Autor	Objavljeno	Portal	Original
Željka Babić/7dnevno	Petak, 19. lipnja 2026. u 06:25	Dnevno	Otvori

Plenković kreće u Plan B za sprečavanje ekonomskog pada i krize: Spreman je za veliku trgovinu

PRIJEDLOG

Plenkovićev HDZ ozbiljno razmatra uvođenje nefiksne kvote za predstavnike dijaspore u Saboru. Tvrde da to nije nikakav probni balon, i da će se i oporbi moći objasniti da je to nužnost. I to iz dva razloga: ponajprije, broj pripadnika dijaspore danas je gotovo izjednačen s brojem stanovnika Hrvatske, a uz to, njihov je financijski doprinos kroz “doznake” koje daju Hrvatskoj, odnosno svojim obiteljima u domovini, kako to naziva Andrej Plenković, gotovo jednak poreznim uplatama domaćih punitelja proračuna.

Jasno je da je Hrvatska, kao i Europa u cjelini, pred dubokom financijskom krizom i recesijom, pa Plenkovićeva vlada, kao i Merzova i druge u EU-u, pokušava naći dodatne prihode za spas gospodarstva. Dijaspora je pri tome ogroman financijski rezervoar, ali je, jasno, treba odobrovoljiti i politički i fiskalno da više novca vraća u Hrvatsku. U vremenima kriza, poput onih početkom 20. stoljeća ili između dva rata, Hrvatska je živjela od svojih iseljenika i Plenkovićev je plan da dijaspora postane plan B za očuvanje ekonomije.

Ali da bi se Hrvati izvan domovine motivirali da šalju više novca domovini, ili čak izravno ulažu u projekte u Hrvatskoj, Plenković planira djelovati na dva kolosijeka: fiskalnim olakšicama za takva ulaganja te jačanjem položaja dijaspore ondje gdje se odlučuje, a to je Sabor.
Razmatra se nekoliko opcija kako bi broj zastupnika dijaspore narastao sa sadašnja tri na višestruko veći broj. Prvi model koji se spominje zapravo je fiksni i značio bi zadržavanje triju mjesta dijaspore po sadašnjem modelu, uz tri dodatna – još dva za BiH i jedan za svijet.

Nefiksna kvota

Druga je opcija pet dodatnih zastupnika – ukupno osam, pri čemu bi Bosna i Hercegovina dobila dva dodatna zastupnika, a ostatak još tri. Tu je jasna Plenkovićeva poruka da valorizira Hrvate u BiH koji su u vlastitoj državi obespravljeni lošim izbornim sustavom, ali je još važnija poruka da Amerika, Australija i Njemačka dobivaju dodatnu mogućnost zastupanja u parlamentu. Tako bi zastupnika dijaspore bilo jednako kao i zastupnika manjina – ukupno osam, a u Plenkovićevu timu smatraju da bi time puno lakše dobili nove saveznike na desnici, odnosno ojačali svoj koalicijski potencijal kod bivših birača DP-a (jer oni su sad raspršeni i nezastupljeni), a i motivirali Hrvate izvan Hrvatske i BiH da se aktivnije uključe u unutarnji život Hrvatske i da, ukratko, šalju više novca kući. Još radikalniji politički zahvat predviđa čak 12 mjesta za dijasporu. Tu je riječ o nefiksnoj kvoti, odnosno “kliznom” izboru predstavnika dijaspore do maksimalno 12, ovisno o odazivu na izbore. I to je jedan od načina na koje Plenković planira motivirati Hrvate izvan zemlje da se aktivnije uključe – jer će znati da njihova zastupljenost ovisi o odazivu na izbore.

