Autor	Objavljeno	Portal	Original
M. Č.	Subota, 17. listopada 2026. u 22:53	Dnevno	Otvori

Hrvatica slučajno to napravila i saznala strašnu vijesti: ‘Kao da mi je netko uzeo deset godina života’

ŽIVOTNA ISPOVIJEST

Listopad je posvećen borbi protiv raka dojke, bolesti koja svake godine pogađa tisuće žena i čije rano otkrivanje može imati ključnu ulogu u liječenju. U Hrvatskoj godišnje od raka dojke oboli između 2300 i 3000 žena, a od 2006. provodi se Nacionalni program ranog otkrivanja te bolesti, namijenjen ženama u dobi od 50 do 69 godina.

Iza statistika kriju se obitelji čiji se životi u jednom trenutku potpuno promijene. Jedan čovjek ispričao je kako se njegova supruga, u dobi od samo 47 godina, suočila s dijagnozom raka dojke. Za njega je to bio još jedan težak udarac nakon niza tragedija i zdravstvenih problema koji su obilježili prethodne godine.

Pogled u prazno, nevjerica i pitanje koje se neprestano vraća: je li moguće da se ovo doista događa? Upravo je tako reagirao 17. prosinca 2025., kada mu je supruga javila da je biopsija kalcifikata u njezinim dojkama pokazala zloćudni tumor. Priznaje da prvi put u životu nije znao što bi rekao. Nije mogao pronaći riječi, nije znao kako reagirati ni što misliti. Činilo mu se kao da je vrijeme stalo, a sve što mu se dotad činilo važnim odjednom je izgubilo smisao, piše Net.hr.

Vijest zbog koje su riječi jednostavno nestale

Njegova je obitelj već bila prošla kroz nekoliko iznimno bolnih gubitaka. Majku je izgubio 2018. godine, kada je umrla od glioblastoma, zloćudnog tumora mozga. Imala je samo 60 godina. U prosincu 2024. preminuo mu je i otac, kojemu je dijagnosticiran neoperabilni sitnostanični rak pluća. Od dijagnoze do smrti prošlo je tek nešto više od godinu dana, a otac je imao 66 godina. Nakon gubitka oba roditelja i sam se suočio s ozbiljnim zdravstvenim problemom. Šestog siječnja 2025., malo nakon ponoći, vozilo Hitne pomoći prevezlo ga je u zagrebačku Vinogradsku bolnicu. Imao je 44 godine, a dijagnoza je bila infarkt.

Primljen je na četvrti kat, na intenzivnu kardiološku njegu, gdje mu je ugrađen stent. Riječ je o uređaju koji održava krvnu žilu otvorenom, a kako mu je objašnjeno, u njegovu slučaju bila je riječ o novijoj izvedbi koju nazivaju „balon s lijekom”. U kratkom je razdoblju ostao bez oba roditelja, a zatim se i sam morao nositi s ozbiljnom bolešću. Ipak, život se nastavljao. Zbog sebe, obitelji i djece trebalo je pronaći snagu za dalje. S vremenom se činilo da su najteži dani možda napokon iza njih i da će ponovno moći živjeti mirnije. A onda je stigla vijest koja je sve ponovno okrenula naglavačke.

Supruga je imala 47 godina kada se suočila s dijagnozom. Ironično, do otkrića tumora došlo je gotovo slučajno. Te godine trebala je obaviti samo ultrazvuk dojki, a ne mamografiju. No zaboravila je da je mamografiju napravila godinu ranije pa je ipak otišla i na taj pregled. Prvi nalazi pokazali su kalcifikate, a biopsija je potvrdila da je riječ o tumoru. Bio je malen i jedva vidljiv, ali zloćudan. Početne informacije ipak su ulijevale nadu. Liječnici su im objasnili da nije riječ o invazivnom tumoru te da bi liječenje trebalo uključivati poštednu operaciju i zračenje. Vjerovali su da će proći kroz teško razdoblje, obaviti potrebne zahvate i postupno se vratiti uobičajenom životu.

