| Autor | Objavljeno | Portal | Original |
|---|---|---|---|
| Piše:Zvonko AlačPrije 2 dana | Index | Otvori |
POČETKOM listopada 1944. postrojbe hrvatskih antifašista stežu obruč oko Splita. U gradu i okolici za to vrijeme pripadnici Wehrmachta i SS-a ne vrše pripreme za obranu grada od izglednog partizanskog napada, nego uz asistenciju ustaša čine stravične, masovne zločine nad lokalnim civilima i zarobljenicima.
Najveći pojedinačni zločin na samom rubu Splita dogodio se točno godinu dana ranije, prilikom prvog ulaska Nijemaca u grad nakon kapitulacije Italije. Tada su Nijemci na Križinama strijeljali 72 civila, uglavnom mještane Mravinaca i Solina. Međutim, njemačka je vojska sličnu taktiku odmazde i terora provodila i tijekom cijele evakuacije krajem rujna i početkom listopada 1944.
Tijekom povlačenja iz Splita prema Sinju i Kninu, njemačke postrojbe (prvenstveno dijelovi 264. pješačke divizije i pripadajuće SS i policijske snage) primjenjivale su taktiku "spaljene zemlje". Prilikom povlačenja kroz Solin, Žrnovnicu i Kučine, njemačke su jedinice pljačkale kuće, palile imovinu te ubijale civile zatečene u blizini komunikacijskih pravaca kako bi spriječili dojavu partizanima o smjeru njihova kretanja.
Prilikom napuštanja Splita, Nijemci su minirali i u potpunosti razorili splitsku luku, željezničku prugu, električna postrojenja i ključne mostove u okolici (poput onih na rijeci Jadro). U tim miniranjima i nasumičnom granatiranju predgrađa tijekom povlačenja stradao je veći broj splitskih civila koji su se skrivali u podrumima.
Govoreći o njemačkim zločinima nad civilima u tom razdoblju na širem splitskom području, nezaobilazno je spomenuti i stravičan pokolj u podkamešničkim selima krajem ožujka 1944. godine.
Tada su njemačke SS postrojbe (7. SS divizija "Prinz Eugen") u suradnji s četnicima u selima Otok, Gala, Ruda, Podi i drugima u okolici Sinja na najbrutalniji način pobile preko 1.500 civila, većinom žena, djece i staraca. Ta brutalnost se preslikala i na njihove završne operacije i odstupnicu u listopadu iste godine.
Kako se tada obruč oko grada stezao, njemački Gestapo i vojni zapovjednici drastično su pojačali teror nad splitskim stanovništvom pod sumnjom za suradnju s partizanima. Jedan od najpoznatijih simbola njemačkog terora neposredno prije povlačenja je splitska heroina Palmina Piplović. Ona je radila na organiziranju prebjega njemačkih vojnika (antifašista) i poticanju domobrana na predaju.
Uhvaćena je, zvjerski mučena u zatvoru na Gripama, te su je Nijemci 10. listopada 1944. godine javno objesili nasred ulice na predjelu Firula (kod današnje bolnice) zajedno s njemačkim vojnikom Nikolom (Nikolausom) i jednim domobranom.
U isto vrijeme, tijekom listopada, u tjednima koji su prethodili konačnom povlačenju 26. listopada, Nijemci su u krugu splitskog groblja Lovrinac redovito provodili strijeljanja zarobljenih ilegalaca, kurira i civila privedenih tijekom racija u gradu. Samo povlačenje Nijemaca obilježava najstrašnija javna manifestacija njemačkog terora nad Splićanima. Dok su spomenuta strijeljanja na Lovrincu bila tajna, ono što je slijedilo vidio je cijeli Split.
Civile i zarobljenike su njemački vojnici prilikom povlačenja ubili tako da su ih povješali na bandere i stabla na ulicama i cestama od centra grada, preko Solina i sve do Dicma. Hitlerovi vojnici provodili su brutalna javna vješanja civila i pripadnika pokreta otpora na gradskim ulicama još od kolovoza '44. Cilj ovih egzekucija bio je zastrašivanje građana i slamanje splitskog pokreta otpora.
Ustaške vlasti tako su u centru grada pod okriljem njemačkog zapovjedništva izvele jedno od najstrašnijih javnih vješanja u samom središtu grada. Obješena su četiri mlada Splićanina antifašista: Sonja Zdenka Bućan, Ante Pupić, Ivan Šarolić i Ladislav Stazić. To je bila odmazda za atentat na ustaškog agenta Ivana Gusića. Tijela obješenih djevojke i mladića ostavljena su da vise na uličnim stupovima tijekom cijelog idućeg dana kako bi ih građani vidjeli.
