| Autor | Objavljeno | Portal | Original |
|---|---|---|---|
| Piše:Dejan Lovrić19:00, 20. veljače 2026. | Index | Otvori |
U zoru sam s ocem na -10 gurao Yuga kako bih stigao na trening. Hajduk mi je bio sve
MARIO TIČINOVIĆ (34) jedno je od zaštitnih lica HNK Vukovara 1991 s kojim se bori za ostanak u SuperSport HNL-u
MARIO TIČINOVIĆ (34) jedno je od zaštitnih lica HNK Vukovara 1991 s kojim se bori za ostanak u SuperSport HNL-u. Popularni i u svlačionici omiljeni Tić najmlađi je Hajdukov strijelac u europskim natjecanjima - sa samo 16 godina i 332 dana zabio je malteškoj Birkirkari u kvalifikacijama za tadašnji UEFA Kup prije 18 godina.
Rođeni Sinjanin prošao je Hajdukovu školu, a u SHNL-u je debitirao protiv Varteksa 3. kolovoza 2008. godine ušavši umjesto legendarnog Mladena Bartolovića. Za splitski je klub igrao u dva navrata te osvojio Kup uz 66 nastupa, pet golova i dvije asistencije.
Kroz karijeru je postao prepoznatljiv po svojoj polivalentnosti - može igrati na sve četiri bočne pozicije, zbog čega ga treneri izuzetno cijene. Najviše nastupa u karijeri upisao je za Zrinjski iz Mostara s kojim je triput bio prvak Bosne i Hercegovine, ali i s kojim je igrao grupnu fazu Konferencijske lige te sudjelovao u povijesnim utakmicama protiv AZ-a i Aston Ville.
I dalje na visokom nivou
S danskim Nordsjaellandom je senzacionalno bio prvak Danske 2012. te iste godine igrao u Ligi prvaka, a skupio je i značajno iskustvo belgijske lige igrajući za Lokeren. Nekadašnji mladi reprezentativac Hrvatske (10 nastupa) danas igra za Vukovar gdje je jedan od najvažnijih igrača trenera Silvija Čabraje.
Ove sezone je za Vukovarce igrao na pozicijama desnog i lijevog beka te desnog krila. Upisao je 20 nastupa i tri asistencije, a u razgovoru nam je potvrdio kako bi volio karijeru završiti u Zrinjskom u kojem je proživio najuspješniji period karijere. Iskusni univerzalac rijetko daje intervjue, no u razgovoru za Index prisjetio se važnih detalja iz svoje 18 godina duge karijere.
Sve je počelo u Junaku iz Sinja. Kada ste se zaljubili u nogomet?
S pet godina počeo sam trenirati nogomet u Sinju. Trener Mišo Smoljo me vidio na ulici i pozvao me u klub, tako sam počeo. Imao je doma onu viseću loptu i zvao me k sebi, pa sam tako vježbao tehniku. Meni je žao što djeca danas to ne prakticiraju.
Kakvo je bilo odrastanje u Sinju i igranje na ulici?
Stalno sam igrao nogomet, ali volio sam i košarku. To je potpuno drukčije djetinjstvo od ove današnje djece. Vidim to po novijim generacijama. Mi smo bili vani 24 sata, oni danas igraju uglavnom igrice i to je to.
Koja je bila vaša prva pozicija na terenu?
Lijevo krilo, a onda me izbornik Ivan Gudelj u U-17 reprezentaciji stavio na nekom turniru na lijevog beka. Odigrao sam tri utakmice na toj poziciji i bilo je super. Onda sam u Hajduku krenuo igrati kao lijevo krilo, pa poslije i na desnoj strani. Zatim me jednom Balakov stavio na desnog beka.
Kada ste prvi put shvatili da biste mogli postati profesionalac?
S 12 godina kad sam otišao u Hajduk. Oni su me i ranije zvali u Hajduk, ali teško mi je bilo iz Sinja putovati svaki dan po sat i pol. Još tada nije bilo brze ceste, a sjećam se da mi je otac vozio Yuga. U Sinju bude minus 10, minus 15, a mi ustajemo u 6 ujutro pa ja moram gurati auto da upali. Tek nakon toga bismo krenuli na trening.
Kakvi su bili prvi dojmovi kad ste došli na Poljud kao tinejdžer?
Iskreno, nikad nisam previše pratio i gledao nogomet. I sad ponekad pogledam Hajduk, ali stvarno me nikad previše nije zanimalo. Ne volim gledati, volim samo kad igram. Sjećam se kad sam imao 12 godina i trener poslije treninga pita tko će doći skupljati lopte kad igraju seniori. Svi su se gurali, ali ja nisam. Nije me zanimalo, ostanem u Sinju i igram nogomet.
S kojim ste suigračima iz mlađih selekcija ostali posebno bliski?
Sa mnom u Junaku je tada bio Ante Vukušić, mi smo ista generacija i sve smo zajedno prošli, a on je nakon mene stigao u Hajduk. Na kraju smo i zaigrali zajedno u prvoj momčadi. I danas se ponekad čujemo. Čak me i on zvao kad sam otišao iz Zrinjskog da dođem u Croatiju iz Zmijavaca. Rekao sam mu da prenese gazdama kluba da ja imam još četiri, pet godina igranja na višoj razini.
