Zašto Kinezi troše milijarde na pande? Posjetili smo rezervat u Sečuanu i doznali

AKO VAS put ikad odvede u Chengdu, pitoreskni sečuanski gradić od 20-ak milijuna stanovnika, jedna od prvih stvari koje će vam upasti u oko je sveprisutnost panda

AKO VAS put ikad odvede u Chengdu, pitoreskni sečuanski gradić od 20-ak milijuna stanovnika, jedna od prvih stvari koje će vam upasti u oko je sveprisutnost panda. Od gigantskih murala na aerodromu preko statua na trgovačkim centrima pa sve do bezbrojnih dućana u kojima možete kupiti doslovno sve u obliku pande - od šešira do toaletnog papira - ove su životinje u Chengduu apsolutno posvuda.

Prilika za posjet Sečuanu pružila nam se tijekom boravka u Kini, kamo smo stigli na svjetsku premijeru Honorovog novog Robot Phonea. No kad ste već na tom kraju svijeta, posjet bazi u Chengduu jednostavno se ne propušta. Kako nam je na putu prema rezervatu pandi rekla vodičica Ella s ponosom u glasu, pande su kineski nacionalni simbol. Čak i ako ne znate za priču o spašavanju pandi s ruba propasti ili nikad niste razmišljali o tim životinjama, Chengdu će vas navesti na to - htjeli vi to ili ne.

Hype oko pandi u Chengduu je toliki da se, baš kao i oko svakog drugog hypea, naprosto morate zapitati je li pretjeran. Odgovor na to pitanje najčešće jest pozitivan, ali u slučaju sečuanskih pandi odnosno onog što su s njima napravili Kinezi - nije.

Pande, naime, uživo nisu samo beskrajno slatke (do mjere da im čak ni izmet ne smrdi jako), nego vas trud i resursi uloženi u njihov opstanak ozbiljno tjeraju na razmišljanje. Kad ih gledate, svjesni ste da biste bez ljudske intervencije gledali fotografije nedavno izumrle vrste umjesto beba koje se veselo igraju.

Najskuplji terarij na svijetu

U Bazu za istraživanje i uzgoj divovskih pandi, što je službeno ime ogromnog rezervata za pande u Chengduu, otišao sam podvojenih osjećaja. Okružen kilometrima besprijekorno uređenih bambusovih šuma kroz koje se u kolovozu cijedi brutalna sečuanska sparina, prolazio sam pored stotina turista s mobitelima koji su se tiskali uz stakla masivnih, klimatiziranih nastambi.

S obzirom na to da imaju dva sloja iznimno guste dlake prilagođene hladnim planinama, čim temperatura prijeđe 25 stupnjeva, pravilo rezervata glasi: pande idu unutra, na klimatizirano, dok se vi u šetnji od nastambe do nastambe kuhate u vlastitom znoju. Bilo mi je teško oteti se dojmu da gledam najskuplji terarij na svijetu.

Kada je Baza u Chengduu osnovana 1987. godine, krenuli su sa svega šest spašenih pandi koje su umirale od gladi jer je u njihovim staništima ponestalo bambusa. Danas ih samo u tom kompleksu živi više od 250. 

Zanimljivo je da Kinezi čak i uređenje nastambi prilagođavaju osobnosti svake pojedine pande - one ekstrovertiranije dobivaju prostore odmah uz šetnicu gdje mogu promatrati turiste, dok onim povučenijima posade gustu šumu bambusa kako bi se imale gdje sakriti od znatiželjnih pogleda.

Iako laiku sve izgledaju identično, vodiči nam objašnjavaju da su crne mrlje oko očiju svake pande unikatne poput ljudskog otiska prsta. Po njima ih čuvari međusobno razlikuju, a u prirodi im te vizualno veće "očne duplje" služe kako bi izgledale opasnije pred predatorima. 

Mesožder koji je odlučio jesti samo travu

Svatko tko je ikad potrošio bar malo vremena na razmišljanje o pandama morao je uočiti da se radi o vrsti koja, u fazi evolucije u kojoj se trenutno nalazi, nije optimizirana za preživljavanje - najblaže rečeno.

Anatomski gledano, panda je mesožder koji je iz prilično zanimljivog evolucijskog razloga odlučio postati strogi vegetarijanac. Prelazak na bambus bio je pragmatičan: u sečuanskim ga je šumama bilo u beskrajnim količinama, a konkurencija za njega bila je nepostojeća. Zašto trošiti dragocjenu energiju na lov i boriti se s drugim predatorima kad pred nosom imaš neograničen švedski stol biljke koju nitko drugi ne želi? 

Ostavljaju dojam da aktivno rade na vlastitom izumiranju

Iako imaju oštre očnjake i probavni sustav prilagođen mesu, 99 posto njihove prehrane čini bambus - biljka iz koje jedva izvlače ikakvu hranjivu vrijednost. Zbog toga moraju žvakati stabljike i po 12 do 16 sati dnevno, pri čemu unose i do 30 kilograma bambusa kako bi uopće skupile dovoljno energije za goli život. 