Rubni dijelovi Splita i Solina, posebice lokacija Ljubinac, služili su njemačkim postrojbama Gestapoa za postavljanje privremenih vješala. Tamo su na stablima uz glavnu cestu prema unutrašnjosti vješani uhvaćeni kuriri, bjegunci iz grada te civili iz okolnih radničkih naselja (poput Majdana i Mravinaca) pod optužbom da dojavljuju podatke o njemačkim obrambenim bunkerima i miniranjima.
Tijekom samih dana povlačenja krajem listopada, njemačke postrojbe koje su se izvlačile iz grada provodile su brze, ad hoc egzekucije. Ako bi u blizini ceste (Solin, Dicmo) zatekli civile izvan kuća, sumnjičili bi ih za sabotažu. Povijesni zapisi i svjedočanstva spominju pojedinačna tijela civila obješena o telegrafske stupove i stabla badema uz same rubove prometnica, čime su Nijemci osiguravali svoje odstupne kolone od zasjeda.
Točno 82 godine kasnije, Torcida u korteu prije utakmice s Ajaxom urla "Ustaj Adolfe" i "Ajmo ustaše" na ulicama na kojima su također u listopadu Adolfovi vojnici i ustaše vješali Splićane.
Ostala skandiranja Torcide u procesiji splitskim ulicama bila su "Gazi, gazi, gazi Židove" i "Auschwitz, Auschwitz". Slične maloumne provokacije i uvrede navijačima Ajaxa odašilju i navijači brojnih ostalih suparničkih klubova. Primjerice im skandiraju "Hamas, Hamas" ili oponašaju zvuk puštanja plina. Ajax je naime od osnutka bio snažno povezan sa židovskom zajednicom u Amsterdamu.
Međutim, židovski identitet kluba odavno je samo na simboličkoj razini ili kao odgovor Ajaxovih navijača na spomenute provokacije i uvrede. Za Ajax su igrali i igraju nebrojeni muslimani, koji su i navijači kluba. Međutim, to je nebitno u ovom kontekstu. Torcidino skandiranje je grozota jer se ruga masovnom istrebljenju ljudi, ali i jer se to skandiranje odvija na ulicama na kojima se tijekom Drugog svjetskog rata provodio teror nad splitskim Židovima.
Židovska zajednica u Splitu pred rat je brojala nešto manje od 300 članova. Premda malobrojna, bila je iznimno aktivna, vrijedna, školovana i posvećena Splitu. Njezini članovi silno su doprinosili gradskom zdravstvu i kulturi. Još su nekako splitski Židovi preživjeli talijansku okupaciju do 1943. Međutim, kada su došli Nijemci i ustaše, upravo u Auschwitzu skončalo je gotovo pola splitskih Židova.
Nakon užasa u Splitu oglasila se i Vlada RH. Uzvike iz Splita naziva nedopustivima i sramotnima. Međutim, takvo je ponašanje predsjednika Vlade RH još otkako je shvatio da nema tog Vojislava Stanimirovića ni Ivana Penave koji se po koalicijskom potencijalu mogu mjeriti s Markom Perkovićem Thompsonom.
Nakon što mu se Plenković došao pokloniti na probu na Hipodromu, a najvažniji ministar Anušić priznao da je dan kasnije na koncertu vikao isto što su uzvikivali Torcidini idoli sa splitskih ulica '44, HDZ i Plenković su tek junior partneri u koaliciji s NDH fanovima.
Ustašizacija Hrvatske već odavno nije puzajuća, nego institucionalna. Hrvatske ulice i navijači sada nisu kao 90-ih najava onog što slijedi, nego refleksija Plenkovićevih dvostrukih konotacija.
I dok bi priopćenje Vlade nakon užasa u Splitu bilo dobro da je ne znamo, Hajdukovo je doslovno bijedno. Klub koji se ponosio antifašističkom tradicijom te se odbio pokloniti i pokoriti crnom teroru i košuljama čuvajući svoju bijelu, objavio je reakciju za koju je očito da ju je pisao samo zato što mora i da je pri tome pod ogromnim strahom od vlastitih navijača.
Ton reakcije je takav da se Hajduk zapravo ispričava Torcidi jer se eto mora ispričati Ajaxu zato što je na Poljudu trpio prekid utakmice zbog baklji. Taj prekid je u kontekstu sramote sa splitskih ulica nebitan.
Međutim, Hajduk u priopćenju nijednom riječju nije spomenuo skandiranje njegovih navijača na splitskim ulicama. Pravi Hajduk je otišao među one koji su se borili protiv četnika, ustaša i Hitlera. Ovaj sadašnji se klanja fanovima četničkih saveznika ustaša i Hitlera.