| Autor | Objavljeno | Portal | Original |
|---|---|---|---|
| S.V. | Ponedjeljak, 17. kolovoza 2026. u 19:09 | Dnevno | Otvori |
Samo i isključivo prilikom požara koji gotovo svake godine u ljetnim periodima haraju Hrvatskom, sjetimo se ljudi koji prvi stižu na požarišta i prilikom gašenja riskiraju svoje živote.
Tih dana vatrogasce nazivamo herojima, a slike njihovih iscrpljenih lica i tijela postanu glavna tema društvenih mreža.
No gotovo nikada se ne spominje da su u Domovinskom ratu vatrogasci bili treći stup obrane, da su ih prilikom intervencija poginula 22, a još 276 ih je stradalo kao pripadnici Hrvatske vojske, MUP-a ili kao civili. Također, mnogi su vatrogasci ranjeni.
“Dok je većina građana pod sirenama opće opasnosti tražila zaklon u skloništima, ova je služba bez oklijevanja izlazila na ulice pod kišom granata, plativši za to golemu cijenu u ljudskim žrtvama. Ali o tome malo gdje i malo kada ćete danas nešto pročitati”, podsjećaju iz UHBDR’91.
Vatrogasne su intervencije u ratnim godinama prešle okvire uobičajenih požara stambenih objekata, jer je neprijateljsko topništvo namjerno ciljalo vitalne gospodarske subjekte i industrijska postrojenja. Najbolji primjer takve destrukcije bila je Rafinerija nafte INA Sisak, koja je mjesecima bila meta teških napada. Sisački vatrogasci, potpomognuti kolegama iz drugih gradova, tjednima su gasili zapaljene spremnike nafte i naftnih derivata.
Jedan od svjedoka tih događaja, sisački vatrogasac, opisao je taj pakao: “Gledate u plamen visok desecima metara, temperatura je tolika da vam se topi oprema na tijelu, a u tom trenutku počinje novi minobacački napad. Nemaš se kamo sakriti, iza tebe je cisterna, ispred tebe gori more nafte, a oko tebe padaju granate. Gasili smo i molili Boga da nas ne pogodi izravno.”
Time su, podsjeća UHBDR’91., spriječili ekološku katastrofu epskih razmjera koja je prijetila cijelom slivu rijeke Save. Slični dramatični scenariji odvijali su se i u Otočcu, gdje je uspješno obranjena tvornica kemijskih proizvoda “Cosmochemia”, te u povijesnim jezgrama Dubrovnika, Zadra, Šibenika i Vukovara, gdje se pod snajperskom vatrom spašavala stoljetna kulturna baština.
U herojskomVukovaru, vatrogasne cisterne nisu služile samo za gašenje, već za dopremu pitke vode opkoljenoj vukovarskoj bolnici, ranjenicima i civilima u podrumima. Izvlačenje vode izravno iz Dunava pod neprijateljskom paljbom bilo je ravno samoubojstvu, no vukovarski vatrogasci tu su zadaću obavljali sve do same okupacije grada. Preživjeli pripadnik vukovarskih vatrogasaca prisjeća se tih trenutaka:
“Bolnica je vapila za vodom, djeca u podrumima su bila žedna. Znali smo da riskiramo život svakim odlaskom na Dunav. Vozili smo bez svjetala, po mraku, kroz porušene ulice, punili cisternu dok su granate fijukale iznad nas. Nismo razmišljali o strahu, samo o tome da ta voda mora stići do onih koji je čekaju.”