Debitirali ste za Hajduk sa 16 godina. Sjećate li se umjesto koga ste ušli?
Umjesto pokojnog Mladena Bartolovića. Tada je i on češće ulazio s klupe. Bio je to opak igrač, pravi dribler. Imao je nos za gol, sve je imao. Tu su još bili Ibričić i Rubil, nekoliko Bosanaca. Oni su tada bili prava klapa, stalno su se družili.
Koliki je stvarno pritisak igrati za Hajduk sa 16-17 godina?
Iskreno, kad sam bio klinac, nisam osjećao neki pritisak. Mlad, lud, ne razumiješ neke stvari. Ja sam samo igrao i to je to.
Jeste li imali osjećaj da ste prerano bačeni u vatru?
I sa 16 godina sam se mogao nositi sa svima bez problema. Samo sam tada imao probleme sa zadnjim ložama. Događalo se da odigram po 60-70 minuta i više nisam mogao, tijelo mi nije dopuštalo.
Tko vam je najviše pomogao u svlačionici u tim počecima?
Pa mene su svi ti stariji odmah prihvatili. Od svih mlađih igrača najčešće su mene zvali da se družimo. Bili su tu Živković, Tudor, Skoko...
Što ste naučili od njih?
Današnji nogomet i tadašnji nisu isti. Nije to kao danas - svi se zagrijavaju, rade mobilizaciju, razne pripreme. Toga prije nije bilo toliko. Nisam nikada išao u teretanu dok nisam otišao u Dansku.
Je li se kod Kalinića i Ibričića odmah vidjelo kakvi će igrači postati?
Da, Ibro je bio baš klasa. Od svih igrača koje znam u Hajduku su se samo trojica mogla nositi s pritiskom. Za mene su to Senijad Ibričić, Mijo Caktaš i Marko Livaja. Jedino ta tri igrača su top-klase koje mogu izdržati težinu tog dresa. Kad pogledamo tko je sve igrao u Hajduku, bili su tu igrači poput Anasa Sharbinija i Ante Rukavine, ali ondje te pritisak jednostavno pojede.
Koliko je tada klub bio organizacijski stabilan, a koliko kaotičan?
Znalo se događati da kasne plaće, ali Hajduk je veliki klub. Uvijek je bila vrhunska organizacija.
Što je nedostajalo da budete ispred Dinama?
Problem je što je Hajduk gubio prvenstvo na malim utakmicama. Dinamo nikada nije kiksao na malim mečevima, a mi smo to gubili. Na tome se gubi prvenstvo.
Smatrate li da ste i vi tada radili neke greške kao mladi igrač?
U to doba sam bio vrlo mlad. Hajduk je tada na moju poziciju doveo Anasa Sharbinija i naravno da su morali opravdati taj transfer. Zatim je stigao Marin Tomasov, a tu sam bio i ja. Ulazio sam s klupe, zabijao golove, stvarao šanse.
Sjećam se da su novinari vršili pritisak i ispitivali zašto ja ne igram. Mislio sam da me neće toliko zaobilaziti, a onda se dogodi da odigram jednu utakmicu pa me vrate na klupu. Robert Jarni me ubacio u prvu momčad, ali ne znam, možda se plašio da me ubaci prerano u vatru.
Odradili ste i šest mjeseci posudbe u Karlovcu.
Odigrao sam 5-6 utakmica za Karlovac. Nisam htio više ulaziti s klupe, htio sam igrati. Osjećao sam da stagniram. Dvije godine ulazio sam s klupe, što god napravio. Kad sam se vratio, onda su Trebotića, Glumca i mene potjerali, a nas trojica smo igrali za mladu reprezentaciju. Nismo bili budućnost kluba. Ne znam je li to bilo nešto politički.
Kako ste se tada osjećali?
Naravno da mi je bilo žao, ja sam dijete Hajduka. Prošao sam školu nogometa, a bilo mi je jako žao jer sam znao da mogu dati puno više. Sa 16 godina sam odbio milanski Inter. Došli su po mene, razgovarali su s roditeljima, pozvali nas sve da živimo u Milanu, roditeljima ponudili posao... Ali ja nisam htio, meni je Hajduk bio sve. Rekao sam da ne želim ići iz Hajduka.
Dakle, vaša je bila zadnja?
Samostalno sam donio odluku. Rekao sam da ne želim ići, da želim ostati u Hajduku. Zato sam sa 16 godina potpisao profesionalni ugovor.
Za Hajduk ste odigrali 66 utakmica. Ostaje li žal što brojka nije veća?
Normalno da ostaje. Volio bih da sam odigrao više, da sam ponudio više. Da imam osvojeno prvenstvo, iako imam Kup i dvoransko prvenstvo. Volio bih da smo bili prvaci jer nema bolje atmosfere u Splitu nego kad se pobjeđuje. To stvarno treba doživjeti. A kad se gubi, nije lako. Odeš u trgovinu recimo i gospođa koja radi na blagajni komentira tvoju igru.
Kako ste prihvatili promjene pozicija?