To je zapravo povratak na ono što je Hrvatska već imala, odnosno, riječ je o prijašnjim izbornim pravilima koje je ukinuo Hrvatski sabor 16. lipnja 2010. izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske. Do ukidanja je došlo političkim dogovorom i kompromisom ključnih aktera tog razdoblja – tadašnje premijerke Jadranke Kosor i Zorana Milanovića kao lidera oporbe u tom trenutku. Promjena Ustava bila je nužna radi završetka pregovora i ulaska Hrvatske u Europsku uniju, a s obzirom na to da je vladajućem HDZ-u za ustavne promjene trebala dvotrećinska većina, morao je pristati na uvjete oporbenog SDP-a. Za Milanovića je dijaspora uvijek bila crvena krpa i otpočetka je tvrdio da se to treba ukinuti, a tada je dijelom i uspio kod Kosorice, tako da je dotadašnji nefiksni sustav (u kojem je broj mandata dijaspore ovisio o izlaznosti birača u domovini i inozemstvu) zamijenjen fiksnom kvotom od točno tri zastupnika. Istovremeno je uvedeno pravilo da se glasati može isključivo u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava. Bila je to velika Milanovićeva pobjeda, ali na štetu dijaspore, koja je nakon toga ostala trajno podzastupljena i demotivirana. Sada premijer Andrej Plenković izražava spremnost Vlade da se ustavnim promjenama poveća broj mandata za dijasporu i ukine fiksno ograničenje od tri zastupnika. On se zalaže za povratak na stari sustav u kojem je broj saborskih mandata dijaspore ovisio o ukupnoj izlaznosti.

Glavni argument Plenkoviću će glavni argument biti šokantan podatak da dijaspore ima više nego domicilnog stanovništva u Hrvatskoj: po nekim procjenama, najmanje 3,2 milijuna Hrvata živi izvan Hrvatske, a po drugima, čak 5 milijuna! Za to vrijeme Hrvatska ima 3,8 milijuna stanovnika, dakle, u svakom slučaju otvara se pitanje treba li Sabor zastupati sve Hrvate, a ne samo one koji žive u RH ili ovdje plaćaju porez. To je Plenković već jasno rekao u svojim izjavama – tko god se čudi što spominje uplatitelje poreza, mora znati da njegov plan vraćanja jake dijaspore u Sabor mora počivati upravo na teoriji koja je nacionalna, a ne fiskalna. To jest da je važnije da je netko Hrvat i tako se osjeća nego da izravno doprinosi u ubiranju poreza. Alternativa je da Plenković smatra da će bolje političko zastupanje dijaspore uroditi posljedično i njihovim “vraćanjem duga” Hrvatskoj, i to ne plaćanjem poreza nego investiranjem u Hrvatsku, u nekretnine, biznise, projekte, izravne investicije. U ovom trenutku tako se događa povijesni presedan da je omjer iseljenih i domaćih Hrvata 1:1. Na svakog Hrvata koji živi u Republici Hrvatskoj danas dolazi barem jedan Hrvat (ili osoba hrvatskog podrijetla koja je zadržala identitet) u inozemstvu. Nikad u povijesti nije bilo tako, i to je doista povijesni presedan, a najveći naših iseljenika i potomaka živi u SAD-u (oko 1,2 milijuna), zatim u Njemačkoj (oko 500.000), Južnoj Americi (Argentina i Čile) te u Australiji i Kanadi. Plenković smatra da bi se povećanjem broja zastupnika dijaspore potaknuo i povratak Hrvata kući. Naime, svaka vlada mora raditi na tome, bila desna ili lijeva, inače će Hrvatska ostati demografski potpuno ispražnjena i za desetak godina više neće biti pitanje trebaju li glasati samo oni koji plaćaju porez u Hrvatskoj – jer neće imati tko plaćati porez.

Dogovor s oporbom

Predsjednik Vlade osmislio je ovaj plan i zbog svojih političkih interesa u odnosu na Hrvate u BiH. Suprotno DP-u, koji taktizira sa svojom tzv. deklaracijom o BiH koja predviđa treći entitet i neku novu Herceg-Bosnu, Plenković kao predsjednik HDZ-a i Vlade i kao snažan briselski čovjek ima zadaću upravo raditi na očuvanju BiH, i sigurno nije u položaju da podrži treći entitet, čak i da to intimno želi.

On mora u ime Bruxellesa raditi na očuvanju granica BiH i lobirati za hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu, ali promjenu granica, ni unutarnju, ne smije gurati. Zato će za Hrvate iz BiH povećanje broja zastupnika dijaspore biti “naplata duga” od Plenkovićeva zato što ne može naglas zastupati ideju nove Herceg-Bosne. Supstitut će biti osnaživanje položaja Hrvata iz BiH u Hrvatskom saboru. Međutim, to neće ići glatko jer za promjenu Ustava treba 101 glas, odnosno dogovor s oporbom. Argumenti koje smo spomenuli bit će glavni u Plenkovićevu uvjeravanju oporbe da prihvati ovaj prijedlog, a zauzvrat je spreman još s njom trgovati oko popunjavanja Ustavnog suda.

