Autor	Objavljeno	Portal	Original
Fran Franjković	Četvrtak, 15. listopada 2026. u 16:23	Dnevno	Otvori

Profesorica je pet dana bila u mrklom mraku: ‘Ostala sam bez riječi kada mi se ukazala’

JEZIVO ISKUSTVO

Pet dana bez dnevnog svjetla, satova i kontakta s drugim ljudima zvuči kao izazov koji bi malo tko poželio iskusiti. Za profesoricu bioinženjerstva Kijanu Aran to je, međutim, bio znanstveni eksperiment čiji je cilj bio istražiti kako potpuni izostanak osjetilnih podražaja utječe na ljudski um i tijelo. Iskustvo se pokazalo mnogo intenzivnijim nego što je očekivala: pojavile su se uznemirujuće vizualne halucinacije, izgubila je osjećaj za vrijeme, a istraživači su zabilježili i promjene u nekoliko bioloških pokazatelja.

Aran je u studenom 2024. odlučila provesti pet dana sama u mračnoj i tihoj špilji u Poljskoj. Na eksperiment ju nije potaknula samo znanstvena znatiželja. Željela je i doznati može li se, uklanjanjem vanjskih podražaja, napokon odmaknuti od misli koje su joj neprestano prolazile glavom.

“Kao profesorici, moj um je stalno radio ‘sto puta dnevno’. Pokušala sam s jogom i meditacijom kako bih smirila mozak, ali bezuspješno. Stalno sam se pitala ‘„što je sljedeće’ i nisam mogla mirno sjediti. Zato sam htjela vidjeti što će se dogoditi kada uklonim sve podražaje”, objasnila je dr. Aran za The Scientist.

Špilja bez svjetla, satova i kontakta s vanjskim svijetom

Uvjeti eksperimenta bili su strogo određeni. Aran je imala krevet, kupaonicu i tuš, no nije smjela koristiti nikakav izvor svjetlosti, zabavu ni komunicirati s vanjskim svijetom. Senzori pričvršćeni na njezino tijelo kontinuirano su pratili vitalne funkcije, a hranu je dobivala samo jednom dnevno, u nepredvidivo vrijeme.
Bez uobičajenih znakova koji nam pomažu pratiti protok vremena, ubrzo je izgubila osjećaj za smjenu dana i noći. No najteži dio tek je slijedio.

Jedan od najneobičnijih trenutaka dogodio se otprilike na polovici eksperimenta. Aran je u mraku ugledala svoju majku, rođakinju i baku, koje su preminule godinama ranije. Činilo joj se da sjede zajedno iza staklene pregrade i gledaju nešto na iPadu. Prizor je bio toliko uvjerljiv da nije mogla procijeniti sanja li ili doživljava halucinaciju. Upravo takva iskustva mogu se pojaviti kada se mozak nađe u okruženju bez uobičajenih vanjskih podražaja.

Nakon relativno mirnog prvog dana, psihološki pritisak postao je sve snažniji. Kada je dobila drugi obrok, Aran je počela razmišljati o tome kako će izdržati još tri dana bez uobičajenih aktivnosti i kontakta s ljudima: “Pitala sam se kako ću ovdje izdržati još tri dana jer nisam apsolutno ništa radila. Za osobu koja je stalno aktivna, iz sata u sat, boravak u prostoriji u kojoj nemam što raditi pokazao se kao svojevrsna tortura”, ispričala je.

Osjetila su joj se promijenila, a istraživači su zabilježili i biološke promjene

Pripremila se za iskustvo i naučila tehnike meditacije i disanja, no ni one nisu u potpunosti ublažile nelagodu. Trećeg i četvrtog dana, prema njezinu priznanju, jedva je čekala izaći. Iako je mogla prekinuti eksperiment u bilo kojem trenutku, odlučila je nastaviti jer su je izvan špilje čekali kolege koji su pratili njezino stanje i rezultate mjerenja. Osim psiholoških izazova, Aran je primijetila i neobične promjene u načinu na koji doživljava okolinu. U potpunom mraku počela je razaznavati obrise predmeta, dok su okusi i teksture hrane postali izraženiji nego inače.

Naknadna analiza uzoraka sline pokazala je porast razine proteina povezanih s receptorima za okus već tijekom prvih sati boravka u mraku. Analiza bioloških pokazatelja nakon eksperimenta također je ukazala na pojačan imunološki odgovor, promjene u crijevnom mikrobiomu i pomak cirkadijalnog ritma, odnosno unutarnjeg biološkog sata.

Važno je pritom naglasiti da je riječ o eksperimentu provedenom na jednoj osobi. Rezultati zato ne dokazuju da bi se iste promjene pojavile kod svih ljudi niti omogućuju čvrste zaključke o dugoročnim učincima senzorne deprivacije. Prema izvještaju časopisa The Scientist, zabilježeni biološki pokazatelji vratili su se na početne vrijednosti tijekom nekoliko dana nakon eksperimenta.

Nakon izlaska iz mraka uskočila je u jezero

Kada je nakon pet dana konačno izašla iz izolacije, Aran su dočekali zabrinuti kolege i prijatelji. Ubrzo nakon izlaska otišla je do obližnjeg jezera i zaplivala u hladnoj vodi. Nakon toliko vremena bez svjetla i uobičajenih osjetilnih iskustava, intenzivan osjećaj hladne vode na koži bio je snažan kontrast danima provedenima u mraku. Taj je trenutak, kako je opisala svoje iskustvo, bio osobito živ i upečatljiv podsjetnik na to da je ponovno izvan izolacije.

Unatoč teškim trenucima, Aran smatra da joj je iskustvo promijenilo pogled na svakodnevni život. Nakon povratka primijetila je veću zahvalnost, strpljenje i suosjećanje prema drugim ljudima. Promjene u suosjećanju zabilježene su i upitnikom osmišljenim pri američkom Nacionalnom institutu za zdravlje (NIH).

Kako je objasnila, i dalje se prisjeti boravka u mraku kada je nešto uzruja ili joj svakodnevni problemi postanu preveliki. Tada se podsjeti na ono što ima i na važnost ljudi koji je okružuju.

Njezino iskustvo tako je ponudilo osobni uvid u to kako mozak i tijelo reagiraju kada se ukloni velik dio uobičajenih podražaja. No ono je istodobno pokazalo koliko takva izolacija može biti psihološki zahtjevna. Znanstvenici ističu da su potrebna dodatna istraživanja kako bi se bolje razumjelo što se događa tijekom dulje senzorne deprivacije i kome bi različiti oblici takvih iskustava mogli koristiti.