kolovoza, dodao podršku vojnom povezivanju Turske, Saudijske Arabije i Pakistana (iako je to vijest iz Meke od 7. kolovoza, i bez ikakve uloge SAD-a u budućem savezu), da bi onda 14. kolovoza medijima najavio, a jučer, 18. kolovoza, i slikovnom objavom potkrijepio navodnu namjeru prikazivanja Hormuza kao nekakvog „novog teritorija SAD-a“ – sve uz objavu da pregovori s Iranom ne teku niti su zakazani, dok je pomorska blokada u punome jeku, Hormuz navodno „otvoren i operativan“, te su sve morske mine bile uklonjene ili detonirane.

Iz Irana se još početkom kolovoza moglo čuti o posvećenosti „Memorandumu o razumijevanju“ kao „centru gravitacije budućih međunarodnih odnosa“, no do 17. kolovoza taj se dokument počelo tretirati ne još kao mrtav, nego tek „u komi“, iz koje bi ga mogla vratiti samo promjena američkih gledišta. Ipak, nakon ovogodišnjeg blagdana „Mučeništva imama Reze“, 14. kolovoza, zaoštrili su se i iranski politički te vojni stavovi.

Iranski predsjednik parlamenta i glavni pregovarač sa SAD-om Mohammad Bagher Ghalibaf istek 60-dnevnog roka za pregovore iz Memoranduma komentirao je tvrdnjom o iranskoj pobjedi u ratu „kako u vojnoj, tako i u političkoj sferi“ – bez uništavanja američkih ili izraelskih vojnih snaga, ali sa sprečavanjem ostvarenja bilo kojeg od njihovih devet prepoznatih ratnih ciljeva – što se onda pokušalo i diplomatski te politički učvrstiti primjenom „Memoranduma o razumijevanju“ iz sredine lipnja. U međuvremenu, prema izvorima iz Iranske revolucionarne garde, postignuto primirje bilo je iskorišteno za „jačanje sposobnosti, ubrzavanje proizvodnje raketa i poboljšavanje njihove preciznosti“, dok u idućim tjednima slijedi i promjena iranskog obrambenog postava iz defenzivnog u ofenzivni.

Napomenimo i da se sve to događa u svjetlu pražnjenja američkih strateških zaliha nafte (Strategic Petroleum Reserve – SPR), koje je nastavljeno i tijekom zadnjih tjedana – od propasti „Memoranduma o razumijevanju“ početkom srpnja pa do danas. Tu se prije nekoliko dana iz investicijske grane banke Goldman Sachs čulo da je stanje globalno vidljivih zaliha nafte završilo na oko 7.720 milijuna barela (najmanje od početka 2025. godine), dok su američke strateške zalihe, nakon povlačenja oko 6,1 milijuna barela prošlog tjedna, završile na tek oko 293 milijuna barela – čime je nastavljen njihov pad ispod crte od 300 milijuna barela (zadnje viđen 1980-ih godina), te prema kongresno zacrtanoj crvenoj crti od oko 243 milijuna barela kada se potroše sve zalihe prije nekoliko mjeseci otvorene za ublažavanje krize izazvane aktualnom američkom intervencijom u Iranu. Naravno, ovo kretanje zaliha predstavlja dodatan sat koji već mjesecima ustrajno otkucava svjetskom gospodarstvu, čije se cijene energenata redovito stabiliziraju takvim zalihama.

Američki vojni problemi

Dok se u američkim medijima čuje kako zadnjih dana i SAD promišljaju promjenu postava prema Iranu (što je valjda uzrokovalo i već spomenuta spominjanja potencijalne uporabe nuklearnog naoružanja), treba napomenuti da tu SAD zapravo ima popriličnih problema. Kao prvo, nastavak borbenih djelovanja po iranskim ciljevima tijekom srpnja nije postigao ništa bitno i revolucionarno, te definitivno nije uspio slomiti iransku volju za otporom prije nego što je Trump do 2. kolovoza opet popustio molbama „iz Irana i drugih bliskoistočnih država“ da se suzdrži od daljnjih napada, u svjetlu skoro pa postignutog sporazuma (koji je trebao obuhvatiti trenutačno i potpuno otvaranje Hormuza i „kraj iranske nuklearne prijetnje“).

