Autor	Objavljeno	Portal	Original
Piše:Slobodan MufićPrije 8 sati		Index	Otvori

Veliki prvak spasio je stotine života. Istina je otkrivena tek nakon njegove smrti

U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina

U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.

Postoji priča da je jedna biciklistička pobjeda prije gotovo 80 godina u ključnim danima ujedinila naciju i spriječila izbijanje građanskog rata u Italiji. Već pomalo otpisani šampion, kojeg je La Gazzetta dello Sport nakon razočaravajućeg nastupa na utrci Giro d'Italia nazvala ostarjelim, u samo dvije etape nadoknadio je više od 21 minute zaostatka i senzacionalno preuzeo žutu majicu vodećeg u ukupnom redoslijedu Tour de Francea.

Dva dana prije toga, 14. srpnja 1948. oko podneva, jedan je mladi neonacist s tri hica iz pištolja teško ranio lidera Talijanske komunističke partije Palmira Togliattija. Ionako podijeljena zemlja odmah je utonula u kaos: sindikati su pokrenuli opći štrajk, a na ulicama gradova započeli su nasilni prosvjedi i sukobi s policijom.

Premijerova molba u teškim trenucima za naciju

Najbolji biciklisti svijeta tog su se dana odmarali u Cannesu na Azurnoj obali uoči presudnih etapa po francuskim Alpama. Legenda kaže da je poslijeratni dugogodišnji talijanski premijer iz Demokršćanske stranke Alcide De Gasperi uspio telefonom razgovarati s 34-godišnjim Ginom Bartalijem, posljednjim talijanskim pobjednikom Toura i ponajboljim talijanskim biciklistom prije Drugog svjetskog rata.

Nitko nije bio previše uvjeren da Bartali i dalje može pobjeđivati, ali De Gasperi ga je zamolio da pokuša osvojiti sljedeću etapu i tako barem nakratko naciji omogućiti da predahne od političkih i ideoloških sukoba. Bartali je u tom trenutku bio tek sedmi u ukupnom redoslijedu, ali navodno je ovako odgovorio premijeru: "Učinit ću nešto još bolje, osvojit ću Tour de France."

I zaista, u 13. etapi od Cannesa do Briançona, Bartali je smanjio zaostatak za vodećim Francuzom, 11 godina mlađim Louisonom Bobetom, na tek nešto više od minute, a dan kasnije u brdskoj etapi do Aix-les-Bainsa u fantastičnoj epopeji preuzeo žutu majicu. Nije je ispuštao sve do cilja u Parizu devet dana kasnije.

Slavni Bartalijev alpski preokret i pobjeda na Tour de Franceu ušli su u legendu. I danas traju rasprave oko toga je li jedan biciklist zaista spasio naciju od građanskog rata ili je ipak bilo važnije to što je sam Togliatti pozvao na smirivanje tenzija nakon što je došao svijesti u bolnici. Jedno je ipak sigurno, komunistički vođa iz bolesničke je postelje odmah zapitao: "Što se dogodilo na Touru? Kako je prošao Bartali?"

Po povratku kući primio ga je papa Pio XII

U atmosferi u kojoj je prijetio građanski rat dogodio se sportski pothvat koji je svakako pridonio smirivanju podjela među Talijanima. Teško je danas razdvojiti mit od stvarnosti, no činjenica je da su se vijesti o Bartalijevom jurišu prema pobjedi na Tour de Franceu na novinskim naslovnicama izmjenjivale s izvještajima o širenju štrajkova i tragičnoj bilanci sukoba demonstranata i policije: deseci mrtvih i 200 ozlijeđenih.

Bartali je postao nacionalni junak. Po povratku u Italiju svečano su ga primili predsjednik republike Luigi Einaudi i papa Pio XII. U međuvremenu se stanje u društvu smirilo, a opći štrajk bio je prekinut.

Tako je 1948. godina bila vrhunac Bartalijeve karijere, ali ne i njegov labuđi pjev. Godine su, doduše, već počele ostavljati trag na njegovoj vožnji, no ostao je konkurentan na Touru sve do posljednjeg nastupa 1953.

Gino Bartali bio je nesumnjivo jedan od najvećih talijanskih biciklista svih vremena. Njegov sunarodnjak i veliki suparnik Fausto Coppi svakako je bio trofejniji kao sportaš, ali teško je pronaći talijanskog biciklista čija je životna priča veća od Bartalijeve.