Krasimir Balakov me stavio na desnog beka. Odradio sam to i poslije toga više nisam igrao beka dok nisam otišao u Dansku. Ondje sam stigao kao lijevo krilo. Međutim, u klubu se ozlijedio lijevi bek, naš kapetan. Vidjeli su u meni nešto da mogu igrati na toj poziciji.
Sjećam se da su me protiv Midtyllanda stavili na tu poziciju. Stvarno sam dobro odigrao, no imao sam jednu grešku. Njihov napadač je gurnuo loptu između mene i stopera, koji je utrčao u prostor. Napravio sam pogrešnu kretnju, izgubio sekundu i primili smo gol.
O transferu u Nordsjælland ćemo u nastavku, no jesu li kritike nakon pogreške bile žestoke?
Nisam čuo nijednu negativnu riječ. Sutradan sam na treningu učio samo fazu obrane. Postavljanje, kretanje. Oni su vidjeli da mogu igrati tu poziciju i da trebaju raditi sa mnom, da mi treba pokazivati i da me treba naučiti. Nakon toga se vratio naš kapetan pa su me prebacili na desno krilo.
Zatim su doveli mladog ofenzivca Becha pa su me spustili na desnog beka. Igrao sam četiri pozicije! Nije mi bilo problem, iako sam volio igrati kao krilo. Nije problem igrati u momčadi kada znaš što radiš.
Što biste danas savjetovali 17-godišnjem sebi?
Danas se puno više radi, puno je više posvećenosti nogometu. Danas svi imaju privatne trenere. Ja sam recimo promijenio prehranu prije dvije i pol godine.
Nastavite.
Imao sam probleme s kukovima pa mi je izletio disk. Trebao sam ići na operaciju. Stalno sam bio pod injekcijama. Odradio bih trening, došao doma i umirao od bolova. Pa onda odem u šetnju, propadne mi noga. Kao da me netko nožem probadao.
Svuda su mi govorili da moram na operaciju, ali jednostavno to nisam htio. No onda mi je jedan čovjek spasio karijeru - Benjamin Vladić iz Mostara. Došao sam k njemu i pitao me želim li se još baviti nogometom. Rekao sam da želim. Rekao mi je potom da moram mijenjati prehranu i da je sve do prehrane. Objasnio mi je da su u mom tijelu upalni procesi. Morao sam izbaciti gluten, jaja, meso...
Što konkretno jedete?
Voće, povrće i koristim suplemente. Rečeno mi je da mi neće biti lako, ali morao sam probati. Da to nije uspjelo, otišao bih na operaciju, što da radim? Mislio sam se i ostaviti nogometa. Stalno su me pratile neke male rupture, istegnuća.
Svake polusezone bih bio po par tjedana izvan terena. A sada u dvije i pol godine nisam bio nijednom. Sada igram svaku utakmicu, a prije bih nakon 70-75 minuta imao grčeve. Očistio sam svoje tijelo i nikad se bolje nisam osjećao.
Kako je došlo do transfera u Nordsjælland?
Bio sam otpisan u Hajduku i trčao po Marjanu. I što ću? Menadžer mi javio da idem u Dansku. Prvo sam bio na probi, odnosno to je bila posudba od siječnja pa ako sve prođe kako treba, potpisujem i oni otkupljuju moj ugovor od Hajduka.
U početku sam živio u hotelu i jeo sve što i danas jede mlađa ekipa: gumene bombone, slatkiše, Colu... To nije bilo normalno. Sve to sam jeo u hotelu i zapisivao na račun sobe. Jedan dan me trener nazvao i pokazao listu. Kaže: "Pa što ti ovo jedeš?" A meni to normalno bilo. Nakon toga su mi doveli nutricionista i on mi je odredio što smijem jesti, što ne, počeli su paziti na mene.
Jeste li se pridržavali tih uputa?
Držao sam se svega. Kad sam došao u Dansku, imao sam 79 kilograma, a ondje sam se spustio na 73.
Jeste li imali i druge ponude osim Nordsjællanda?
U to vrijeme, ne. Čim sam stigao u Dansku, odmah smo osvojili prvenstvo. To im je prva i zadnja titula. Bili su zadovoljni i nakon toga su me otkupili, nije moglo bolje. Nakon što sam potpisao ugovor, krenuli smo na pripreme u Nizozemsku i gledali smo jednu utakmicu Twentea u kvalifikacijama za Europu.
Za Twente je igralo neko brzo i opasno krilo, zabio i namjestio gol. To je bio Joshua John, vrhunski igrač, fizički moćan. I mi se vratili u Dansku, nije prošlo dva tjedna, eto njega kod nas. Što je ovo? Što ovaj radi kod nas? Sjećam se prve njegove utakmice - idemo u goste, on došao dan prije u klub.
Poveli ga da putuje s nama na utakmicu, bilo 0:0 i on ušao zadnjih pet minuta i dao gol. Sljedeću utakmicu ja na klupi, on igra. U tom domaćem debiju mi pobijedimo 5:1, on zabije četiri gola. I što da kažem? Nema se što. Bolji je i to je to. Ali moja je prednost bila što sam mogao igrati na više pozicija.
Kako se danska liga razlikuje od HNL-a u kojem ste dotad igrali?