Kao drugo, takva su djelovanja dodatno loše utjecala na stanje zaliha američkog preciznog naoružanja dugog dometa – što su pojedini američki mediji 5. kolovoza opisali poprilično alarmantnim brojkama (iskorištene četiri petine zalihe raketa za protuzračni sustav THAAD te pola zalihe raketa za sustav Patriot, kao i većina raspoloživih balističkih raketa ATACMS i PrSM u američkim kopnenim snagama). Iako slično intonirana, tu su ponešto pouzdanija izvješća američkog think tanka CSIS, koji je u svojoj novoj procjeni od 27. srpnja stanje raketa za Patriot stavio na između 769 i 827 od prijeratnih oko 2.300, dok zalihe raketa za sustav THAAD procjenjuje na oko 234 do 278 od predratnih oko 452 na raspolaganju.

Naravno, dok se još krajem srpnja predsjednik Trump na društvenoj mreži Truth Social bjesomučno hvalio američkim napadima na Iran, kontrolom Hormuza i najavljenim zapljenama iranskih tankera (sve ilustrirano šarenim slikama iz autorske kuhinje jeftinih umjetnih inteligencija), sve konkretne probleme po pitanju raspoloživosti posebnih streljiva on je izričito negirao svojim objavama – da bi 6. kolovoza u jednome dahu ustvrdio da streljiva ima u izobilju, ali i da zviždače koji su medijima dali takve podatke ipak treba procesuirati kao izdajice.

Dodatno su na vidjelo izašli i logistički problemi po pitanju američkih mornaričkih snaga koje su već gotovo pola godine angažirane u Omanskom zaljevu. Još se 12. ožujka čulo o preko 30 sati dugom požaru na nuklearnom nosaču USS Gerald R. Ford (CVN-78) tijekom njegova borbenog angažmana u Crvenom moru (čije su posljedice krajem ožujka bile interventno uklanjane prvo na Kreti, a onda i u Hrvatskoj) – a ovo je plovilo konačno stiglo natrag u SAD 16. svibnja ove godine. Time je bio okončan njegov rekordni boravak na moru od čak 326 dana, najduži od Vijetnamskog rata (rekord i dalje drži USS Midway (CV-41) s 332 dana na moru).

Za vrijeme svojeg borbenog rasporeda USS Ford je prošao preko 57.713 nautičkih milja te izveo preko 12.200 polijetanja raznih aviona – prije nego što je brod konačno 7. srpnja u luci Norfolk krenuo u svoj prvi ciklus velikih održavanja, popravaka i modernizacija. Nažalost, time nisu ni izbliza bili gotovi američki mornarički problemi pred obalama Irana. Naime, još sredinom travnja čulo se o lošoj opskrbi hranom posada na desantnom nosaču USS Tripoli (LHA-7) i nuklearnom nosaču USS Abraham Lincoln (CVN-72), što je očigledno eskaliralo posljednjih mjeseci njihova neprekidnog djelovanja u provedbi pomorske blokade Irana.

Konačno se u utorak, 11. kolovoza, u specijaliziranim medijima prvo čulo o spriječenom pokušaju mornara da skoči s letne palube nosača, da bi se samo dan kasnije, u srijedu, 12. kolovoza, čulo i za još jedan takav incident koji se navodno dogodio desetak dana ranije, u ponedjeljak, 3. kolovoza – kada je jedan od mornara, iscrpljen predugim operativnim boravkom na moru (te svakodnevnim žestokim radom bez ikakvih pauza ili odmora), svoje probleme stvarno pokušao okončati skokom s broda, ali je ipak bio na vrijeme spašen nakon dužeg boravka u moru.

US Navy u fokusu

USS Abraham Lincoln svoju je aktualnu plovidbu započeo 21. studenoga prošle godine, do Arapskog mora doplovio je 26. siječnja ove godine (u vrijeme kada je Trump još uvijek navodno promišljao intervenciju SAD-a u Iranu), a čitavo je djelovanje trebao okončati tijekom svibnja – što je onda bilo produženo do daljnjega. Od dosadašnjih 272 dana djelovanja – njih preko 200 provedeno je uzastopno na moru, bez ikakvog povratka u luke i pod borbenim opterećenjem – što je navodno još jedan rekord. Sve je to posljedica izuzetno neugodne činjenice da se Ratna mornarica SAD-a, projektirana za logistički oslonac na saveznike ili bliske opskrbne baze, zadnjih mjeseci našla u posve drukčijim operativnim okolnostima.