Naime, desetljećima gotovo nitko nije znao što je Bartali radio tijekom nacističke okupacije Italije u Drugom svjetskom ratu. Priča je počela izlaziti u javnost tek nakon Bartalijeve smrti 2000. godine, a konačnu međunarodnu potvrdu dobila je 13 godina kasnije, kada ga je izraelski memorijalni centar Yad Vashem proglasio Pravednikom među narodima.

S biciklizmom se upoznao kao 13-godišnjak

Gino Bartali rođen je 18. srpnja 1914. u Ponte a Emi, malom mjestu blizu Firence. Njegov otac Torello radio je kao nadničar. Majka Giulia je pomagala uzdržavati obitelj radeći u polju i izrađujući čipku. Kažu da su Torella privlačile socijalističke ideje, no na odgoj djece u katoličkom duhu ipak je više utjecala konzervativna majka.

Gino je imao dvije starije sestre, Anitu i Natalinu, te mlađeg brata Giulija, s kojim je dijelio strast prema biciklizmu. Obitelj je živjela u oskudici, pa je Gino odmalena morao raditi na poljoprivrednom gospodarstvu i pomagati majci u izradi ručnih radova.

S biciklizmom se upoznao s 13 godina, dok je pohađao šesti razred osnovne škole u Firenci i poslijepodne radio kao šegrt u radionici Oscara Casamontija, bivšeg biciklista i mehaničara iz njegova rodnog mjesta. Biciklom se vozio od kuće do škole i služio za dostavu robe Casamontijevim mušterijama. Kasnije je uz pomoć obitelji kupio prvi vlastiti bicikl.

Vozeći se brdovitim cestama svog kraja, Bartali je počeo razvijati i usavršavati svoje natjecateljske vještine. Već 1931. debitirao je u mlađim kategorijama za svoj matični klub, Società sportiva Aquila iz Ponte a Eme. Nastupio je u osam utrka i pobijedio u tri. Sljedeće godine pobijedio je osam puta u 20 nastupa. Vozeći amaterski za Aquilu pobijedio je u 16 od 29 utrka.

Potkraj svibnja 1934. Bartali je pao u završnom sprintu jedne utrke u Grossetu, pretrpio potres mozga i slomio nos. Kirurška operacija ostavila mu je karakterističnu deformaciju pri korijenu nosa, koji je ostao trajno proširen i obilježen ožiljkom. Osim što je oblik nosa postao jedno od njegovih prepoznatljivih fizičkih obilježja, ovaj zahvat mu je znatno olakšao disanje.

Nakon završetka karijere pušenje se otelo kontroli

Bartali nije živio poput današnjeg profesionalnog biciklista. Pušio je tijekom cijele karijere, prije utrka znao je zapaliti pokoju cigaretu uz kavu. A ni čaša vina usred natjecanja nije mu bila strana. Baš kao što ni masna, seljačka prehrana, na koju je navikao od djetinjstva, nije bila nimalo prilagođena vrhunskom sportu.

Nakon završetka karijere pušenje se otelo kontroli, pa je u jednom razdoblju stigao do čak 80 cigareta dnevno. S druge strane, zbog bradikardije je njegov puls u mirovanju iznosio samo 32 do 34 otkucaja u minuti, što mu je omogućavalo da lakše podnosi napor.

Među profesionalcima je 21-godišnji Bartali debitirao na utrci Milano - Sanremo u ožujku 1935. Tada još nije imao momčad, pa je nastupio kao "neovisni" biciklist. Iako je vodio većim dijelom utrke, na kraju su ga konkurenti dostigli i završio je na četvrtom mjestu. Ipak, ostavio je dobar dojam i dobio mjesto u momčadi Frejus za 300 lira mjesečne plaće. Toliko je u predratno vrijeme zarađivao talijanski tvornički radnik.

Iste godine Bartali je prvi put nastupio na Giro d'Italia i na cilj stigao sedmi, što je bio odličan plasman za debitanta. Osvojio je i jednu pojedinačnu etapu te dominirao na usponima, što mu je u konačnici osiguralo pobjedu u brdskom redoslijedu. Do kraja karijere bit će poznat kao vrstan penjač.

