Autor	Objavljeno	Portal	Original
Zrinka Požežanac	Četvrtak, 15. listopada 2026. u 18:58	Dnevno	Otvori

Svetica vidjela što se događa s dušom koja umre u smrtnom grijehu: ‘Hvata me strah’

Vrijedno viđenja

Što se događa s našim bićem, duhom i tijelom nakon smrti? Bez obzira na to u što ili u koga vjerovali ili ne vjerovali, smrt na ovom svijetu pogodit će svako biće, a sve će tajne jednom biti otkrivene. No, hoće li tada biti prekasno? Isus nas uči da o svojoj vječnosti, zahvaljujući slobodnoj volji, daru našega nebeskog Oca, odlučujemo sami, za vrijeme ovozemaljskog života, iako mnogi toga nisu ni svjesni.

Živjeti „mirno“ sa smrtnim grijesima u srcu, ne osjećajući glas savjesti koji nas poziva na pokajanje, nije znak da smo na dobrom putu, nego opasna zabluda. To je privid mira koji zanemaruje stvarnost duhovne borbe i opasnost za duše koje mu pripadaju već za života. Ako se ne pokajemo i odbijemo Božje milosrđe, tada se, prema učenju Gospodina i Crkve, izlažemo opasnosti vječnog odvajanja od Boga. Ljudi često ne razumiju stvarnu opasnost života u smrtnom grijehu, a time ni ozbiljnost smrti koja nas uvodi u vječnost.

Sakrament ispovijedi, koji nam je Isus ostavio po svojim učenicima, neizmjerna je milost koju čovječanstvo, nažalost, često zanemaruje, iako može imati presudnu važnost za vječnu sudbinu čovjeka. Ova je vizija jedna od mnogih koje nam daje Gospodin da se obratimo i vratimo k njemu dok još imamo vremena na zemlji.

Vizija duše koje je umrla u smrtnom grijehu

Vizija je to koja je toliko bila strašna da zaprepastila i svetu Tereziju Avilsku, naučiteljicu Katoličke Crkve, čiji spomendan slavimo 15. listopada i koja je nakon ove vizije, poželjela da je vide svi koji žive u grijehu, kako bi se od straha okrenuli Gospodinu.

Sveta Terezija Avilska imala je viđenje i raja i pakla, a ovo je zaseban događaj koji u svom dnevniku izdanom pod nazivom ‘Terezija Avilska, Moj život’ na str. 225. opisuje ovako:

“Drugi put vidjeh drugo viđenje koje me je jako zaprepastilo. Bila sam na mjestu gdje je umrla osoba koja je, kako sam saznala, živjela jako loše i to puno godina.

Dvije je godine bolovala i čini mi se da se u nekim stvarima popravila. Umrla je bez ispovjedi, no uza sve to meni se činilo da se ne smije osuditi.

Dok su oblačili mrtvo tijelo, vidjela sam mnoštvo nečastivih kako su pograbili to tijelo. Činilo se da se poigravaju s njime, ali mu i sude, što je meni zadalo veliki strah, jer su ga velikim kukama povlačili od jednoga do drugoga.

Kada vidjeh kako to tijelo nose pokopati s počastima i obredima kao i sva ostala, mislila sam kako Božja dobrota nije htjela da ona duša bude osramoćena, nego da ostane skriveno kako je bila njegova neprijateljica.

Bila sam napola izluđena zbog onoga što sam vidjela. Tijekom cijelog obreda nisam vidjela nečastivoga. Kasnije, kad su tijelo spustili u grob, toliko je mnoštvo nečastivih bilo unutra da ga pograbi, te sam bila izvan sebe videći to, pa je trebalo puno srčanosti da to prikrijem.

Razmišljala sam što li su radili s onom dušom da su onako zagospodarili jadnim tijelom. Dao Gospodin da ovu strahotu što sam je ja vidjela vide svi oni koji žive u grijehu. Činilo mi se da bi ih to jako potaklo da žive čestito.

Sve mi to pomaže da još više spoznam koliko dugujem Bogu i čega me je oslobodio. Bila sam jako zaprepaštena sve dok o tome nisam razgovarala sa svojim ispovjednikom. Razmišljala sam o tome da li je to bila varka nečastivoga zato da bi se osramotila ona duša, premda je nisu držali jako kršćanskom. Istina je pak sve, da nije varka, da me hvata strah uvijek kad se toga sjetim.”