Kad sam igrao za Hajduk, ja bih raširio na stranu. Dobijem loptu, driblam, to je moj posao. Driblam, op, centaršut, nazad, gore, dolje. To je to. Kad sam stigao u Dansku, to je bilo prvi put da sam se susreo s ozbiljnim taktičkim stvarima.
Pogotovo jer su u Hajduku prije bili stariji treneri, stara škola, nema tu previše taktike. U Danskoj me tada trenirao Kasper Hjulmand, koji danas vodi Bayer. To je vrhunski trener, najbolji u mojoj karijeri.
Po čemu?
Zato što se radi puno taktike. Svaki put smo se drugačije pripremali za protivnike. Uz to, mi smo baš igrali nogomet. Bili smo kao mala Barcelona. Svaku utakmicu smo imali po 800 i više dodavanja, a protivnici bi jedva došli do 200-300.
Zato mi je bilo tamo tako dobro igrati. Imaš osjećaj da je sve pod kontrolom, uvijek je lopta kod tebe. Imam osjećaj da ću točno dodati suigraču i zatvorenih očiju. Tada sam se prvi put susreo i s pravim analizama. Nije toga bilo u ono doba u Hajduku. Sad naravno ima, ali prije 14 godina nije bilo. Sjećam se da sam u Danskoj dobio i Catapult uređaj, koji mjeri sve.
I s tim sam se tada prvi put susreo. Bila zimska pauza i klub nam poslao svoj program za trening. Morali smo ga nositi i trenirati, ja nisam baš. Nakon toga sam došao na pripreme i pitaju me jesam li trenirao.
Kažem ja jesam. Oni otvaraju laptop i pitaju me: "A što si ti radio? Vidiš da nema ništa u podacima." Zbog toga sam morao poslije svakog treninga ostajati i nadoknađivati sve što nisam odradio doma na pauzi.
Može li se u SHNL-u razviti način nogometa kakav je preferirao Hjulmand za vrijeme vaše suradnje?
Mislim da Garcia zna što radi, ali da i njemu otežava taj pritisak u Hajduku. Prve dvije utakmice ove godine su izgubili, ali nije to bila loša igra. Protiv Istre su imali puno šansi, ali nisu mogli zabiti.
U gostima kod Gorice je teško na onom terenu, ali u drugom poluvremenu je Hajduk njih skoro unio u gol, ali nije išlo. Kad je on u Istri izgubio dvije zaredom, nitko mu ništa nije rekao. Ali u Hajduku je to drugačije.
Kakav vam je bio život u Danskoj?
Klub je iz gradića Faruma, ali ja sam živio u centru Kopenhagena. To je nekih 25 kilometara udaljeno. Moj veliki prijatelj je bio glavni kuhar jednog restorana ondje i s njim sam ostao dobar do danas. Evo baš je sad bio kod mene u Osijeku pet dana.
Meni je u Kopenhagenu bilo super jer sam bio sa svojim ljudima i jer je bila domaća hrana. Bilo je i naše glazbe pa čak i trbušna plesačica. Kad nisam imao obveze oko kluba, ondje bih provodio vrijeme s tim ljudima. U Danskoj mi je bilo predobro.
Kakvi su Danci izvan terena?
Oni su profesionalci. Nema kod njih ispijanja kave i nekih druženja. Ali zato kad organiziraju team building, onda to bude nešto. Provode s njima pamtim cijeli život, to je nešto najbolje što mogu smisliti. I tamo nema negative, sve je pozitivno.
Nemoguće nešto. Kad pogriješiš u nečem, nema da će te netko prozivati. Samo viču "next ball, come on guys". Samo te pune pozitivom, to je nemoguće. Kod nas je mentalitet drugačiji.
Kakav je bio Michaelov sin Andreas Laudrup kao suigrač u Nordsjællandu?
Desno krilo, lijeva noga. Stvarno jako dobar igrač. Ne znam zašto nije uspio. Mislim da se prerano ostavio nogometa. Možda se zasitio. Ali bio je strašan igrač.
Danska vam je vratila samopouzdanje. Zašto ste napustili klub?
Zasitio sam se i htio probati nešto novo. Nisam htio potpisati novi ugovor i mislio sam da zbog toga neću igrati posljednjih šest utakmica. Ali oni jednostavno nisu takvi u Danskoj. Nije to kao u drugim zemljama da te nakon odbijanja potpisa samo bace sa strane, da trčiš sam i da te izoliraju.
Oni samo gledaju koliko si dao za klub. Zahvale ti se i puste te, žele da si zadovoljan i sretan. Ne žele kod sebe nezadovoljne igrače. Trener me zvao u završnici sezone i stavljao u igru unatoč tome što nisam htio potpisati novi ugovor.
Ja sam razmišljao što ako se ozlijedim, neću moći naći novi klub. Ali kad ti trener dođe s takvim pristupom i kaže da te treba na terenu, onda ne razmišljaš. Odigrao sam sve do kraja.
Nakon Danske slijedi Lokeren i selidba u Belgiju.
Bile su neke opcije i oko Kine, ali tada mi to nije padalo na pamet. Igrao sam tada i za U-23 reprezentaciju Hrvatske. Nakon Lige prvaka i Danske da idem u Kinu, nema šanse. Ima vremena za to. Otišao sam prvo doma i počeli su me zivkati menadžeri. Svaki je nudio nešto.