Tragedija mlađeg brata ga je bacila u očaj

Nekoliko mjeseci kasnije postao je prvak Italije, što uopće nije bilo jednostavno postići jer se redoslijed određivao prema bodovima osvojenima na sedam najvažnijih nacionalnih utrka. Prethodnih pet godina nacionalni prvak bio je veteran Learco Guerra, kapetan ekipe Legnano u koju je Bartali prešao uoči Gira d'Italia 1936.

Trebao je pomagati Guerri da osvoji Giro, ali umjesto toga nametnuo se kao lider ekipe. U devetoj etapi od Campobassa do L'Aquile izveo je spektakularan napad, stekao veliku prednost pred konkurentima i osvojio ružičastu majicu vodećeg u ukupnom redoslijedu, koju je zadržao kroz sljedećih 13 etapa sve do cilja u Milanu. I ponovno je bio prvi u brdskom redoslijedu.

Više nije bilo nikakve sumnje. Biciklizam će biti središte Bartalijeva života, ali upravo ga je biciklizam u ljeto 1936. bacio u očaj. Njegov dvije godine mlađi brat Giulio, također perspektivan amaterski biciklist, stradao je tijekom jedne utrke nakon što je na njega naletio automobil koji je vozio u suprotnom smjeru. Umro je 16. lipnja 1936. nakon dva dana agonije.

Udarac je bio toliko težak da je Bartali razmišljao o napuštanju biciklizma, ali je na nagovor obitelji ipak nastavio karijeru. U prevladavanju tragedije pomogla mu je vjera. U veljači 1937. položio je zavjete kao karmelićanski trećoredac, odnosno vjernik koji prihvaća duhovnost i pravila ovog reda, ali živi građanskim životom.

Poznato je da nedjeljom nije sjedao na bicikl ako prije toga nije bio na misi, a svoje sportske pobjede posvetio je Djevici Mariji i Svetoj Tereziji iz Lisieuxa. Predstavljao je staru, seljačku, pobožnu Italiju, privrženu tradiciji i obitelji, no nesklonu diktaturama i ekstremizmu, onu koja je podnosila Mussolinijev fašistički režim, ali ga nikad nije prigrlila. Zbog toga se, unatoč pritiscima i problemima, nikad nije pristao vezati za fašiste.

Išao je po pobjedu na Touru i onda pao u potok

I 1937. godine bez problema je osvojio Giro d'Italia, uz četiri etapne pobjede, 16 dana u ružičastoj majici i, naravno, prvo mjesto u brdskom redoslijedu. Ključna za Bartalijevu ukupnu pobjedu bila je 16. etapa, od Vittorija Veneta do Merana, kad je Giro prvi put u povijesti ušao u Dolomite.

Iste godine pokušao je osvojiti i Tour de France. Žutu majicu vodećeg u ukupnom redoslijedu preuzeo je nakon teškog uspona na prijevoj Galibier (2642 metra nadmorske visine) u francuskim Alpama, ali je u sljedećoj etapi od Grenoblea do Briançona na strmom spustu udario u ogradu drvenog mostića i pao u potok.

Iz vode su ga izvukli momčadski kolega Francesco Camusso i jedan gledatelj. Nastavio je utrku i zadržao vodstvo, ali posljedice boravka u ledenoj vodi dovele su do zdravstvenih problema zbog kojih mu je sportski direktor ekipe Legnano naredio da odustane.

Prema direktivi vlasti, najbolji talijanski biciklisti morali su preskočiti Giro 1938. kako bi se koncentrirali na Tour de France. Cilj je bio demonstrirati nadmoć talijanskog sporta i nacije i time ojačati međunarodni ugled fašističkog režima. Naime, sve do 70-ih godina prošlog stoljeća na Touru su sudjelovale nacionalne i regionalne reprezentacije, a ne profesionalne momčadi.

Animozitet prema Mussolinijevu režimu

Bartali je ponovno zablistao na usponima u Alpama. U 14. etapi koja je završavala u Briançonu preuzeo je žutu majicu s više od 17 minuta prednosti pred drugoplasiranim Luksemburžaninom Matiasom Clemensom i tu je prednost zadržao sve do Pariza.