Šesnaest ciklusa kemoterapije, operacija i još nekoliko godina terapije

Međutim, dodatna mamografija s kontrastom otkrila je još jednu promjenu. Na snimci se pojavilo nešto što ranije kontrole nisu pokazale jer se nalazilo duboko, uz sam mišić. Taj drugi tumor bio je agresivniji, veći i invazivan, a zahvatio je i limfne čvorove. Za razliku od prvotno otkrivenog tumora, probio je svoju ovojnicu. Plan liječenja zato se iz temelja promijenio. Umjesto postupka kojemu su se prvotno nadali, suprugu su čekali intenzivnije terapije, složeni medicinski zahvati i dugotrajno razdoblje neizvjesnosti. Ipak, prognoze su i dalje dobre. Bolest je otkrivena rano, što daje razloga za optimizam, premda se liječenje pokazalo znatno zahtjevnijim nego što su u početku očekivali.

Supruga je prošla kroz 16 ciklusa kemoterapije. U lipnju je operirana, pri čemu su joj u potpunosti uklonili dojku i sedam limfnih čvorova. Rekonstrukcija je obavljena odmah tijekom operacije, a sada je u tijeku zračenje. Nakon operacije uvedena joj je i hormonska terapija jer je tumor osjetljiv na hormone, odnosno koristi estrogen za rast. Lijek blokira stvaranje estrogena kako bi se smanjila mogućnost povratka bolesti. Uz njega uzima i takozvani pametni lijek, čija je uloga pomoći u sprječavanju rasta i dijeljenja tumorskih stanica. Hormonsku terapiju morat će uzimati sljedećih sedam do deset godina, dok će pametni lijek koristiti još tri godine.

Uz sve to, jednom mjesečno prima injekcije kojima se blokira rad jajnika, koji također proizvode estrogen. Budući da bi takvu terapiju trebala primati najmanje pet godina, liječnici su joj preporučili i operativno uklanjanje jajnika. Taj je zahvat također čeka, ali tek za nekoliko mjeseci, kada se oporavi od dosadašnjeg liječenja. Kada se svi ti postupci nabroje, postaje jasnije koliko je dug put pred njom i koliko će snage trebati da ga prijeđe. Iako je prošla kroz intenzivno liječenje, supruga i dalje osjeća njegove posljedice. Svoje iskustvo opisala je riječima koje otkrivaju koliko se svakodnevica može promijeniti čak i kada su vijesti o bolesti ohrabrujuće. „Ništa me nije boljelo, bila sam zdrava, dobro sam se osjećala i onda su mi odjednom samo rekli: Imate rak. A sada, kada sam prošla sve ovo i kada kažu da sam ‘cancer-free’, osjećam se užasno. Sve me boli, teško se ustajem i treba mi neko vrijeme da dođem na radnu temperaturu, ali ovo i dalje nisam ja. Imam osjećaj kao da mi je netko uzeo deset godina života”, govorila mi je supruga.

Kemoterapija bi je zaustavila na dan ili dva, a zatim bi nastavila dalje

U tim se riječima ogleda i druga strana liječenja o kojoj se ne govori uvijek dovoljno. Kada netko završi kemoterapiju, prođe operaciju ili dobije dobre nalaze, okolini se može učiniti da je najteži dio priče završen. No završetak pojedinih postupaka ne znači i trenutačan povratak starom životu. Tijelu je potrebno vrijeme za oporavak, a posljedice liječenja mogu potrajati dugo nakon što se akutna faza bolesti završi. Unatoč svemu, supruga nije dopustila da se cijeli obiteljski život vrti oko njezina tumora. Prihvatila je bolovanje i liječenje koje su joj preporučili liječnici, ali istodobno je nastojala sačuvati svakodnevnu rutinu i biti oslonac obitelji. Posebno joj je bilo važno da bolest ne zasjeni velike životne promjene kroz koje su prolazila njihova djeca.

Kći je završavala srednju školu i pripremala se za odlazak na fakultet u Nizozemsku, dok je sin završavao osnovnu školu i spremao se za srednju. Uz supruginu dijagnozu, obitelj se morala suočiti i sa sinovim zdravstvenim problemima. U proljeće mu je obavljena ablacija srca zbog tahikardija. U samo nekoliko mjeseci nakupilo se toliko teških događaja da ih je teško i pobrojiti. Unatoč tome, supruga je nastojala ostati oslonac svima. Nakon kemoterapije obično su joj trebali dan ili dva da se oporavi od najizraženijih posljedica. Potom bi se vraćala svakodnevnim obvezama.