Koliko je belgijska liga fizički zahtjevna?
Moraš biti fizički prespreman. Svaku utakmicu trčiš preko 12 kilometara. Baš svaku. Duela milijun, a treniram non-stop k'o pas. Sjećam se i regeneracija dan nakon utakmica. To se samo trči i radi, znači ubijanje. A kao regeneracija. Ali to je ondje jednostavno tako, tijelo ti navikne na ritam i samo gaziš.
Jeste li morali promijeniti stil igre u Belgiji ili Danskoj?
Zbog Danske. Igrao sam tamo kao krilo. Oni su htjeli recimo da se zadnji vezni spušta između dva stopera, bekovi dignu visoko, a onda krila ulaze u sredinu terena. Igraš na 1-2 dodira. Tražili su i da krila utrčavaju u prostor, ništa previše s loptom. Nije bilo kao prije da dobijem loptu u noge i sad kao nešto driblam. Potpuno sam promijenio način igre.
Sa mnom u Lokerenu je bio i Dario Melnjak, ali je brzo otišao. Bili smo si konkurencija, ali ja sam igrao još tri pozicije. U Belgiji je sve fizika. To je stvarno kvalitetna liga, jedna od najboljih u Europi. Vidio sam tamo puno fizički moćnih igrača koji nisu baš znali s loptom, ali fizikalijama su to nadoknadili.
Kako u Belgiji doživljavaju nogomet?
Tamo mi se svidjelo što ljudi vole nogomet. Cijene te što si nogometaš, ali neće te vrijeđati kada izgubiš. Izgubili smo jednom 4-5 utakmica zaredom i ljudi nas čekali ispred stadiona. Žele se slikati s tobom, žele potpis. Kažu ti da nema veze, da će biti bolje i to je to. Ovdje kod nas kad izgubiš 4-5 zaredom odmah ti kažu da veze nemaš. Tamo je potpuno drugačije.
Ondje je ipak malo drugačije nego u Danskoj. Barem u klubu u kojem sam bio. To su sve neke kombinacije i rješavanja igrača. Bio je jedan trener koji je imao kombinacije sa sportskim direktorom u kojima me nisu baš vidjeli.
Nikad nisam odustajao jer sam vjerovao u sebe. Nisam igrao samo jednu poziciju nego četiri. Znao sam da sam kvalitetniji i da će moje vrijeme doći. Sjećam se da sam se nakon polusezone trebao prodati i oni me stave na tribinu.
Doveli su nekog novog igrača, ali ja sam i tada znao da će me vratiti u momčad. Nakon prvog poraza su me pozvali natrag. Tako je bilo stoput u karijeri. Uvijek sam znao da ću se vratiti. Htjeli su me se riješiti, ali nisam odustajao, takav sam. Trenirao sam kao pas i onda je taj trener dobio otkaz. Dolazi drugi trener i odmah me vraća u momčad za prvu utakmicu protiv Beverena.
Stavio me na desnog beka i odigrao sam nikad bolju utakmicu. No on se kratko zadržao. Zatim pomoćnik prvog trenera postaje sportski direktor u zimskom periodu, a meni ostalo još pola godine ugovora. Nakon toga su me zvali iz Norveške, ali nisam htio otići. S Lokerenom sam sporazumno raskinuo ugovor i oni su me isplatili. Potom sam trenirao s Dugopoljem.
Slijedi druga epizoda u Hajduku.
Htio sam se vratiti kući. Hoću kući i gotovo. Bio sam dugo vani i samo sam htio doma. Zadnji dan prijelaznog roka se sve realiziralo. Bilo mi je drago zbog povratka u Hajduk, tada je Željko Kopić bio trener i bili su stvarno posloženi.
Po čemu pamtite tih nekoliko mjeseci?
To je bila borba za naslov prvaka i finale Kupa, koje sam igrao u Vinkovcima. Nisam bio u prvom planu, ali nisam se imao što buniti, ekipa je igrala dobro. Nisam remetio nikoga i čekao sam priliku. Ali ovaj put sam osjetio pritisak, nije bilo kao kad sam prvi put zaigrao za Hajduk. Tada si mlad i lud, a kad sam se vratio 2018., onda sam potpuno osjetio taj pritisak.
Kako je došlo do transfera u Zrinjski?
Bio sam slobodan igrač i opet trenirao s Dugopoljem. Tada je Hari Vukas polagao za A licencu i vodio je tu par treninga. Nakon par dana je preuzeo Zrinjski i odmah me pitao želim li doći. Meni je to na prvu bio šok jer nisam znao ništa o BiH ligi.
Bile su tu i neke priče oko Slaven Belupa, ali više se ne mogu sjetiti što se dogodilo. Uglavnom, htio sam ostati doma, nisam htio daleko. Razmišljao sam da je Mostar na sat i 45 od Splita. Hari me nagovorio da dođem, igrali smo u Europi. Mostar je kao Split u malom.
Pojasnite.
