Autor	Objavljeno	Portal	Original
Index Magazin	Prije 6 sati09:34, 19. kolovoza 2026.	Index	Otvori

Zašto društvene mreže potiču ljubomoru čak i kada nema razloga za nju?

BEYONCÉ i Jay-Z na Instagramu prate isključivo jedno drugo, što neki vide kao ultimativni dokaz ljubavi u digitalnom dobu

BEYONCÉ i Jay-Z na Instagramu prate isključivo jedno drugo, što neki vide kao ultimativni dokaz ljubavi u digitalnom dobu. Njihova veza preživjela je brojne izazove, no ona barem ne mora brinuti o tome koga je on novog zapratio.

Mnogi, međutim, upravo to rade - neprestano i kompulzivno provjeravaju svaki partnerov korak na društvenim mrežama. Prate se lajkovi, komentari, novi pratitelji, a neki idu toliko daleko da čitaju privatne poruke. Riječ je o novoj, digitalnoj ljubomori, nizu sitnih opsesija koje potiču društvene mreže i tehnologija, gdje lajk, dvosmislen komentar ili status "online" bez odgovora postaju izvor sukoba i nesigurnosti, piše Cosmopolitan.

"To su često signali bez objektivnog značenja", potvrđuje Veronica Rossi, klinička psihologinja i seksologinja. "Oni su dvosmisleni, ali ih um interpretira tako što traži potvrdu vlastitih strahova, a ponekad oko njih gradi i prave scenarije" objasnila je.

Što je digitalna ljubomora?

Klinička psihologinja i seksologinja Veronica Rossi objašnjava da je digitalna ljubomora konstrukt koji stvaraju uređaji koji su postali produžetak nas samih. "Ona ne proizlazi toliko iz onoga što druga osoba radi, već iz goleme količine interpretacija na koje nas tehnologija potiče", kaže Rossi.

"Rizik je da na kraju više živimo u priči koju si sami stvaramo na ekranu nego u stvarnoj vezi. Svijet, uostalom, uvijek tumačimo na temelju toga tko smo mi, a ne tko je druga osoba" nadodala je.

Društvene mreže pojačavaju osjećaj neizvjesnosti jer prividno otvaraju beskrajan svijet mogućnosti za upoznavanje novih ljudi, prihvaćanje novih stilova života ili izgradnju novih identiteta. "To može potaknuti strah da smo zamjenjivi i pretvoriti vezu u stalno natjecanje", dodaje Rossi.

"Društvene mreže nude nam mnoštvo informacija, ali vrlo malo objašnjenja. Vidimo što partner radi, ali ne i zašto. Zbog toga tjeskoba eksponencijalno raste. U tom praznom prostoru naš um projicira vlastite nesigurnosti i ispunjava ga strahovima, usporedbama i katastrofičnim scenarijima. Čak i lajk iz 2019. može se doživjeti kao prijetnja".

Dostupnost velike količine informacija stvara iluziju kontrole, ali ona zapravo vodi u još veći strah. "Voljeti znači prihvatiti da drugu osobu nikada nećemo moći u potpunosti kontrolirati, pročitati ili posjedovati", kaže Rossi. "Ljubav je po definiciji rizik. Povjerenje ne počinje kada sve znamo, nego kada smo sposobni živjeti s neizvjesnošću".

Nemoguća kontrola

Tehnologija i kontrola usko su povezane. Poput traženja da partner podijeli lokaciju, danas imamo bezbroj alata za uvid u tuđe živote. Ipak, Rossi objašnjava da nije sve vidljivo ujedno i razumljivo.

"Možemo vidjeti što osoba radi, ali ne i što osjeća. Možemo promatrati gestu, ali ne i namjeru koja stoji iza nje. Naš mozak teško podnosi nepoznato, pa te male signale pretvara u priče koje se češće temelje na našim strahovima nego na stvarnosti".

Tako se fokusiramo na podatke koje možemo prikupiti, od plavih kvačica i lokacija do vremena zadnje prijave. Stvaramo pretpostavke, provjeravamo detalje i tražimo tragove. Čak i kada pronađemo dokaz vjernosti i osjetimo olakšanje, taj je osjećaj samo privremen.

"Takvo stalno praćenje ne smanjuje ljubomoru, nego je čini kroničnom", napominje Rossi. "Ono potiče pretjerani oprez i povećava zabrinutost, što stvara kompulzivni krug u kojem kontrola traži još više kontrole. Mehanizam je sličan tjeskobi: kontrola nudi trenutno olakšanje, ali dugoročno hrani problem. Osoba tako postaje sve ovisnija o potrebi za provjeravanjem i zbog kontrole zapravo gubi kontrolu".

Kada digitalna ljubomora postaje problem?

Takvo ponašanje u mnogim slučajevima opterećuje vezu. "Gdje prevladava nadzor, gube se bliskost i povjerenje, a upravo ti elementi omogućuju opstanak veze i bez potpunog uvida. U ljubavi, dio slobode druge osobe nije prijetnja, već uvjet da bi povjerenje imalo smisla", kaže Rossi.

Pretjerana kontrola postaje problem kada je automatska, stalna i kompulzivna, kada utječe na raspoloženje, zamjenjuje dijalog i postaje jedini način za postizanje osjećaja sigurnosti. Rossi smatra da rješenje leži u radu na dva polja.

S jedne strane, "treba graditi povjerenje u partnera i naučiti tolerirati određenu dozu neizvjesnosti, jer se veza gradi gledanjem u oči, a ne provjeravanjem vremena zadnje prijave".

S druge strane, "treba se okrenuti sebi i razumjeti značenje ljubomore. Ona često više govori o našem osobnom iskustvu nego o ponašanju druge osobe. Ljubomora zapravo komunicira potrebu da se osjećamo viđenima, sigurnima i odabranima".

Ograničavanje digitalne ljubomore u suštini znači suočavanje s jednom od najvećih prepreka moderne ljubavi: odustajanjem od kontrole i prihvaćanjem neizvjesnosti. "Veza ne postaje sigurna kada znamo sve o partneru, nego kada nemamo potrebu znati sve da bismo se osjećali voljeno", zaključuje Rossi.

"U svojoj srži, ljubomora proizlazi iz nemogućeg pokušaja da se eliminira misterij druge osobe. Tehnologija stvara iluziju da je to moguće jer nudi neprekidan niz tragova. Ali trag nije istina".