Autor	Objavljeno	Portal	Original
Zrinka Požežanac	Srijeda, 17. lipnja 2026. u 09:49	Dnevno	Otvori

Hrvat se probudio u hladnjači u Austriji i opisao što je vidio: ‘Znao sam da je to Isus’

Na željeznom stolu

Godine 2005. nakon teške nesreće na skijanju Hrvat Dalibor Jozić probudio se u mrtvačnici u bolnici u austrijskom gradu Innsbrucku. Godinama kasnije, počeo je svjedočiti i opisao je sve što je vidio u te 22 minute dok je bio ‘klinički mrtav’.

Objasnio je kako su njegov raniji život obilježili rat i kasnije velika potraga za uspjehom, no iskustvo koje je doživio duboko ga je promijenilo.

Rođen je u Sarajevu, odgajan u dubokoj franjevačkoj duhovnosti i obitelji koja mu je posijala sjeme vjere u srce. Ipak otac mu je rano preminuo kao i prijatelj s kojim se igrao. Odrastao je u ratnim godinama. U mladosti se udaljio od Boga i živio svjetovnim životom. Trčao je za novcem i materijalnim vrijednostima, sve dok se 2005. godine radeći u Austriji nije spustio niz skijašku stazu. I dalje se, kaže, više ne sjeća. Iduće čega se sječa je da se budi u hladnjači.

Budi se u hladnjači i pada u nesvijest

“Probudio sam se u mrtvačnici u Innsbrucku. Bila je to prostorija u kojoj su bile hladnjače. Bio sam na željeznom stolu, gol, samo prekriven jednom pokrivkom. Počeo sam vikati. U sobu je ušla medicinska sestra koja je počela vikati i zvati pomoć. Došli su liječnici, spajali me na aparate, a od šoka sam se ponovno onesvijestio”, svjedočio je Dalibor koji kad se sljedeći put probudio bio je u bolničkoj sobi i doživio nešto nestvarno.

“Svi ljudi oko mene bili su nevjerojatno lijepi. Medicinske sestre, liječnici, pacijenti. To nije ljepota kakva postoji na zemlji. Mislio sam da sam u raju.” Posebno se sjeća pacijenta koji je ležao u susjednom krevetu. “Izgledao je poput anđela. Nemam riječi kojima bih opisao tu ljepotu. Glavni liječnik izgledao je poput arkanđela.” Takvo stanje trajalo je sedam dana. “Sedam dana gledao sam raj u ljudima na zemlji”, kaže.

Iskustvo kliničke smrti

No najpotresnije iskustvo dogodilo se tijekom kliničke smrti. “Našao sam se u prostoru same bjeline. Nije bilo ni poda ni stropa, samo bjelina. Tada sam ugledao osobu u daljini kako mi prilazi. Još ga nisam vidio jasno, ali sam cijelim bićem znao da je to Isus.” Kaže da mu je kasnije najsličniji prikaz Isusa pronašao na slici svete Faustine.

“Kada je došao ispred mene, znao sam da je Isus. Odmah sam pao na koljena. On me zagrlio i rekao da ustanem.”

Riječi koje je tada čuo Dalibor nikada nije zaboravio. “Rekao mi je: ‘Ustani, brate.’ Ta ga je rečenica duboko potresla jer to je bio Bog, Bog koji ga zove bratom.

Priznaje da godinama nije želio javno govoriti o tom dijelu iskustva. “Nisam razumio kako me Bog može nazvati bratom. Tek kasnije mi je dana milost da to shvatim.” Nakon toga, kaže, uslijedio je pregled cijelog njegova života.

“Rekao mi je: ‘Sad ćeš vidjeti život kakvim si živio.’ To nije bilo kao gledanje filma. Bio sam u svakom događaju. Vidio sam dobro koje sam učinio, ali i svako zlo.”

Posebno ga je pogodio jedan grijeh iz mladosti. “Vidio sam djevojke s kojima sam bio, a za koje sam znao da nisu moja životna ljubav. Nisam ih gledao kao buduće supruge. Bio sam s njima jer su i drugi imali djevojke. Vidio sam njihove osjećaje prema meni. Taj me grijeh pogodio toliko snažno da sam se osjećao kao da sam nekoga ubio.”

Spoznao sam da ne mogu takav u raj

U tom trenutku, kaže, nije osjetio osudu. “Isus mi nije rekao da neću u raj. Nije bilo prijekora. Sam sam spoznao da takav ne mogu u raj.”
Tada je izgovorio molbu koja mu je promijenila život. “Rekao sam: ‘Pa ne mogu takav u raj. Mogu li se ikako vratiti i popraviti stvari?'” Vratio se. Najprije u mrtvačnicu, zatim u bolničku sobu, a potom i u svakodnevni život.

Danas ističe da je nakon tog iskustva sve postalo drugačije. “Shvatio sam da kod Boga vrijeme ne postoji. To je ljubav u kojoj potpuno nestaneš.” Njegov život sada se, kaže, vrti oko molitve i obitelji. Posebno ga boli ono što svakodnevno susreće po povratku među ljude.

“Psovka me razdire. Ne mogu biti blizu psovke. U Austriji nikada nisam čuo toliko psovki kao kod nas.”

Ako nema ljubavi, sve je uzalud

Kao suprug i otac troje djece, danas naglašava da se svetost obiteljskog života ne gradi samo zajedničkim molitvama nego i konkretnim djelima ljubavi. “Zar nije molitva kada opereš suđe, ispeglaš rublje ili učiniš nešto što ti se ne da, a prikazuješ to Gospodinu? Zar nije molitva provesti vrijeme s djecom? Djeci je potrebna naša prisutnost,” svjedočio je Dalibor dodajući da je danas Bog i služenje Bogu smisao njegovog postojanja.

“Njemu su usmjerene moje misli i znam da je prisutan u svakom čovjeku. Njegovom voljom sam došao na svijet i njegovom presvetom voljom ću otići. Cijela moja percepcija se promijenila kad sam to spoznao u Duhu, jer nije isto čuti ili pročitati o Bogu nego je potrebno spoznati. Mene je ta spoznaja okrenula od svijeta”, svjedoči Dalibor i potiče ljude da, poput njega, bivaju u cjelodnevnoj molitvi te da si krote grešne misli.

“Bog želi da poradimo na svojoj ljubavi prema Ocu, Isusu i Duhu Svetom, anđelima, svetima i prema svakom čovjeku. U svakom čovjeku prebiva Bog. Otac me je učio da molim za srce i pogled djeteta i mudrost mudraca”, prisjetio se. “Možeš moliti od jutra do sutra. Možeš znati Sveto pismo napamet”, ali ako nedostaje ljubavi prema čovjeku sve je uzaludno, upozorio je. Onima koje izjedaju grijesi i teške misli preporuča bivanje pred Presvetim. “Kad ne bi mogao ukrotiti misli otišao bi pred Presveti Oltarski Sakrament, ponekad čak i pred zatvorenu crkvu. U Duhu bi vidio tabernakul. Ti gledaš Boga, a On gleda tebe.”