Rezultat tog neobičnog nutricionističkog izbora je rutina u kojoj se 24 sata dnevno svode na tri radnje: jedenje, spavanje i ispuštanje tih desetaka kilograma probavljenog bambusa natrag u prirodu. Dodajte tome i činjenicu da su ženke plodne svega dva do tri dana u cijeloj godini, da ih je u zatočeništvu godinama bilo gotovo nemoguće natjerati na parenje, a da se novorođene pande rađaju potpuno bespomoćne i veličine obične olovke i dobivate životinju koja na evolucijskoj ljestvici djeluje kao da aktivno navija za vlastito izumiranje. 

Nisu bile lijene, nego smo im uništili dom...

Ukratko, pande bez našeg uplitanja ne mogu opstati i možda bi ih zato, kaže takva logika, trebalo pustiti da odu putem 99,9% ostalih vrsta koje su već izumrle na ovoj planeti. Zašto bi ljudi trebali ulagati enormne resurse i plaćati znanstvenike da umjetno oplođuju ženke vrste koja naizgled ne pokazuje nikakav interes za život?

No, tu treba napomenuti nekoliko važnih "sitnica". U netaknutoj prirodi taj je spori metabolizam bio savršena adaptacija za život bez predatora. Pande tako na Zemlji obitavaju oko 8 milijuna godina, dakle bar 30-ak puta dulje od ljudi. I nisu imale baš nikakav problem s preživljavanjem ni razmnožavanjem dok se nismo pojavili mi. 

Ljudi su im, naime, sasjekli bambusove šume radi poljoprivrede, izgradili ceste i gradove te im rasjekli stanište na izolirane otoke šuma kroz koje se populacije više nisu mogle spajati ni razmnožavati. Zbog krivolova i širenja civilizacije doveli smo ih do toga da je u prirodi u jednom trenutku preostalo jedva oko 1.100 jedinki. Ukratko, pande nisu došle na rub propasti zato što su nespretne ili "lijene", nego zato što smo im mi potaracali dom.

...a onda pokušali popraviti grešku

Kad su ljudi to shvatili, a to je bilo kad su pande bile pred izumiranjem, odlučili su, iz više razloga, ispraviti grešku. Krenuli su s izdvajanjem jedinki iz prirode, gradnjom masivnih rezervata i pokretanjem najagresivnijeg programa uzgoja u povijesti. Znanstvenici su razvili precizne metode umjetne oplodnje, pa čak i puštali pandama snimke parenja ("panda porn") kako bi ih potaknuli na reprodukciju.

Uložili su milijarde u pošumljavanje, povezali rascjepkana staništa zelenim koridorima i organizirali 24-satnu skrb za novorođene mladunce. Rezultat? Populaciju su s ruba ponora podigli na više od 1900 jedinki u divljini i više od 700 njih u uzgojnim centrima.

PR, politički pragmatizam ili nešto treće?

Kritičari kažu da Kinezi to sve rade zbog PR-a i političkog pragmatizma, jer pande su, gledano iz sebične ljudske perspektive, potpuno beskorisne životinje. Doduše, ako ćemo iskreno, i mačke su potpuno beskorisne, a ako se ne slažete, dozvolite da vas razuvjeri fotografija mog mačka.

Kinezi su očito primijetili tu istu spavalačko-flegmatičnu crtu, pa njihov naziv za pandu u doslovnom prijevodu glasi upravo 'medvjed-mačka' (熊猫). Čim ih vidite kako potpuno nepomično spavaju izvaljene preko debelih grana, jasno vam je i zašto. Kao i mačke, prilično su vješte u penjanju na stabla i spuštanju s njih, ali zapravo su najslađe kad nisu, jer onda nastaju ovakve snimke.

Spašavanjem pandi nisu spasili "samo" pande

No, ono što kritičari zanemaruju je da je Kina uspjela u nečemu što rijetko kome uspijeva - skinula je vrstu na samrti s liste ugroženih životinja. Kroz to "petljanje u prirodni poredak stvari", stvorili su ogromne nacionalne parkove (mreža rezervata u Sečuanu pokriva površinu veću od mnogih europskih država). Spašavajući pandu, Kina je zapravo pod "zaštitni kišobran" stavila tisuće vrsta.

Među njima su i ugrožene crvene pande, rijetki zlatni kratkonosi majmuni (i jedni i drugi mogu se vidjeti u rezervatu za pande u Chengdou), sečuanski takini pa čak i snježni leopardi, koji danas imaju sačuvano stanište zato što je netko odlučio spasiti njihove medvjeđe susjede.

I zbog toga se moj prvotni skepticizam prema resursima uloženima u opstanak vrste koja bi zahvaljujući nama, ali i bez nas, bila pokojna, potpuno srušio nakon što sam ih posjetio u Chengduu.

Pande nisu vrijedne spašavanja (samo) zato što su slatke. Njihov opstanak podsjeća nas da, koliko god da smo kao vrsta često sebični, oholi i destruktivni, ipak smo ponekad sposobni ispraviti ili barem ublažiti zlo koje smo nanijeli jedinom mjestu koje zovemo domom.

Spašavajući pande, spašavamo sami sebe. I to na više razina nego što se čini na prvu.