Znači mini Split. Sve isto kao u Splitu, jedino što je manji grad. Svi se znaju i sve znaš. Samo, mi smo svake sezone bili prvaci. Dominacija. Sjećam se kad je trener bio Sergej Jakirović, bili smo peti i onda je on presložio momčad. Navijači su nama tada očitali lekciju i rekli nam da ne izlazimo u grad.
Je li period u Mostaru vama najljepši u karijeri?
S Hajdukom nisam osvojio ništa osim Kupa, a u Danskoj sam bio prvak i jednom smo bili drugi. Zatim sam došao u klub gdje sam počeo osvajati trofeje i normalno je da se osjećaš posebno. To mi je najljepši period u karijeri. A najbolji nogomet sam igrao u Danskoj, tu sam uživao.
Kakva je bila suradnja s Jakirovićem?
Jakir je točno odabrao kakve igrače želi. Sjećam se kad smo bili peti. On je maknuo sve igrače što je smatrao da treba, ostavio je samo karakterne igrače za koje je znao da može iz njih izvući maksimum. I stvarno se tako ispostavilo. Sve je potjerao.
Točno je posložio momčad kako je zamislio. Sačuvao je kostur momčadi, nas 6-7, i samo nadodavao nove igrače. Stabilizirao je klub. Zrinjski se može zahvaliti Jakiru što je napravio takvu selekciju igrača. Njegovi treninzi i metode su sjajne, kao i njegov stožer. Pomoćni trener Marko Salatović, kondicijski trener Marin Ivančić te analitičar Anđelo Roguljić.
Oni su se baš našli. Sjećam se jedne utakmice gdje smo bili loši u prvom poluvremenu, a analitičar je to sve snimao s vrha tribine. Bio nam je slab protok lopte. Na poluvremenu dolazi Anđelo, uključi nam sve na TV i u minutu-dvije pokaže gdje ima slobodnog prostora, gdje ćemo izvlačiti loptu.
U drugom poluvremenu stisnemo gas i stvarno tako bude. Nije slučajno da je Jakir iz Zrinjskog otišao u Rijeku, zatim u Dinamo, Tursku i Hull. Gdje god je bio, napravio je rezultat. Za mene je on jako kvalitetan trener.
Kakav je igrač bio Petar Sučić sa svojih 17 godina u Zrinjskom?
Tada su morala igrati dva mlađa igrača zbog pravila lige, on je dvaput bio na posudbi kod nas. On isto može zahvaliti Jakiru što je napravio ovakvu karijeru. Ako ćemo iskreno, Jakir je u Dinamu maknuo jednog Ademija da bi Sučić dobio priliku. Forsirao ga je.
Kakav je bio na terenu?
Sučić je bio dobar, ali iskreno nikad ne bih rekao tada da će dogurati do Intera i zamijeniti Brozovića u reprezentaciji. Kažem, opet može zahvaliti Jakiru jer je on u njemu vidio nešto što nitko drugi nije. Jako mi je drago zbog Petra, bili smo suigrači.
Po meni je Sučić napredovao tek u Dinamu, iako se i kod nas vidjelo da zna zarolati, dodati, da puno trči. Od njega sam te stvari i očekivao, ali onda je u Dinamu počeo gurati okomite lopte. Nije takav bio u Zrinjskom, ali došao je u kvalitetniju momčad i rastao iz godine u godinu.
Po čemu pamtite europsku utakmicu protiv AZ-a u kojoj ste na poluvremenu gubili 0:3, da bi završilo 4:3?
Oni su na desnoj strani imali Japanca Sugawaru. Taj se non-stop dizao gore. Dosadan lik. Trener Rendulić mi je rekao da će me staviti na krilo i da ću ga pratiti. Krenulo prvo poluvrijeme... Majko mila, mi ne možemo spojiti dodavanje. Nemoguće nešto, ovi se razletjeli po terenu. U životu nisam vidio toliku razliku na terenu, da te netko toliko samelje. Ne možeš doći do zraka.
Što se dogodilo na poluvremenu?
Rekli smo si da nismo zaboravili igrati. Da igramo na svom terenu i da probamo igrati, pa ako se pogriješi, pogriješi. Nema veze. Krene drugo poluvrijeme - cap, cap, cap. Jednostavno, krenula je igrati druga ekipa koje nije bilo u prvom poluvremenu.
Je li to vaša najveća pobjeda u karijeri?
Mogu reći da je najveći preokret. A najveća pobjeda? Što ja znam... Ova 1:0 protiv Dinama s Vukovarom.
Kako je bilo protiv Aston Ville na Villa Parku?
Prvo poluvrijeme smo se stvarno dobro nosili s njima. Čuvao sam Leona Baileyja, protiv kojeg sam igrao i u Belgiji. Nije me nijednom prošao, ali zašto? Zato što nas je trener Rendulić stavio u trojku nazad, a ja sam igrao wing-beka.
Meni je bilo lakše. Zalijepio sam se za njega i nisam mu dao prostora, a imao sam i stopera iza sebe koji me pokrivao. Još sam uspio i dodati Nemanji Bilbiji onu loptu na petercu kad smo imali šansu za vodstvo. Prvo poluvrijeme smo odigrali baš vrhunski. Međutim, u nastavku su nas stisli u 20 metara.
