Autor	Objavljeno	Portal	Original
Zrinka Požežanac	Četvrtak, 15. listopada 2026. u 15:12	Dnevno	Otvori

Svećenik razotkrio imena masona u srcu Vatikana: ‘Sve sam vidio, osobno ga vozio do Pape’

Tvrdi da je sve dokazano

Kao mladi svećenik i tajnik kardinala Édouarda Gagnona sudjelovao je u istraživanju navodne masonske infiltracije u Rimsku kuriju tijekom posljednjih godina pontifikata Pavla VI. Svjedoči o izvješću koje su proučavali Pavao VI. i Ivan Pavao I. te o ljudima koji su, prema njegovim tvrdnjama, utjecali na imenovanje biskupa i financijske poslove Vatikana.

Charles Murr, umirovljeni svećenik, bio je mladi tajnik kanadskog kardinala Édouarda Gagnona (1918. – 2007.) u Rimu. Svjedoči o Gagnonovoj istrazi o mogućoj infiltraciji slobodnih zidara u Rimsku kuriju tijekom posljednjih godina pontifikata Pavla VI.

„Slobodno zidarstvo uopće me nije zanimalo. Znao sam ono što su znali i svi ostali: da je katolicima zabranjeno biti njegovim članovima, ne samo zato što je to težak grijeh nego i zato što je za to bila predviđena kazna izopćenja”, objašnjava Murr za portal ReligionEnLibertad.

Tajnik kardinala koji je istraživao masone

Édouard Gagnon bio je rektor Papinskoga kanadskog kolegija u Rimu. Murr je živio s njim kao njegov tajnik, zajedno s još jednim svećenikom.

„Svakoga dana zajedno smo ručali i večerali. Bili smo veliki prijatelji”, prisjeća se.

Godine 1975. Pavao VI. povjerio je Gagnonu istragu o osoblju Rimske kurije, koje je brojilo oko 800 ljudi, među kojima su bili monsinjori, biskupi i drugi dužnosnici. Imenovao ga je apostolskim vizitatorom.

„Gagnon se time bavio puno radno vrijeme tijekom tri godine. Govorio mi je o onome o čemu je smio govoriti, ali ne o svemu, jer je vrijedio papinski tajni režim”, kaže Murr.

Slobodni zidari u središtu Rimske kurije: Bugnini i Baggio

Prema Murru, povod za pokretanje istrage bilo je slobodno zidarstvo.

Godine 1974. jedan je svećenik došao kardinalu Dinu Staffi, prefektu Apostolske signature, i kardinalu Silviju Oddiju te im predao dokumente koji su, prema Murru, sadržavali dokaze da su nadbiskup Annibale Bugnini, povezan s reformom liturgije, i kardinal Sebastiano Baggio, prefekt Kongregacije za biskupe, bili slobodni zidari.

„Dino Staffa bio je vrlo oprezan čovjek. Uzeo je te dokumente i dao ih provjeriti ljudima iz Interpola. Nakon šest mjeseci Interpol je potvrdio činjenice. S tim potvrđenim podacima Staffa i Oddi otišli su Pavlu VI. i sve mu ispričali. Zato je Papa 1975. pozvao Gagnona i zatražio od njega da istraži cijelu Kuriju, a ne samo te dvije osobe”, objašnjava Murr.

Murr smatra da je Baggijeva pripadnost slobodnom zidarstvu bila dokazana.

Prema njegovim riječima, Pavao VI. iste je godine poslao Bugninija u Iran kao apostolskog nuncija, što Murr opisuje kao prikriveno progonstvo u zemlju s vrlo malim brojem katolika.

Gagnonovo izvješće predano Pavlu VI. i Ivanu Pavlu I.

Gagnon je nakon trogodišnje istrage sastavio izvješće u tri sveska i popis osoba za koje je smatrao da ih treba ukloniti iz Kurije.

„Vidio sam kako Gagnon predaje tri sveska svojega istraživanja, i to dvaput: Pavlu VI. 1978. godine, a zatim Ivanu Pavlu I. Osobno sam ga oba puta automobilom odvezao onamo”, objašnjava Murr.

Na pitanje što se dogodilo s izvješćem, odgovara: „Ako je još u Vatikanu, onda je skriveno. Iako je prošlo pedeset godina, postoje ljudi kojima nije u interesu da ono iziđe na vidjelo. Istraživanje je moglo naštetiti vrlo moćnim osobama koje su imale veze s financijskim slomom banke Ambrosiano, koji je doveo do nekoliko zatvorskih kazni.” U proljeće 1978. Gagnon je predao izvješće Pavlu VI., koji ga nije prihvatio.