Na svečanosti u pariškom Parku prinčeva izostalo je uobičajeno izvođenje talijanskog Kraljevskog marša i Giovinezze, himne Mussolinijeve fašističke stranke. Razlog te odluke nije pouzdano utvrđen, ali sve se događalo u vrijeme snažnih političkih napetosti između Francuske i Italije. Bartali, koji nije želio da se njegova pobjeda pretvori u slavljenje Mussolinijeva režima, odbio je uputiti fašistički pozdrav s pobjedničkog postolja.

Svoju pobjedu nije posvetio Benitu Mussoliniju, kako je nalagala tadašnja tradicija. Zbog toga po povratku u Italiju nije primio nikakva priznanja. Režimski mediji su ga ignorirali, no zato ga je primio papa Pio XI.

Zbog političkih napetosti uoči izbijanja Drugog svjetskog rata, Italija nije poslala svoje bicikliste na Tour de France 1939. godine, pa Bartali nije mogao obraniti svoj naslov. Talijani će se vratiti na Tour tek 1948. kada će ga ponovno osvojiti Bartali. Nijedan drugi biciklist u povijesti nije uspio osvojiti dvije titule na Touru s tolikim vremenskim razmakom.

Pomogao mladom Faustu Coppiju da osvoji Giro

Bartali je 1939. prvi put osvojio utrku Milano - Sanremo. Na Giru se borio s Giovannijem Valettijem iz Frejusa, iznimno snažnim i svestranim biciklistom, kojem je preoteo ružičastu majicu u pretposljednjoj etapi. No, već sljedećeg dana Valetti se vratio na vodeću poziciju, dok je Bartaliju za utjehu ostala još jedna pobjeda u brdskom redoslijedu.

Za sezonu 1940. pripremao se kroz manje utrke u Libiji i na Siciliji, a zatim je drugu godinu zaredom dominirao i na Milano - Sanremo i na Giru di Toscana. Na Giru d'Italia pratila ga je nesreća. U etapi od Torina do Genove naletio je na psa na cesti, pao s bicikla i ozlijedio kuk. Potom je sportski direktor Legnana zatražio od njega da počne voziti za momčadskog kolegu Fausta Coppija, koji je upravo preuzeo ružičastu majicu.

Bartali se pretvorio u velikodušnog asistenta pet godina mlađem Coppiju i pomogao mu da osvoji Giro. Bio je to početak njihova prijateljstva, ali i velikog suparništva koje će se posebno razbuktati nakon Drugog svjetskog rata. Dan nakon završetka Gira, 10. lipnja 1940. godine, Italija je ušla u rat.

U tom trenutku, 26-godišnji Bartali bio je na vrhuncu fizičkih mogućnosti. Nakratko je bio mobiliziran, ali ga je zbog bradikardije, koja mu je omogućavala da podnosi velike napore uz relativno malo zamaranja, oslobodila od vojne obveze.

Rat je na četiri godine prekinuo Bartalijevu karijeru

Velike biciklističke utrke postupno su otkazivane, premda su se neka domaća natjecanja nastavila održavati. Bartali je tako 1942. osvojio Giro d'Italia di guerra, odnosno ratnu verziju Gira. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. sve su se utrke ugasile i biciklistički šampion posvetio se sasvim drugim, kudikamo opasnijim aktivnostima.

Njemačka je okupirala središnji i sjeverni dio Bartalijeve domovine, uključujući njegovu rodnu Toskanu. Intenzivirao se progon Židova. Prema Yad Vashemu, Bartali je surađivao s mrežom koju su pokrenuli firentinski rabin Nathan Cassuto i nadbiskup Firence, kardinal Elia Dalla Costa. Akciju je navodno podržavao i sam Pio XII.

Antifašistički nastrojeni kardinal, koji je spašavao i skrivao Židove dajući im falsificirane dokumente, povjerio je Bartaliju opasne kurirske zadatke. Slavni biciklist obilazio je okolne gradove pod krinkom treninga i u šupljinama svog bicikla prevozio fotografije i dokumente potrebne za izradu lažnih osobnih iskaznica.

Do kraja života šutio je o svojoj ulozi u spašavanju Židova

Bartali je koristio svoj status kako bi izbjegavao kontrole, a kad bi ga straže zaustavile želeći pregledati njegov bicikl, objašnjavao je da su njegovi dijelovi precizno podešeni za utrke i da se ne smiju dirati. O svemu tome dugo se gotovo ništa nije znalo jer se Bartali nije želio hvaliti. Njegova šutnja bila je toliko čvrsta da do danas nije posve razjašnjena njegova prava uloga u cijelom pothvatu. Priča zato ima praznine koje su s vremenom postale dio legende.