Naime, aktualna pomorska djelovanja pred obalama Irana u Arapskom moru i Omanskom zaljevu odvijaju se u okolnostima blokade većine tamošnjih američkih pomorskih baza te ugroženosti svih regionalnih opskrbnih čvorišta (gdje je Iran 20. ožujka balističkim raketama dugog dometa pokušao gađati čak i bazu SAD-a na otočju Diego Garcia, udaljenom gotovo 3.800 km od Irana).

Dakle, relativno malobrojni američki opskrbni brodovi svu hranu, gorivo, streljivo i drugo moraju dovoziti bilo iz istočne Azije ili iz dalekih krajeva Afrike – što je sve itekako usporilo svaku opskrbu (ujedno svedenu tek na najbitnije stvari). Naravno, uz bjesomučni radni ritam, zamor brodske infrastrukture i nedostatak svježe hrane te higijenskih potrepština zacijelo su doprinijeli zamoru američkog ljudstva na angažiranim vojnim brodovima – što se ipak ponešto manje uočava na širem krugu pratećeg brodovlja (koje se ipak redovitije rotiralo), a više na ključnim nosačima aviona koji su osnova borbene prisutnosti Sjedinjenih Država kod Irana.

Je li Zelenski upravo stvorio velikog političkog konkurenta?

Svemu tome nije mogla u hodu doskočiti zadnjih desetljeća radikalno smanjivana flota američkih vojno-logističkih plovila, pa onda tu možemo govoriti o još jednoj u nizu posljedica ukupno loše prethodne pripreme za ovu američku vojnu intervenciju. Nipošto tu nisu pomogla ni negiranja problema s vrha američke civilne i vojne hijerarhije, dok se s posjeta brodu admirala Brada Coopera, zapovjednika američkog „Središnjeg zapovjedništva“ (CENTCOM), čulo tek da je „udarna skupina nosača Lincoln jak tim vrhunskih Amerikanaca, koji ponosno stoje sa svojim velikim opravdanim ponosom na sve što postižu“, dok je aktualnu misiju broda opisao kao „jednu od operativno najintenzivnijih i najbitnijih u moderno doba“. Ipak, čudno je zazvučala njegova izjava od 16. kolovoza da (uz sve to) USS Abraham Lincoln trenutačno ima „među najnižim brojevima slučajeva povezanih s psihološkim zdravljem posade“ među ukupno 11 američkih velikih nosača zrakoplova.

Stanje su proteklih dana ponešto konkretizirali i djelatnici za odnose s javnošću CENTCOM-a koji su krenuli demantirati izvješća američkih medija, uz tvrdnje kako je brod u svojih „preko 260 dana na moru“ ostvario i preko 10.000 polijetanja raznih zrakoplova, uz utrošak preko 680 tona ubojnih sredstava, sve bez ljudskih žrtava (uz napomenu i o spašavanju mornara spominjanog za incident od 3. kolovoza). Ipak, zanimljivo je tu onda sjela i vijest da je prema obalama Irana poslan nosač zrakoplova USS George Washington (CVN-73), koji je inače od kraja studenoga 2024. bio stalno baziran u japanskoj luci Yokosuka, a 13. kolovoza je u pratnji krstarice USS Robert Smalls (CG-62) i razarača USS Shoup (DDG-86) krenuo prolaziti Molučkim tjesnacem na putu prema Iranu, gdje ga željno očekuju krajem ovoga tjedna.

Usprkos činjenici da se tu promjenu rasporeda pokušalo predstaviti kao unaprijed planiranu, ostaje činjenica da time nakon dužeg vremena SAD više do daljnjega nemaju ni jedan veliki nosač zrakoplova na zapadnom Pacifiku za slučaj potreba u regiji Koreje, Japana i Kine.