„Gagnon je razgovarao s Papom pola sata. Kada se vratio, vidio sam mu na licu da nije bio nimalo zadovoljan. Nije ništa govorio pa sam poštovao njegovu šutnju. Poslije mi je rekao da Papa nije prihvatio njegovo istraživanje. Rekao mu je da je prestar da bi se upuštao u taj problem i da Gagnon treba pričekati njegova nasljednika. Nakon tri godine rada, Gagnon je, naravno, bio razočaran.”

Nakon smrti Pavla VI. za papu je izabran Albino Luciani, koji je uzeo ime Ivan Pavao I.

„Novi je Papa pozvao Gagnona u svoj ured. Želio je organizirati vlastiti tim suradnika i zato je htio proučiti Gagnonovo istraživanje o Kuriji. Ponovno sam ga automobilom odvezao u Vatikan. Popeo se do Pape, razgovarali su gotovo sat vremena, predao mu je izvješće i Papa je bio vrlo zadovoljan”, objašnjava Murr. Ivan Pavao I. želio je smijeniti Baggia, ali njegov je pontifikat trajao samo 33 dana.

„Ivan Pavao I. nekoliko je puta pozvao Sebastiana Baggia kako bi ga napokon smijenio. Ali Baggio nikada nije dolazio. Uvijek bi rekao da je zauzet. Možete li to zamisliti? Njegov nadređeni bio je sam Papa, a on mu je poručivao da pričeka.

Naposljetku ga je Papa jedne večeri, u osam sati, pozvao u svoj privatni ured. Kako bi ga uklonio iz Vatikana, ponudio mu je važnu venecijansku nadbiskupiju. No Baggio je odbio otići.

Znamo što su jedan drugomu rekli jer je Papa o tome ispričao kardinalu Giovanniju Benelliju, nadbiskupu Firence. Baggio je čak rekao Papi da upravo njemu duguje svoj kardinalski položaj, pa čak i papinski položaj, jer ga je iz Kongregacije za biskupe predložio za Veneciju”, objašnjava Murr.

Baggio i imenovanja biskupa

Prema Murru, Sebastiano Baggio od 1973. do 1984. imao je ključnu ulogu u imenovanju biskupa diljem svijeta. „Imenovani su gotovo isključivo liberalni biskupi. Samo bi se povremeno imenovao neki konzervativac, i to jedino ako bi Papa na tome inzistirao”, tvrdi Murr.

Pavao VI. je 1966. apostolskim motuproprijem Ecclesiae Sanctae odredio da svaki biskup nakon navršene 75. godine života treba podnijeti odreknuće od službe. Zbog toga se povećao broj biskupskih mjesta koja je trebalo popuniti, a Baggio je sudjelovao u mnogim imenovanjima. „Današnje stanje u Crkvi posljedica je tog razdoblja i tih imenovanja”, smatra Murr.

O Ivanu Pavlu II. kaže: „Održao je više od stotinu međunarodnih putovanja. Za svako se pripremao po tri mjeseca: učio je imena biskupa, jezik zemlje toliko da može čitati i slično. Njegov javni nastup bio je izvanredan, ali nije očistio vlastito dvorište.”

Murr smatra da su slobodni zidari bili zainteresirani za imenovanja i veze unutar Crkve zbog financijskih interesa, jednako ili više nego zbog ideoloških razloga.

Propaganda Due i Vatikanska banka

Murr tvrdi da je tajna masonska loža Propaganda Due (P2), koju je policija otkrila 1981., nastojala uništiti Vatikansku banku, a time i sam Vatikan. Pavao VI. imenovao je 1971. nadbiskupa Paula Marcinkusa na čelo Vatikanske banke. Prema Murru, Papa je imao povjerenja u njega jer ga je Marcinkus 1970. zaštitio tijekom pokušaja atentata na Filipinima.

„Marcinkus je bio više glup nego zao. Bankar Roberto Calvi i drugi slobodni zidari dolazili su k njemu tražeći preporuke i pisma u kojima bi stajalo da određena osoba može vratiti zajam te da Vatikan jamči za nju.

Tako je bilo godinama. A onda je odjednom zatražena otplata cjelokupnog novca. Cilj je bio uništiti Vatikansku banku”, tvrdi Murr.

Prema njegovim riječima, situaciju je spasio kardinal John Krol iz Philadelphije.

„Nazvao je stotinu milijunaša, većinom Amerikanaca, i od svakoga zatražio milijun dolara kako bi barem djelomično smirio financijsku krizu. Sve je to dokazano, nije riječ o mišljenju”, kaže Murr.

Murr navodi da je svoja iskustva odlučio zapisati kada je navršio 70 godina, jer članovi njegove obitelji obično nisu živjeli dulje od 71. godine. Od tada je prošlo pet godina, a to je vrijeme proveo u Sevilli.