Jeste li imali tremu i kakav je intenzitet protiv momčadi iz vrha Premier lige?
Nije tu bila neka trema, ja sam igrao pred punim stadionima. Prošao sam te stvari. Drugačiji nogomet igraš kad se braniš, drugo poluvrijeme su nas sabili. Stalno je duel, stalne su promjene smjera. I psihički je zahtjevno. Kad igraš napadački, možeš kamo hoćeš, u ovoj utakmici ne.
Tijelo ti se umara jer ne možeš izdržati intenzitet. Izašao sam oko 70. minute, nisam mogao više izdržati jer stalno idu na tebe. To je ogromno opterećenje. Jedan ti utrčava, drugi te dribla, nemoguće nešto. Uhvatili su me grčevi, katastrofa.
Što vas je motiviralo da dođete u Vukovar?
Čuo sam se s predsjednikom Markusom, predstavljen mi je projekt i svidjelo mi se. Rekli su mi da nisu klub koji će odmah ući pa ispasti iz lige te da oni gledaju projekt na dulje staze. Rekli su i da im treba netko iskusniji te izrazili želju da dođem.
Je li bilo nekih drugih poziva?
Mogao sam u Azerbajdžan. Nije mi se dalo ići onamo, predaleko je. Kontaktirali su me Široki i Posušje, ali nisam htio ni tamo nakon šest godina Zrinjskog. Htio sam nešto novo.
Kakvi su bili prvi dojmovi po dolasku na stadion u Borovu Naselju?
Iskreno, nemamo uvjete, ali vidim da se u klubu svi trude. Sada smo tu na Gradskom vrtu i puno su bolji uvjeti. Imamo teretanu, svlačionice, odvojene prostorije za fizioterapeute. To je puno profesionalnije, bolje nego u Vinkovcima. Ondje smo bili u gostinjskoj svlačionici.
Kakva je vaša uloga kao jednog od lidera svlačionice?
Kad sam stigao, nije bilo nikoga od iskusnijih igrača osim Jakova Puljića. Ali ja nisam nametljiv tip, nikad nisam galamio na mlađe kad pogriješe. Više volim usmjeravati.
Ako vidim da netko konstantno griješi na treningu, dođem do njega i kažem mu. Neki igrači viču preko cijelog terena, a onda to vidi i trener pa i on dobije negativno mišljenje o tom igraču. Današnjim mladim igračima treba podrška.
Koliko vam znači što vas je trener Čabraja uvrstio u svojih idealnih 11 karijere?
A što reći, koju poruku poslati? Šef vidi sve igrače i znam da cijeni što sam svaki trening tu i dajem 100 posto, bez obzira što sam najstariji. Ne zanima me tko ima koliko godina, svi smo profesionalci. Imaš doći ovamo i odraditi sat i pol sa 100 posto. Ne volim kad netko dođe na trening i bude nonšalantan. Što onda doma radiš? Ništa. Odradi tih sat i pol i odi doma odmarati.
Kakav je trener Silvijo Čabraja?
O njemu mogu reći da je potpuno drugačiji od svih trenera s kojima sam radio. Održava relativnu distancu s igračima, ali ne na hladan način. Ima gard zbog kojeg ga igrači poštuju i ja to poštujem. Zahtijeva red, rad i disciplinu. Ne smije se previše, ali kad se nekad nasmije, onda vidiš da je to baš dobar čovjek. Zna što radi. Za mene je on gospodin.
Jeste li imali priliku provesti neko vrijeme u Vukovaru?
Jesam, jesam. Ne sjećam se kad sam zadnji put bio, možda kao klinac. Ostao sam zatečen kad sam vidio koliko se Vukovar izgradio.
Kako vam je bilo igrati protiv Hajduka na Poljudu?
Uvijek je posebno doći na Poljud, tamo sam igrao od 12. do 20. godine. Još sam se bio i vratio jednom. Lijepo je vratiti se. Drugačiji je osjećaj igrati protiv Hajduka, ali mi smo profesionalci. Sad igram za Vukovar i za njega dajem sve. Iako je u glavi uvijek Hajduk. Svima je uvijek želja vratiti se. Evo sad se vratio i Dante Stipica, sigurno se osjeća presretno.
Hoće li Vukovar ostati u ligi?
Šef Čabraja je rekao da napadamo Europu. Bolje da se tako razmišlja. Bodovno smo tu. Nitko nas nije nadigrao. Ne trebamo gledati prema dolje nego prema ovima ispred nas. To je pozitivan stav.
Tko je najbolji igrač lige?
Za mene je uvijek Marko Livaja najbolji igrač lige. I dalje mi je najbolji, ali sada ne igra. Kad igra, on je najbolji. Ali izdvojit ću Tonija Fruka i još jednog igrača - mog suigrača Jakova Puljića. Ne zato što smo prijatelji nego što stvarno tako mislim.
O njemu se slabo priča i piše i to mi je krivo. Mi smo predzadnji, a on radi neke sjajne stvari. Ne možemo bez njega. On može igrati veznog, polušpicu, špicu... Ima mozak, zna pronaći suigrača, zabiti gol. Nije klasični napadač koji samo zabija, već on jednostavno zna nogomet. Zato je za mene jedan od najboljih. Tu je još i Josip Mišić, ali slobodno ovdje mogu uvrstiti Puljića.