Ujedno, već u nedjelju, 16. kolovoza, u javnost su počele s tog broda dolaziti i slike iznimno lošeg stanja brodske infrastrukture – što je posebno neočekivano na plovilu koje je 25. svibnja 2023. u brodogradilištu Newport News dovršilo svoju nestandardno šest godina dugu „kompleksnu obnovu radi dopune goriva“ (Refueling Complex Overhaul – RCOH) započetu 4. kolovoza 2017. godine – od koje se ujedno očekivalo i temeljito sređivanje radnih te životnih uvjeta na brodu. Dok se o takvim problemima na brodu navodno već provodilo posebne istrage, riječ je o okolnostima koje zasigurno neće biti od pomoći u ekstremnim djelovanjima kod Irana, bez roka za okončanje posla ili naznaka kvalitetnog vojnog planiranja pod kormilom američkog „ministra rata“ Petea Hegsetha.

Paralela Iran – Južna Koreja

U svjetlu svih nabrojenih događanja, ne treba iz vida ispustiti i činjenicu da primirje oko Irana apsolutno nije i jedino koje američki predsjednik Trump svojim potezima i ponašanjem dovodi u pitanje zadnjih dana. Naime, treba tu još spomenuti i primirje sklopljeno 27. srpnja 1953. godine – koje je osiguralo mir na Korejskom poluotoku, ali do danas bez sklapanja punog mirovnog sporazuma koji bi okončao rat između dviju Koreja vođen još od kraja lipnja 1950. godine. Iako odnosi Sjeverne i Južne Koreje već neko vrijeme nisu na rubu momentalnog ratnog sukoba – oni su sve samo ne mirni i opušteni. Dobro je to demonstrirao i zadnji sjevernokorejski raketni pokus zabilježen 12. kolovoza ove godine, samo šest dana od prethodnog lansiranja prema moru istočno od poluotoka, kojim je bila demonstrativno okončana pauza duga oko 40 dana.

Uz to, posljednje vrijeme bila su provođena i razna testiranja drugih sjevernokorejskih oružnih sustava (među ostalim višecijevnih sustava kalibra 240 mm, samohodnih haubica kalibra 155 mm i taktičkih balističkih raketa) vjerojatno temeljem ruske tehnološke pomoći i vlastitih nedavnih borbenih iskustava. Kao jednim od razloga ovakvog jačanja nervoze sjeverno od 38. paralele spominjalo se i za ponedjeljak, 17. kolovoza, zakazan početak velikih godišnjih vojnih vježbi Južne Koreje i SAD-a, koje se sada održavaju pod nazivom „Ulchi Freedom Shield (UFS) 2026“ – aktivnosti koja je trebala trajati do petka, 27. kolovoza, ove godine. No, kao i u mnogim drugim situacijama, samo dan pred početak ovih dugo pripremanih vojnih aktivnosti, američki predsjednik Trump posegnuo je za svojom društvenom mrežom Truth Social.

U objavi u kasnim satima nedjelje, 16. kolovoza, napomenuo je da „temeljem svojih vrlo dobrih odnosa s Kim Jong Unom iz Sjeverne Koreje“ on uopće nije sretan s činjenicom da SAD već dugi niz godina provode takve neke vojne vježbe – koje su „ne samo skupe, s velikim dijelom troškova koje snose Sjedinjene Američke Države (kao i obično), već šalju i signal koji je potpuno nepriličan i neprijateljski prema zemlji koja je, otkako je Donald J. Trump predsjednik, bila neprijeteća i puna poštovanja“ prema njemu kao osobi.

Zbog svega toga Trump (bez konzultacija s Južnom Korejom) od svog ministra rata Hegsetha zatražio je „bitno smanjivanje združenih vojnih vježbi“ – što se u praksi do danas prenijelo u hitno skraćivanje planiranih aktivnosti za tjedan dana. Time će vježba „Ulchi Freedom Shield (UFS) 2026“ završiti već 21. kolovoza, odnosno šest dana prije ranije planiranog roka – gdje se potpuno odustalo od provedbe drugog dijela vježbe u kojem se simulirao odgovor na široki napad iz Sjeverne Koreje (što je redovito izazivalo posebne prosvjede Pjongjanga).

