| Autor | Objavljeno | Portal | Original |
|---|---|---|---|
| S.V. | Utorak, 18. kolovoza 2026. u 19:23 | Dnevno | Otvori |
Poznati hrvatski branitelj Mario Maks Slaviček u svom se stilu osvrnuo na posljednje aktualnosti koje su u Hrvatskoj otvorila brojna pitanja.
Maks, čini se, i požare i zagađenja u Gospiću uopće ne smatra slučajnima. Točnije, čak i ako se dogodi kakva tragedija, država će je iskoristiti za vlastito dobro i zasigurno “umočiti prste”.
“U politici postoji oporba koja bi trebali biti korektivi trenutnoj vlasti. No, kako u Hrvatskoj sve biva navrat-nanos tako je i oporba postala skupina ‘oporabljenih političara'”, kaže u dopisu.
“I vlast i oporba su sudjelovali u donošenju zakona, mjera, pravilnika i nadzora oporabe otpada, zbrinjavanjem i recikliranjem, iskorištavanjem ali i njegovim trgovanjem. I vlast i oporba su u ovom slučaju počinili zloporabu gledajući na rezultate po narod i državu u situaciji koja je otkrivena po pitanju ‘zbrinjavanja’ domaćeg i uvoznog otpada”, tvrdi ovaj branitelj.
“A kako su izdajnici i profiteri uopće mogli nezakonito i izvan svih pravilnika, pokraj svih nadzora, službi i mehanizama počiniti taj teroristički čin ekocida? Pa, naravno uz potporu struktura vlasti i dužnosnika koje je ta vlast imenovala, uz potporu oporbe na funkcije gdje se nalaze poluge koje to mogu omogućiti svojim djelovanjem ili sprječavanjem provođenja zakonskih mehanizama. Ukratko, Plenković je na vlast došao jer ga je pogurao nitko drugi nego šef svih stranačkih šefova nakon Tuđmana – drug Sova. A kako bi se vratila usluga za uslugu, dotični politički komesar gradske razine partije ili stranke biva kasnije imenovan za glavnog državnog inspektora.”
No, Maks kaže da tu priča ne prestaje, te da je to je samo uvertira: “Prava priča u sebi ima i niz sporednih likova koji djeluju u interesu i za korist javnih i tajnih stranačkih ortaka, ali i za svoju osobnu korist. Kako to čine? Prvo svoj otpad ili neki stranački naveze na državno, svoje ili tuđe zemljište. Zatim za to ‘zbrinjavanje’ otpada od nadležnih institucija zatraži i dobije poticaj jer je, eto, zbrinuo taj neki tamo otpad.”
Onda, dodaje, tu tuđu zemlju, privatnu, gradsku, općinsku ili državnu otkupi po najnižoj mogućoj cijeni opet uz pomoć stranačko-partijskih struktura jer je, eto, ta zemlja zagađena i nikome potrebna:
“Onda vam tu istu zemlju želi očistiti od otpada kako bi je učinio ‘čistom’ i korisnom, ali za to naravno zatraži i dobije sredstva jer, eto reciklira i brine za ekologiju. Nakon toga tu ‘očišćenu’ zemlju stavi na prodaju pa je prodaje strancima ili susjedu jer je u međuvremenu njegova partijsko-stranačka ekipa (nebitno, HDZ ili SDP) taj prostor proglasio građevinskom zonom. Ili pak uza sve to još podigne hipotekarni kredit na tu zemlju, česticu, parcelu. A kako jadan živi samo od male penzije, a firma kojom je to sve obavio je morala u stečaj, on taj kredit ne može vratiti banci. Onda na kraju vlast zaključi kako ta parcela, koja je sada očišćena, sanirana i građevinska, može biti od potrebe lokalnoj upravi, te lokalna uprava odluči otplatiti kredit i uknjižiti se na tu parcelu.”
Slaviček kaže kako je isti princip, samo malo jednostavniji, s opožarenim, poplavljenim ili nekad miniranim zemljištem i česticama: “Posebno šuma koje su izgorjele u dvostruko više površine negoli je u stvarnosti. To vam, moji dobri ljudi, traje tako već dobrih trideset godina. I to je jedan od planova financijskog iscrpljivanja hrvatske države i naroda, a time i urušavanja iste. Razotkrijmo sve mračne strane vlasti u Hrvata, ako laže koza – ne laže rog.”