Žalite li za čime u karijeri?
Kad si mlađi, uvijek ti je kriv trener, ovaj ili onaj. Mi igrači ponekad previše izmišljamo. Uvijek tražimo krivce u drugima, a nitko ne gleda sebe. Nije lako ni trenerima, imaju 25 igrača, nije se lako nositi s time.
Ti moraš izabrati tko će igrati, tko na klupu. Međutim, ne žalim ni za čim, očito je ovako sve trebalo biti kako je. Mogu samo zahvaliti Bogu što mi je produljio karijeru. Trebao sam prestati igrati prije dvije godine.
Koliko još godina planirate igrati profesionalno?
Igrat ću dok god sam zdrav. Volim nogomet i dajem se na treningu. Kad ne bude tako i kad budem osjećao da nisam pravi na treningu, onda ću prestati. Sad sam ovdje i borit ću se. Trener je taj koji uvijek bira, ali dajem svoj maksimum i samo želim ostati zdrav.
Gdje biste voljeli završiti igračku karijeru?
Stvarno volim Hajduk i volio bih ondje, ali mislim da se više neću vraćati. U Zrinjskom sam proveo šest najljepših godina i mislio sam da ću završiti karijeru ondje, ali neke su se stvari dogodile. No volio bih ondje završiti karijeru.
Ostajete li u nogometu nakon igračke karijere?
Da. Cilj mi je upisati C kategoriju i dobiti trenersku licencu. Volio bih biti pomoćni trener, ne vidim sebe kao glavnog trenera. Prevelik je to stres. Volio bih biti pomoćnik jer se uvijek šalim, dižem atmosferu kroz zezanciju.
Najdraži gol u karijeri?
Onaj u Danskoj koji je bio svrstan u top 100 u svijetu te godine. To je bio gol s 30 metara od prečke dolje. Snijeg je bio na prečki i kako sam je pogodio, lopta je ušla u gol, a taj snijeg je pao nakon toga.
Možete li usporediti današnji nogomet s onim na početku vaše karijere?
Problem je što se nogomet mijenja. Ovaj nogomet sada i onaj prije 20 godina kad sam ja bio talent nije isti. Bio sam tada talentiran igrač, a u današnje vrijeme moj talent nema veze ni s čime. Bilo je sve sporije i drugačije. Kao mlad sam bio brz, imao tehniku. Današnji klinci su puno eksplozivniji.
Sa mnom u Hajduku su igrali Tudor i Živković, ali na zalasku karijere. Nisam vidio kakvi su bili na svom vrhuncu, ali to su igračine. Sjećam se prije stopera poput Jurice Buljata i Borisa Pandže, bilo je važno dobiti duel i nabiti dugu loptu. To je bilo sve od stopera. Danas stoperi igraju okomite lopte od 30 metara, iznose je i grade igru.
Tko su vam najteži suparnici u SHNL-u?
Arber Hoxha mi je jedini radio prave probleme. To je klasa, malo je podcijenjen kod nas. Ide jedan na jedan, jedan na dva. On je i kod Jakira u Dinamu zabijao ključne golove kao i sada. Brz je, nepredvidiv i dosadan. Svaki put hoće ići jedan na jedan.
Moraš mu biti blizu i paziti da te ne okrene, ne smiješ ga pustiti. Tu je i Dinamova igra - osmica ti uđe u prostor, ne možeš ti sad otići na stranu, moraš ući unutra da suziš prostor. I onda na boku oslobodiš prostor, a lopta kad dođe k njemu, premoćan je. Pamtim još i Tavaresa iz Varaždina, isto jak jedan na jedan. Njih dvojica su baš prava krila.
Je li Tabinas igrač za Dinamo?
U Dinamu ga još ne znaju, a mislim da on može ondje igrati bez problema u SHNL-u kada je Dinamo dominantan jer ima fizičke predispozicije. U Europi zasad ne može igrati zbog slabije faze obrane. Stavio bih njega gore, naprijed.
Neki se s njim i izruguju. Strah me da uopće neće dobiti priliku i da sutra prodaju Morisa Valinčića. Tabinasa su izrugivali i zbog toga izgleda kao da ima lošu sliku u javnosti. Volio bih da dobije pravu priliku. Jako je dobar momak. Nikada se ni na što nije žalio, s njim nikad nije bilo problema. Zato bi mi bilo drago da uspije.
Prošli ste i sve mlade selekcije reprezentacije. Po čemu pamtite taj period?
Današnje generacije od U-17 do U-21 gotovo svi igraju vani i par igrača u Dinamu i Hajduku. U moje doba to nije bilo tako, u U-19 selekciji je samo Renato Kelić igrao u Češkoj. Svi smo bili u domaćim klubovima i pravili rezultate, bili treći na Europskom prvenstvu.
Bilo je u mojoj generaciji sjajnih igrača. Tu su bili Dario Rugašević, Šime Vrsaljko, Franko Andrijašević, Ante Vukušić, Zvonko Pamić... Andrej Kramarić također, najveća klasa. Zabijao je svaku utakmicu.