Čistila je, prala, peglala, brinula se o djeci i njihovu psu. Kada je imala dovoljno snage, bavila se i vrtom na vikendici, a naučila je i šivati. Nastojala je pronaći aktivnosti koje bi joj pomogle da misli ne budu stalno usmjerene na bolest koja joj je promijenila život. Suprug je promatrao kako prolazi kroz iscrpljujuće liječenje, a zatim se vraća obiteljskim obvezama. Pritom nije željela da tumor postane glavna tema njihovih razgovora. Nije htjela da svaki dan bude obilježen razgovorima o nalazima, terapijama i strahu od budućnosti. Za nju je bolest bila nešto što treba liječiti i s čime se treba suočiti, koliko god to bilo teško. Nakon toga željela je nastaviti dalje. Naravno, bilo je i trenutaka kada bi je sve sustiglo. Bilo je dana kada bi zaplakala i zapitala se: „Zašto ja? Kome sam ja što skrivila?”.

„Zašto ja? Kome sam ja što skrivila?”

Takve su reakcije, ističe njezin suprug, sasvim ljudske. Bez obzira na to koliko je netko snažan i odlučan, postoje trenuci kada više nema snage potiskivati strah, ljutnju i osjećaj nepravde. Supruga pritom nije željela tražiti pomoć sa strane niti je osjećala potrebu razgovarati s ljudima koji su prošli slično iskustvo. To jednostavno nije bio njezin način suočavanja s bolešću. Svatko se s takvom dijagnozom nosi drukčije, a ona je odlučila slijediti vlastiti put. Nakon operacije jedva je pomicala ruku, a danas je potpuno funkcionalna.

Operacija u lipnju bila je zahtjevna, a nakon nje suprugina desna ruka gotovo je izgubila pokretljivost. Nije mogla normalno obavljati ni jednostavne svakodnevne radnje, dok je spavanje postalo iznimno teško jer nije mogla pronaći položaj u kojem je ništa ne bi boljelo. Uz fizičke tegobe, trebalo se priviknuti i na promjene vlastitog tijela, uključujući osjećaj stranog tijela nakon rekonstrukcije dojke. Za osobu koja je navikla stalno nešto raditi, brinuti se o drugima i biti u pokretu, takva ograničenja posebno su teška. Odjednom su i radnje koje su se prije činile sasvim jednostavnima zahtijevale dodatni napor, pomoć i strpljenje. Ipak, supruga nije odustala od oporavka. Svakodnevno je vježbala i postupno vraćala pokretljivost ruke. Danas joj je ruka potpuno funkcionalna.

Kada je došla na fizikalnu terapiju, liječnici su bili iznenađeni njezinim stanjem i pohvalili njezin trud. Taj napredak nije došao preko noći. Iza njega stoje bol, upornost i svakodnevni rad. Unatoč tome, oporavak još nije završen i tijelo joj zasad ne dopušta da se vrati životu kakav je imala prije bolesti. Mjeseci prolaze, ali gotovo da nema dana bez bolova. Muče je zglobovi, leđa, rame i glava, a uz to teško spava i često se budi umorna. Tegobe povezuje s terapijom i naglim ulaskom u menopauzu. Budući da je tumor osjetljiv na hormone, liječenje uključuje snažno smanjenje razine estrogena. Njezino se tijelo tako praktički preko noći moralo prilagoditi hormonalnim promjenama na koje inače utječe prirodan, postupniji proces. Posljedice su brojne, a među njima su i valunzi. Temperatura tijela može joj se naglo povisiti, zbog čega u samo nekoliko trenutaka osjeti intenzivnu vrućinu i ima osjećaj kao da gori. Ponekad joj ni boravak u hladnoj prostoriji ne donosi olakšanje.