Dok je Trump već u svojoj objavi od 16. kolovoza na kraju natuknuo da je on nedavno predsjednika Južne Koreje pozvao na sudjelovanje u „denuklearizaciji Islamske Republike Iran“ – što je Korejac pristojno odbio – na pitanja novinara u ponedjeljak, 17. kolovoza, svoja je gledanja dodatno pojasnio: „Gledajte, Južna Koreja je od nas štićena kroz mnogo, mnogo godina. I, tijekom mog prvog mandata, oni su pristali plaćati gotovo 3 milijarde USD godišnje za zaštitu… jer mi ne… znate, oni suštinski nisu bili prisutni. I ja sam ih to tražio, na moj zahtjev. Rekao sam, to nije dobro. Nisu bili sretni s time, ali su pristali. Tražio sam 10 milijardi dolara i oni su bili jako nezadovoljni. Ali, dogovorili smo se, na kratki rok, da će to biti 3 milijarde USD, i da će to iduće godine rasti, i onda će i iduće godine dalje rasti.

Kraj jedne ere. Nakon 20 mjeseci postala je jasna sudbina zadnjeg ruskog uporišta na Mediteranu

Dakle, oni počinju plaćati za svoju zaštitu. Kada su onda bili namješteni izbori, i ja sam završio gledajući sve tijekom četiri godine, i onda sam se vratio – gledao sam Bidena kako opoziva tih 3 milijarde dolara, iz kojeg god razloga. Kad sam ih ja nedavno zvao, predsjednika Južne Koreje kojeg ja volim… mislim da je vrlo drag, zapravo… Ali, ja sam ga zvao i rekao: ‘Biste li nam željeli malo pomoći? Mi ne trebamo pomoć s Iranom, ali ako hoćete, pomozite nam s Iranom.‘ On je rekao: ‘Ne, hvala!‘ A ja sam rekao, čekaj malo, mi ondje imamo 39.000 vojnika koji vas čuvaju od Kim Jong Una, vašeg neposrednog susjeda, a vi nam nećete pomoći u vrlo laganoj vojnoj operaciji u Iranu? To je čudno.

‘Ne, ne. Mi se radije ne bismo miješali.‘ Vidim. Dakle, zašto smo mi umiješani u pomaganje vama? I ja im želim pomoći, ali, znate, kad nekoga pitaš ‘Bi li mi pomogao?‘ – a oni kažu ‘ne, hvala‘, a onda mi čuvamo njih od jedne države i plaćamo milijarde… To nas košta milijarde i milijarde dolara, da štitimo ne samo njih, nego i druge države… Pogledajte NATO. Mi trošimo stotine milijardi dolara štiteći Europu od Rusije, stotine milijardi… pretežito od Rusije, ali i od drugih stvari. I onda oni kažu, dakle, da se ne žele umiješati… u čuvanje tjesnaca. Iz kojeg dobivaju većinu svoje nafte, oni dobivaju 50 posto svoje nafte, i ne žele se umiješati. Zašto mi to onda radimo?

Dakle, sve što želim je pošten odnos… i Južna Koreja, ja se s njima čisto dobro slažem, ali oni su plaćali 3 milijarde godišnje. I onda su uvjerili Bidena da sam ja valjda loša osoba i da to ne bi trebali. I on je odmah opovrgnuo taj moj nalog. Dakle, mi smo bili plaćeni. Bili bismo plaćeni još i mnogo više, ali ne možemo tek tako ići naokolo i štititi sve te države. Posebno kad one nisu pri ruci kada nam treba pomoći.“ Dakle, iako većina činjenica iz ovog svjetonazora činjenično ne stoji, iz ove Trumpove tirade jasno se nazire jedan širi stav prema saveznicima SAD-a.

Uz plaćanje kako se Trumpu svidi još treba biti i potpuno poslušan – bez obzira na okolnosti, vlastito stanje ili međunarodno pravo – dok ikakav znak samostalnosti nosi sankcije. I nije tu bitno je li u pitanju EU, NATO, Ukrajina, Južna Koreja, Oman ili neki drugi partneri i saveznici. Nije bitno ni plaća li se novac ili kupuje oprema (čija isporuka onda ovisi o sreći i političkim igrama), ili je situacija posebno bolna i neugodna – jer to samo daje dodatnog prostora za pritiske, ucjene i prisilu. Sve to potpuno je strano za SAD kakve je svijet poznavao od Drugog svjetskog rata do nedavno, i potpuno blisko administracijama Trumpa od 2016. do 2019. te od 2025. do 2028. godine – pa tko preživi, pričat će…

Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize.