Autor	Objavljeno	Portal	Original
Marcel Holjevac/7dnevno	Nedjelja, 18. listopada 2026. u 06:32	Dnevno	Otvori

Holjevac: ‘Ključni i najbolji dio Plenkovićeva govora nije našao put do javnosti. Tiče se naputka koji je SDP dao’

TJEDNI PREGLED

Jedno od najčešćih pitanja na društvenim mrežama jest tko Hajdašu piše govore i koliko mu HDZ za to plaća. Siniša Hajdaš i prije je imao sulude govore prema kojima i Milanovićevi ispadi i logoreje djeluju gotovo suvislo, ali ovotjedni u Saboru, gdje je nastupio kao predlagač opoziva premijera, ipak je vrh. To je budući premijer? Zemljo, otvori se. Iza njegovih leđa vrh HDZ-a samo što se nije po podu valjao od smijeha, a SDP-ovci su u susramlju sve dublje tonuli u svoje stolice kako je vrijeme odmicalo. Jedva čekam da postane premijer pa da održi svoj prvi govor na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda. Šteta je što takve govore možemo čuti samo mi u Hrvatskoj, njega stvarno treba čuti cijeli svijet! Plenković nije na čelu Vlade dulje nego itko od prethodnika samo zato što je prilično kompetentan, naročito u usporedbi s Milanovićem, nego i zato što ovakvu oporbu kakva je Hajdaš svaka vlast na planetu može samo poželjeti.

Njegova patetična priča o penzionerki koja teško plaća račune promašena je jer naše Marice u mirovini danas, istina, teško plaćaju račune, ali puno lakše nego dok je SDP bio vlast. No, evo malo svima danas mrske statistike. Da, to je ono na što se “Plenković poziva”, a “nema veze sa životom”. Ima. U 2015. godini prosječan umirovljenik, samac, u Hrvatskoj izdvajao je, ovisno o tome gdje je stanovao, između 30% i 50% svoje mirovine isključivo za osnovne režije (struja, grijanje, voda, odvoz smeća, pričuva i telefon), što je u prosjeku iznosilo od 800 do 1200 kuna mjesečno (ovisno o veličini stana, energentu i gradu). To zna svatko tko ima staru majku koja živi sama ili nekog takvog.

Budući da je prosječna mirovina u 2015. godini iznosila oko 2245 kuna, što je manje od 300 eura, a većina umirovljenika primala je tek oko 1600 do 1800 kuna, troškovi režija bili su najveći udar na njihov kućni budžet. Dakle, prema analizama umirovljeničkih udruga iz tog razdoblja, umirovljenici koji žive u samačkim kućanstvima trošili su gotovo polovicu primanja na režije, dok su oni s najnižim mirovinama nakon plaćanja računa i nužnih lijekova za hranu i sve ostalo imali na raspolaganju tek nekoliko stotina kuna. Tijekom sezone grijanja troškovi režija drastično su skakali, pa su računi za hladnijih mjeseci znali progutati i više od 1500 kuna u kućanstvima koja koriste centralno grijanje. Zagreb je te 2015. godine bio među najskupljim gradovima u okruženju po komunalnim davanjima, što je dodatno ugrožavalo standard starije populacije.

Danas, u 2026. godini, prosječan umirovljenik samac u Hrvatskoj za osnovne režije izdvaja u prosjeku između 130 i 200 eura mjesečno, ako baš ne živi sam u dvokatnici. Dakle, Hajdaševa Marica danas za račune izdvaja polovicu onoga što je izdvajala dok je njegov gazda Zoki bio premijer. Polovicu u odnosu na mirovinu, naravno, ne u apsolutnom iznosu.

Mirovine onda i mirovine sad

Oporba je pak nedavno pustila u medije priču kako čak 300.000 umirovljenika ima manje od 300 eura mjesečno, što je onaj prosjek od prije deset godina. A medijan, koji su nedavno svi otkrili kako bi umanjili prosjek, jedva je prelazio 200 eura! Statistički je to isto tako vrlo zavaravajuće, jer je prema podacima HZMO-a vidljivo da velik udio u ovoj kategoriji čine ljudi koji primaju tek dio mirovine iz Hrvatske, dok drugi dio za radni staž dobivaju iz inozemstva, uglavnom iz Njemačke. I taj je dio puno veći, naravno. No oni danas primaju i 160 do 200 eura dodatka u sklopu Vladinih mjera.

Da rezimiramo: danas polovica umirovljenika prima manje od 566 eura mjesečno, s tim da velik broj tih s malim mirovinama ima i mirovinu iz neke druge države, bilo Njemačke, bilo BiH ili Slovenije ili Srbije. Prosječna ukupna mirovina danas je oko 768 eura, a ona od HZZO-a je 710, dakle na to se dodaju druge mirovine. Pustite manipulacije medijanom, danas tako popularne, prosjek se uspoređuje s prosjekom, a medijan s medijanom. Oporba voli uspoređivati medijan danas s prosjekom otprije.

Kad gledate prosjek, on je porastao 157 posto u zadnjih deset godina, s 298 na 768 eura, nominalno. Kad se oduzme inflacija, realne mirovine nisu jedan i pol puta, niti dvostruko veće, ali jesu za više od 77 posto. Dakle, kupovna moć prosječnog umirovljenika gotovo se udvostručila. Prosječan iznos za režije bio je tada oko 1000 kuna (133 eura). Danas prosječan iznos za režije (struja, voda, plin/toplana, odvoz smeća, telefon) za stan od pedesetak kvadrata iznosi oko 165 eura. To je oko 21% prosječne mirovine. Gledajući strogo statistički, udio troškova režija u prosječnoj mirovini smanjio se s nekadašnjih 45% na današnjih 21%. S prosječnom mirovinom i cijenom mesa od oko 25 kn, prosječan umirovljenik mogao je kupiti manje od 100 kilograma svinjskog buta. Danas, s prosječnom mirovinom koja iznosi oko 768 eura i cijenom buta od oko 4 eura, prosječan umirovljenik može kupiti oko 192 kilograma istog. Ako nije na akciji. Slično je i s mlijekom, malo lošije s kruhom, tek kava nije pristupačnija, no za to nije kriva Vlada. Toliko o Marici, Anti, Mirku i Slavku, Hajdašu i računima.

Znate, jasno je meni da puno umirovljenika teško spaja kraj s krajem. I to je tako svagdje u svijetu, vjerujte mi, nigdje se od prosječne mirovine ne živi baš dobro. Ali kad o tome govori čelnik stranke u čijem je mandatu umirovljenicima bilo puno, puno, puno teže spojiti kraj s krajem, i s medijanom i s minimalcem i s prosjekom, i koji kritizira Vladu koja je uvećala mirovine i plaće za više nego dvostruko, dok se cijene, što god tko vjerovao, nisu ni izbliza udvostručile, naročito hrane (jesu majstora i “usluga” poput frizure ili kave u kafiću, ali zar to nismo i htjeli, da radnici imaju “život dostojan čovjeka”!), onda je to licemjerno i promašeno. Svaka procjena rezultata Vlade mora krenuti od onoga što je bilo prije njezina mandata, koliko je ona realno uvećala ili umanjila standard građana u odnosu na prethodnu i u odnosu na susjedstvo i ostatak EU-a i svijeta, a ne od “a vidite koliko je mirovina u Švicarskoj”. Jer onda i vlast može reći: “A kolike su u Srbiji?” Ili Bangladešu.

Sveli SDP na svoju kuju

Možda bi Siniši netko trebao objasniti da je njegova stvarna uloga uništiti SDP kako bi ga možemovski Borg asimilirao. I kako je jako naivan ako vjeruje Sandri da će on biti kandidat za premijera dobije li oporba iduće parlamentarne izbore. Pravi cilj Možemo jest svesti SDP na svoju kuju, što je već odrađeno, a potom i na potpunu nebitnost, statističku pogrešku i junior-partnera u koaliciji. Koalicija SDP – Možemo prvo će postati koalicija Možemo – SDP, potom će ostati samo Možemo bez onog SDP. Ako njemu to nije jasno, onda je ozbiljno potkapacitiran za politiku. Ustvari, on je ozbiljno potkapacitiran za politiku, točka.

Hajdaša je stvarno teško, pa i nemoguće zamisliti kao premijera, ali je lako na tome mjestu zamisliti superambicioznu Sandru Benčić. Naravno, u pozadini bi u oba slučaja stajao slučajni premijer koji se proslavio izjavom o “slučajnoj državi”, najneuspješniji u povijesti države. “Statistički”, što je, kažu, nebitno.

Zanimljivo je ipak da u medijima ima masu osvrta na Plenkovićev govor kao promašen, bahat i što sve ne, dok osvrti na Hajdašev izostaju. Jer, ono, Plenković će se hvaliti brojkama “a ne živi se od brojki”. Mogao je Hajdaš to o Marici i Slavku i Anti ispričati i gradonačelnici Supetra koja je za večeru s Milanovićem i “elitom” potrošila godišnju mirovinu i Ante i Slavka, a bome i Marice. Kako smo vidjeli i iz prošlotjednog primjera SDP-ove eurozastupnice, socijalisti nisu kao HDZ, krkani koji mlate janjetinu i mladi luk na službenu karticu. Oni piju fina vina i jedu oboritu ribu na službenu karticu.

Isto tako, ključni i najbolji dio Plenkovićeva govora nije našao put do medija. To je onaj o naputku koji je SDP-ova vlada izdala, i cirkularnom pismu, a koje je omogućilo odlaganje otpada u Gospiću i na svim drugim trenutno spornim lokacijama, osim Samobora. Plenković je žestoko optužio SDP i bivšu vlast, izdvojivši bivšeg ministra zaštite okoliša Mihaela Zmajlovića i Anku Mrak Taritaš. Ustvrdio je da su upravo u vrijeme njihove vlade donesene zakonske odredbe na temelju kojih su određeni objekti, poput PPK Velebit u Gospiću, postali zakonski pogodni za odlaganje otpada.

Prebacivanje odgovornosti? Dio političkog folklora? Plenković je odgovoran jer se otpad dovozio za njegove vladavine? U redu, ako su to razlozi za ignoriranje tog dijela govora. Ali zar onda nije i Tomašević odgovoran za odron na Jakuševcu u kojem je netko ostao bez ruke? Ne, tu je sve prebačeno na Bandića i svi su mediji poduprli to tumačenje!

Isto tako, istina je da je politički odgovoran onaj tko je na straži, ne onaj tko je bio jučer, ali istina je da se taj kriterij “zapovjedne odgovornosti” nikad nije primjenjivao, u slučaju kriminala ili propusta, ni na jednu gradsku ili državnu vladu ranije, ne u tom obliku. Istina je i da u Lici nema nikakvog ekocida, već postoji ilegalno odlagalište plastike i metala. Lika nije otrovana. Čak ni podzemna voda izravno ispod odlagališta tisuća tona otpada nije “otrovana”, nego ima povišenu u odnosu na propise, ali i dalje posve bezopasnu, količinu mitskih i mističnih “vječnih kemikalija” koje u organizmu ne ostaju vječno, nego nekoliko sati do par dana, i koje su sveprisutne. Liječnici kažu da ne treba paničariti zbog svakodnevnog kontakta s predmetima koji ih sadrže, iako preporučuju smanjenje izloženosti, poput izbjegavanje teflonskog posuđa, jeftinih filtara za vodu, ruževa za usne i brze hrane u masno-otpornoj ambalaži.

Kad je riječ o optužbi da je Plenković znao za odlagalište, ali nije reagirao, to je nemoguće i potvrditi i opovrgnuti, argumentirano. Ali Sandra Benčić je od 2020. do 2024. bila predsjednica saborskog Odbora za zaštitu okoliša, a sad je to njezina stranačka kolegica Dušica Radojčić, pa ako ona nije znala ništa, zašto bi onda znao Plenković? A odgovor na pitanje o tome zašto SOA, ako je znala za to, nije obavijestila ni Sabor ni Vladu ni predsjednika jednostavan je: njih se ne izvješćuje o sumnjama u kaznena djela ili saznanjima o ilegalnim odlagalištima otpada zato što bi se to smatralo upletanjem politike u operativni rad institucija. Netko bi od političara tada mogao obavijestiti osumnjičene ili utjecati na zaustavljanje istrage.

10 godina Plenkovića

Ostaje ipak pitanje zašto se ova afera Plenkoviću tako zalijepila, “Teflon Plenkoviću” kojem se afere njegovih najbližih suradnika nikad nisu zalijepile? Danas je on krivac za Gospić, koji je u javnom narativu narastao do razine Černobila, iako takvih odlagališta ima na stotine po Hrvatskoj, ne od jučer, ne od neovisnosti, nego od početaka industrije. Nikad ništa nije ugrozilo Plenkovićevu vlast kao Gospić, iako i oporba kaže da nema kaznene već samo eterične “političke odgovornosti”. Dakle, afera u kojoj nema izravno niti jednog HDZ-ovca (Mikulić je smijenjen i kasnije optužen zbog drugih stvari!) postala je neugodnija za vlast od svih dosad, u koje su HDZ-ovci itekako bili upleteni.

Razlog je zamor. Oporba kaže kako je vrijeme da Plenković padne. Možda, jer je vrlo malo premijera u povijesti demokracije uspjelo dobiti i odraditi i četvrti mandat. Točan postotak nije službeno statistički definiran, ali u praksi iznosi manje od 1% svih šefova vlada u modernim demokracijama. Autokracije poput Srbije, gdje Vučić vlada desetljećima, ne računaju se. S vremenom dolazi do zasićenja pa je se sve teže braniti od napada, a nezadovoljstvo javnosti raste neovisno o tome što se stvarno živi bolje nego ikad – tu nisu potrebne statistike, dosta je pogledati oko sebe.
Dok predsjednici država najčešće imaju ustavna ograničenja na maksimalno dva mandata, premijeri u parlamentarnim sustavima nemaju zakonska ograničenja. Unatoč tomu, osvajanje četvrtog mandata iznimno je rijedak politički fenomen zbog zamora biračkog tijela, unutarstranačkih previranja, raspada koalicija, trošenja političkog kapitala i ekonomskih ciklusa. Angela Merkel odradila je puna četiri mandata i ostavila Njemačku u krizi i rasulu. Orban je odradio četiri mandata, ali je otišao kao krajnje omražen. Čak ni velika Maggie Thatcher nije završila ni treći mandat.

Tako da je veliko pitanje hoće li Plenkoviću i izuzetno povoljni ekonomski pokazatelji pomoći da za manje od dvije godine osvoji i četvrti mandat. Politološka istraživanja pokazuju da nakon drugog uzastopnog mandata (oko osam godina na vlasti) drastično pada popularnost lidera, a raste broj političkih afera i zasićenost javnosti bilo kime, ma kako uspješan bio. A Plenković je u svojoj 11. godini na vlasti.

I to je ono što se sad događa. Ovo odlagalište nešto je što bi, da se dogodilo u Milanovićevu mandatu, bilo crtica u crnoj kronici, i nitko ne bi prozivao Vladu zbog toga osim možda HDZ-a, a njih bi tada mediji proglasili ekstremima koji stvaraju aferu ni iz čega. Ni da se dogodilo u prvom Plenkovićevu mandatu ne bi imalo veliku težinu, iako su desne stranke pod puno jačim povećalom medija nego lijeve i ljevije. Naročito HDZ.

Pomažu Možemo da sruše HDZ

Plenković nije prvi, takve su se stvari događale i drugima u Hrvatskoj koji su predugo ostali na vlasti. Ekstremno popularni Bandić postao je ekstremno nepopularan, iako nije mijenjao svoje politike i iako je jednako korumpiran bio u prvom mandatu kao i u zadnjem. Istina, potkraj više nije onako uspješno vodio grad kao u početku, ali je i tada bio uspješniji od onih koji su ga zamijenili. Obersnela su Riječani čuvali kao zjenicu oka, kao Druga Tita, da bi na kraju dojadio i Bogu i vragu. Čak je i veliki državnik poput Tuđmana, nakon što je ostvario ono za što su svi izvan Hrvatske mislili da je nemoguće, postao toliko nepopularan da bi posve sigurno izgubio izbore da nije umro. Plenkovićeve kompetencije i rezultati neupitni su, ali političari se jednostavno potroše. A njemu, nažalost, istječe rok trajanja.

Naravno, tu je i ona dodrinaška desnica koja bi zbog Nine Obuljen i “poslušništva Briselu” rado rušila Plenkovića zajedno s ekipom iz Možemo, u korist isključivo lijeve koalicije, dok pak lijeva oporba plus Most, ma koliko mrzili jedni druge, djeluje savršeno usklađeno i nikad jedni drugima ne pljuju u juhu. Izgledi Mosta da dobije izbore ravni su nuli, i tako će i ostati, ali mogu pomoći Možemo da sruše HDZ i dovedu na vlast Sandru Benčić – i to i rade. Namjerno i svjesno ili ne, posve svejedno. Gleda se ishod, namjere su nebitne.

Pitanje je samo hoće li Plenković i HDZ dopustiti, nastavi li se postojeći trend pada popularnosti, da na vlast dođe ona zločesta i nervozna Zagorka iz Možemo ili redikul iz SDP-a, a najmanje bi dobro bilo u tome što bi stvarnu vlast u oba slučaja imao gazda s Pantovčaka, dokazano najgori premijer u povijesti Hrvatske i generalno vrlo mutan tip. Koji je na tom mjestu zato što mu je HDZ suprotstavio lošeg protukandidata i serijskog gubitnika izbora. Ili će na vrijeme, osim ako se trendovi nekim čudom ne promijene, rukopoložiti nasljednika, nekog tko će predstavljati novo lice HDZ-a i poštedjeti nas još nekoliko ciklusa vladavine diletanata iz Možemo, čije su kompetencije posve razvidne iz stanja u Zagrebu. Anušića, recimo, koji je očit kandidat, a tu je i dubrovački gradonačelnik Mato Franković i neki drugi. Jandroković ne, on nije vođa i nitko ga ne voli.

Plenković se nalazi pred životnom odlukom, hoće li riskirati nezadovoljstvo naroda – koji je, po prirodi demokracije, “nezahvalan” pa je srušio i jednog Churchilla odmah nakon pobjede u ratu – i preko medija koji u pravilu pumpaju nezadovoljstvo onda kad za nezadovoljstvo najmanje ima razloga, manipuliran, ili će ostati zapamćen kao jedan od najvećih političara u povijesti Hrvatske, tvorac hrvatskog gospodarskog čuda za koje bi bilo dobro da potraje. A gospodarski rast sigurno se neće nastaviti pod ekipom čija je osnovna politička filozofija – odrast. Vremena za odluku nema previše.

Tomaševićev novi porez

U Zagrebu je Tomašević najavio podizanje poreza na nekretnine. I bio bih licemjer kad bih rekao da sam načelno protiv: ima tome desetak godina, i više, kad je ta polemika o porezu na nekretnine u Hrvatskoj bila aktualna. Zastupao sam stav da nekretnine treba oporezivati, ali isključivo uz istovremeno smanjenje poreza na dohodak i, naročito, najnepravednijeg od svih poreza, “poreza na siromaštvo”, PDV-a. I, naravno, uz cenzus po kojem se na prvih, recimo, sto tisuća eura vrijednosti nekretnine ne bi plaćalo ništa, ili ne više od sadašnje komunalne naknade, na idućih sto tisuća minimalno, i tako dalje, sve do višemilijunskih nekretnina koje bi bile znatno više opterećene. I s tim da bi se oporezivala ukupna imovina u vlasništvu.

Zašto, kad nisam socijalist, naprotiv? Iz više razloga. Prvi moj argument tada je bio da bi izostanak takvog poreza mogao dovesti do toga da će stranci, nakon ulaska u EU, masovno kupovati nekretnine kod nas kako bi izbjegli porez. Protivnici poreza su pak napominjali kako bi takav porez “natjerao Hrvate da rasprodaju djedovinu”, a dogodilo se, naravno, upravo suprotno. Kako su cijene otišle u nebo, upravo zbog nepostojanja poreza, tako je sve više ljudi prodavalo “djedovinu” jer im se – isplatilo. A nekretnine su postale manje dostupne mladim obiteljima.
Drugi je razlog to što je većina nekretnina u Hrvatskoj bila u jadnom stanju i zapuštena, često s neriješenim vlasničkim odnosima. Ako nemate nekoliko stotina eura godišnje za porez, kako biste onda održavali nekretninu od pola milijuna eura?! Nekretnine traže ulaganja, ako ne želite da propadnu. Izostanak poreza dovodi do toga da mnogi imaju nekretnine koje su naslijedili, ali ih realno ne mogu održavati.