Najviše joj nedostaje kosa

Menopauza je za mnoge žene proces koji traje godinama, tijekom kojih se tijelo postupno prilagođava promjenama. Kod nje su se te promjene dogodile gotovo preko noći, kao posljedica terapije koja je nužna za smanjenje rizika od povratka bolesti. Riječ je o još jednoj borbi koja se ne mora vidjeti izvana. Osobi koja je završila kemoterapiju, prošla operaciju i privodi kraju zračenje okolina će možda reći da se sada samo treba odmoriti i postupno vratiti normalnom životu. No iza toga mogu ostati bolovi, neprospavane noći, valunzi i iscrpljenost. Teško je ponovno postati osoba kakva si bila prije bolesti dok se tijelo još uvijek nosi s posljedicama liječenja. Od svega što je izgubila tijekom liječenja, supruzi najviše nedostaje kosa. Kemoterapija joj ju je oduzela, a iako joj mnogi govore da joj kratka frizura dobro pristaje, ona se s time ne slaže. Ne želi slušati da joj nova frizura lijepo stoji. Želi svoju kosu natrag, ponovno se prepoznati u ogledalu i izgledati kao prije bolesti.

Nekome se to možda može činiti nevažnim u usporedbi sa svim onim kroz što je prošla, ali za nju je to mnogo više od izgleda. Kada se život u kratkom razdoblju potpuno promijeni, kada izgubiš kontrolu nad vlastitim tijelom i moraš prihvatiti brojne promjene koje nisi odabrao, i kosa može postati simbol svega što želiš vratiti. Pred njom je još nekoliko mjeseci oporavka prije nego što se bude mogla vratiti poslu koji voli. Supruga radi kao odgojiteljica i jedva čeka ponovno biti sa svojom djecom u vrtiću. Taj posao za nju nije samo zanimanje. Iskreno ga voli, a njezin suprug kaže da joj teško može zamisliti prikladniji posao. Veseli se danu kada će se vratiti svojim mališanima i svakodnevici koja joj nedostaje. Do tada mora biti strpljiva i dopustiti tijelu da se oporavi. Želi završiti dugotrajno liječenje, odraditi sve što je još čeka i napokon ostaviti tumor iza sebe.

Kada se osvrne na posljednjih nekoliko godina, njezin suprug teško može povjerovati koliko se toga dogodilo njihovoj obitelji. Smrt majke, smrt oca, njegov infarkt, suprugin rak i sinovi problemi sa srcem nizali su se jedan za drugim. Pita se postoji li trenutak u kojem život napokon prestane donositi nove udarce. Kada će moći udahnuti punim plućima, prestati očekivati loše vijesti i ponovno uživati u običnim danima. Ovo iskustvo promijenilo mu je pogled na zdravlje i život. Zdravlje više ne smatra nečim što se podrazumijeva, a danas zna koliko se toga može promijeniti jednim telefonskim pozivom, jednim nalazom ili noći tijekom koje te vozilo Hitne pomoći odveze u bolnicu. Planovi koji su se još jučer činili sigurnima već sutradan mogu izgubiti važnost.

No naučio je i koliko čovjek može biti snažan kada nema drugog izbora, koliko ljubavi stane u svakodnevne, naizgled obične postupke i koliko znači imati uz sebe nekoga tko, čak i dok se sam suočava sa zastrašujućom bolešću, nastavlja misliti na svoju obitelj. Njegova supruga nije nepobjediva. Ima dane kada je boli, kada je iscrpljena, kada joj je svega dosta i kada se pita zašto se sve to dogodilo upravo njoj. Ali njezina snaga ne znači da ne osjeća strah ili bol. Ona se ogleda u tome što, unatoč svemu, svakoga dana pronalazi način da ustane i nastavi dalje.

Kada kaže da tumor protiv nje nije imao nikakve šanse, ne želi time poručiti da je borba bila jednostavna ili da je završena. Pred njom su još terapije, oporavak i dug put do povratka životu kakav želi. Govori o njezinoj odlučnosti, upornosti i svemu što je pokazala tijekom mjeseci koje bi najradije izbrisali iz sjećanja. Život se ponekad uspoređuje s vožnjom biciklom: da bi održao ravnotežu, moraš nastaviti voziti. A nakon uzbrdice, kada napokon dođeš do vrha, trebala bi uslijediti nizbrdica. „Nekako se toplo nadam da je naša uzbrdica završila.” Sada se nadaju mirnijim danima, onim običnima koje su možda nekoć uzimali zdravo za gotovo, a koji su im danas dragocjeniji od svega. Dani u kojima će se manje bojati, više smijati i ponovno planirati budućnost bez osjećaja da ih iza svakog zavoja čeka nova nevolja. To je sve što želi. Za nju, za njihovu djecu i za njihovu obitelj.