"Smatrao je da se o takvim stvarima ne govori. Potjecao je iz vrlo skromne obitelji. Bili su to ljudi naviknuti pomagati jedni drugima kako bi preživjeli. Tako je naučio biti velikodušan. Nije to imalo veze s katoličkom vjerom. To je bilo pitanje ljudskosti", rekla je desetljećima kasnije Bartalijeva unuka, dodavši kako dugo nije razumjela zašto joj slavni djed govori da će se o njemu još više pričati kad jednom umre.

Kad je oružje napokon utihnulo, barem u Italiji, Bartali je morao krenuti ispočetka. U svojoj autobiografiji Tutto sbagliato, tutto da rifare (Sve je pogrešno, sve treba napraviti ponovno) iz 1979. prisjeća se kako su ga biciklističke kolege počeli zvati "Stari", iako je imao samo 30 godina. Ipak, ostat će aktivan još punih deset godina.

Poslijeratno suparništvo s Coppijem

Povratak natjecanjima obilježilo je suparništvo s Faustom Coppijem, kojeg se sve do pojave Eddyja Merckxa smatralo najvećim biciklistom svih vremena. Razlikama u karakteru i životnom stilu odgovarali su i potpuno različiti načini utrkivanja.

Coppi je obično stvarao prednost u prvom dijelu utrka, dok je Bartali najbolje vozio nakon stotinjak prijeđenih kilometara. U skladu s tradicionalnom talijanskom sklonošću podjelama, navijači su se svrstali u dva suprotstavljena tabora.

U atmosferi hladnog rata, u Italiji podijeljenoj između demokršćana i komunista, dvojicu su biciklista, umnogome protiv njihove volje, svrstavali u različite ideološke tabore. Italija je nakon rata obnavljala vlastiti nacionalni ponos, pokušavajući zaboraviti crne godine i nudeći cijelom svijetu dvojicu jedinstvenih prvaka.

Bilo je to vrijeme kad se Italija ponovno gradila. Gradovi i regije borili su se da dobiju poneku etapu Gira, jer je to značilo obnovu cesta, uvođenje telefona i električne energije. Poslije rata vozilo se iz gladi. I iz ljubavi. Još nije bilo televizije. Tu i tamo poneki radio. I novine koje su iz dana u dan donosile priče što su s vremenom postajale legende.

Samo 46 sekundi dijelilo ga je od četvrte pobjede na Giru

Na prvom poslijeratnom Giru, u ljeto 1946. godine, Bartali je slavio u ukupnom redoslijedu bez ijedne etapne pobjede. Coppi je osvojio četiri etape i na kraju zaostao samo 46 sekundi. Sljedeće godine bilo je obrnuto. Bartali je vodio gotovo cijelom utrkom, da bi ga Coppi prestigao četiri etape prije kraja Gira i prvi stigao u Milano. Bartali je, kao i obično, osvojio brdski redoslijed.

Bartali je nastavio voziti i nakon opjevanog Tour de Francea 1948. Posljednji Giro, na kojem je u 14 nastupa samo jednom završio ispod 10. mjesta, vozio je još 1954. Godinu prije osvojio je Giro di Toscana. Umirovio se 1954. utrkom organiziranom u čast njegova oproštaja u Città di Castellu.

Bartali je ostao u biciklizmu kao sportski direktor i trener nekoliko talijanskih momčadi. Radio je i kao novinar La Gazzette dello Sport te televizijski komentator biciklističkih utrka, a iz profesionalnog biciklizma konačno se povukao 1971. godine. Mirno je preminuo 5. svibnja 2000. u svom domu u Firenci, okružen obitelji.

Bartalijevo ime ostalo je neraskidivo povezano s najvećom svjetskom biciklističkom utrkom. Kada je 29. lipnja 2024. Tour de France prvi put u svojoj povijesti krenuo iz Italije, organizatori su odali počast dvostrukom pobjedniku tako što su trasu prve etape, od Firence do Riminija, proveli pokraj muzeja posvećenog Bartaliju u njegovu rodnom Ponte a Emi.