Procijenio je da mu je važnije imati sve glasove Hrvata u BiH nego razliku u jednome mjestu u korist HDZ-a u Ustavnom sudu. Naime, HDZ je već “pokupovao” ustavne suce koji i nisu ušli u njihovoj kvoti, pa čak i ako pristane na SDP-ovu ideju o 1 + 1 + 1 za tri mjesta u Ustavnom sudu, neće očajavati jer zna da će do izbora dobiti premoć u tom tijelu. Jedna od ustavnih sutkinja koja je bila SDP-ova, Maša Marochini Zrinski, već je promijenila ploču, a s vremenom će i drugi. Tako je Plenković spreman ne samo da u Ustavni sud uđe Goran Selanec nego i još jedan neutralni sudac, a da treći bude HDZ-ov na ponovljenom natječaju koji slijedi – sve to kako bi dobio podršku SDP-a za ustavne promjene o dijaspori. Moglo bi se reći, bolje vrabac u ruci s podrškom Hrvata u BiH i iz cijeloga svijeta u 8 ili 12 novih mandata dijaspore nego golub na grani s jednim sucem više u Ustavnom sudu. Kao i u Saboru, Plenković i od ustavnih sudaca čini žetončiće, pa će to s vremenom ionako riješiti u svoju korist, smatra on, prema izvorima njegovih suradnika.

Javna ucjena

Uz to Plenković koristi i metodu političkog pritiska i javnog “ucjenjivanja” oporbe – služi se taktikom javnog prebacivanja odgovornosti. Javno iznosi tezu da je SDP 2010. godine “ucijenio” tadašnju Vladu Jadranke Kosor kako bi se ukinuo nefiksni broj mandata i uveo fiksni broj od samo tri zastupnika. Otvaranjem ove teme on prisiljava ljevicu i oporbu, ponajprije SDP i predsjednika Zorana Milanovića, da se javno izjasne protiv dijaspore i Hrvata u BiH. Time ih pred biračima ponovno nastoji prikazati kao stranke koje “ne mare za hrvatsko zajedništvo” i odbijaju prava vlastitim državljanima.

Naravno, paralelno homogenizira desno biračko tijelo prije izbora – s obzirom na to da se u političkim kuloarima već kalkulira s idućim parlamentarnim izborima, otvaranje ideološke teme o dijaspori služi kao idealno pogonsko gorivo za motivaciju desnih birača. Čak i ako promjena Ustava propadne u Saboru, HDZ će iz te priče izaći kao jedini politički akter koji se “lavovski borio” za prava Hrvata izvan domovine, što im donosi sigurne političke bodove na domaćem terenu i u BiH. Na kraju, to otvara prostor za širi politički trgovinski dogovor – u hrvatskoj se politici ustavne promjene nikada ne događaju izolirano, već isključivo u “paket-aranžmanima”. Pokretanjem ove teme vladajući stvaraju pregovarački ulog. Ako oporba u nekom trenutku bude trebala ustavne promjene za neka svoja pitanja – primjerice vezana uz prava na pobačaj, uređenje referenduma ili izbor ustavnih sudaca – broj mandata dijaspore postaje predmet političke trgovine i kompromisa.

Ured predsjednika Milanovića i lijeva oporba već su poslali jasnu poruku da od toga nema ništa i da o zakonima u Hrvatskoj moraju odlučivati isključivo oni koji u njoj žive i plaćaju porez, što potvrđuje procjene iz medija da je stvarni cilj ove inicijative podizanje ideoloških tenzija i pozicioniranje za buduće izbore, a ne realno očekivanje da će Ustav proći glatku promjenu. No Plenković igra političku igru kojom usput skreće i pozornost s inflacije i ozbiljnijih životnih tema, zato će sve do kraja mandata forsirati narativ o vraćanju snažnije uloge dijaspore. Čak i ako u tome na kraju ne uspije, bit će “domoljubnija” stranka od lijevih stranaka, a to mu je kod dijaspore dovoljno da mirno zadrži tri mjesta, ako ne “izmisli” novih 6, 8 ili 12.