U prosjeku je svake godine u održavanje kuće potrebno uložiti 1 do 4% njezine ukupne vrijednosti. Za kuću koja vrijedi, primjerice, 250.000 €, trebali biste godišnje izdvojiti između 2500 € i 10.000 € za tekuće održavanje, popravke i dugoročne zamjene poput krova ili fasade. Za starije kuće iznos je bliže ovom najvišem, a samo za one do 10 godina ili posve renovirane je 1 posto. Ako nemate par stotki za porez, nemate ni tih nekoliko tisuća za održavanje. Prodajte ili rentajte.

I treći je principijelan – smatram da treba višom stopom oporezivati one koji više i imaju, gdje odstupam od klasničnog libertarijanskog “flat taxa”. “Flat tax” već imamo, to je PDV, koji baš i nije “flat”: siromah koji se mora zaduživati da bi preživio, koji troši više nego što zarađuje, platit će i više od 25 posto od svoje zarade, onaj tko potroši koliko i zaradi platit će ravno 25 posto, a onaj koji pola zarade stavi na stranu od te će zarade platiti samo 12,5 posto! Pošteno? Ne.

I, ne zabovavite, ako već kolektivno njurgamo zbog “rentijerske ekonomije” i zbog toga da “ništa ne proizvodimo”, onda treba porezno rasteretiti rad, a opteretiti rentijersvo. Ili ne, ali onda pustimo priče da je turizam prevelik udio ekonomije. Ipak, protiv sam ovog i ovakvog poreza kakav Tomašević sad uvodi. Razlog je to što on neće imati baš nikakvog učinka, i tu se svi slažu. Osim punjenja gradske blagajne, u koju se slijeva dvostruko više novca nego za Bandića, uz lošiju komunalnu uslugu na svim razinama.

Nije bitno tko je vlasnik

Istina je da u gradu ima puno – nitko ne zna koliko točno – praznih stanova. Grad barata s brojkom od 55.000. Mnogi kupuju stanove kao siguran način štednje jer nemaju povjerenja u banke, poučeni iskustvom “stare devizne štednje” u Jugi, ali i zbog hrvatske tradicije “štednje u betonu”. Drugi razlog je to što u Hrvatskoj zakon možda i previše štiti najmoprimce pa ljudi ne žele dati stan u dugoročni najam jer, ako im se naseli netko tko ne plaća ni najam ni režije, i još i uništava stan, često nemaju načina da ga sami istjeraju. To može trajati godinama, uz ogromnu i nenadoknadivu štetu, rizik je ogroman. A ako pokušate sami nekog izbaciti iz svog stana, kršite zakon i možete završiti u zatvoru (da, Danka, nije bitno tko je vlasnik nego čiji je to dom!).
Mnogi prazni stanovi, posebno u starijoj gradskoj jezgri, predmet su neriješenih ostavinskih postupaka ili imovinskopravnih sporova među nasljednicima koji u Hrvatskoj tradicionalno traju desetljećima i prenose se s generacije na generaciju.

Usto, cijene nekretnina godinama dramatično rastu pa vlasnici zarađuju na porastu vrijednosti same imovine, bez obzira na to je li stan prazan. Dakle, taj porast poreza – znatan u postotku, ali zapravo beznačajan u iznosu – nikog neće natjerati da se predomisli i da stan da u dugoročni najam, jer razliku u porezu zaradi za dan ili dva kratkoročnog najma, niti će ga natjerati da da u najam stan koji je i dosad bio prazan, jer očito u tom slučaju ima novca.

Ono što bi stvarno pomoglo nisu ni porezi ni stanovi za najam, nego iseljenje sveučilišta iz Zagreba u neki “sveučilišni” gradić u okolici, što ne bi samo rasteretilo cijene, nego i pomoglo da se ne trpaju svi nakon fakulteta u Zagreb, gdje dođu na studij i ostanu, nego bi dramatično pomoglo ravnomjernijem razvoju Hrvatske.