Autor	Objavljeno	Portal	Original
Andrija Kačić Karlin	Ponedjeljak, 20. travnja 2026. u 19:19	Dnevno	Otvori

‘Ako nisi Srbin, nisi dobrodošao’: Tuga slomila legendu, umro je u bijedi

BIO JE OSEBUJAN I ZANIMLJIV

Postoje ljudi čije pobjede zauvijek obilježe povijest neke sportske dvorane, a jedan od njih je boksački velikan iz vremena bivše Jugoslavije, Marijan Beneš, koji je svojom nezaboravnom pobjedom ušao u povijest dvorane otvorene na današnji datum. Prošle su pune 52 godine otkako je svoja vrata prvi put otvorio banjalučki Borik, a u toj dvorani traje i Benešov trag. Ipak, njegov trag je dublji od toga…

Uz Matu Parlova, upravo je Marijan Beneš bio najpopularniji boksač za vrijeme bivše Jugoslavije. Za njega nije bilo straha kada bi stupio u ring. Na svoje protivnike išao je bez zadrške, nije ga brinuo rizik koji preuzima, svaki put je jurišao bez obzira na ozljede koje su prijetile. Bio je jedan od onih sportskih majstora koji ne znaju za prepreke.

Rođen je u Beogradu u obitelji oca Josipa i majke Marije. Pod utjecajem oca, učitelja glazbe, posvetio se sviranju klavira i violine, a zajedno s trojicom braće i sestrom, djetinjstvo je potom proveo u Tuzli. Dok mu je bilo 10 godina, ušao je u boksački ring i već u prvoj borbi došao je do pobjede nad osam godina starijim protivnikom. Sa samo 16 godina potpisao je za banjalučku Slaviju, a u tom klubu trenirao je u čitavoj svojoj amaterskoj karijeri.

Trijumf u dvorani Borik

Prije nego je prešao među profesionalce, Beneš je slavio devet naslova prvaka Bosne i Hercegovine, četiri puta bio je prvak Jugoslavije, a svoju kolekciju trofeja obogatio je i brojnim revijalnim naslovima. Za svoje uspjehe bio je odlikovan Zlatnim bedžom Jugoslavenskog sportskog lista.

Beneš je tih godina zapamtio osvajanje zlatnog odličja na Europskom amaterskom prvenstvu 1973. u Beogradu, za što je bio proglašen i najboljim sportašem u Jugoslaviji. Taj svoj trofej smjestio je između dvije nagrade koje su za najboljeg sportaša u bivšoj državi pripale Mati Parlovu, još jednom velikom boksačkom majstoru. Unatoč oboljenju od hepatitisa, koji mu je mogao okončati karijeru, Beneš se upornošću i radom vratio u ring. Nastupio je na Olimpijskim igrama 1976. u Montrealu, kada je bio zaustavljen u drugom kolu.

U mnogim sjećanjima ostaje antologijski meč koji je bio održan sredinom ožujka 1979. upravo u banjalučkoj dvorani Borik, koja danas slavi 52 godine otkako je otvorena. Beneš je tada došao do velikog trijumfa. Osvojio je naslov europskog prvaka u lako-velter kategoriji, a ta borba i životna energija velikog boksača nikada neće biti zaboravljeni.

Bio je osebujan i zanimljiv

U borbi za naslov europske boksačke organizacije slavio je nokautom protiv tadašnjeg prvaka, Francuza Gilberta Cohena, a pojas je kasnije obranio četiri puta. U 394 boksačke borbe u karijeri slavio je u njih 309, a sedam puta riješio je meč nokautom. Bilo je pritom i puno ozljeda. Čak 26 puta lomio je kosti, a stradale su mu i glasnice, zbog čega je govorio tiho i sporo. Iz boksa se povukao 1983. godine, slijep na lijevo oko od posljedica ozljeda iz ringa.

Marijan Beneš bio je osebujan i zanimljiv, govorio je bez dlake na jeziku. Svojedobno je demolirao i vlastiti kafić. “Ja sam se u tom lokalu tukao po pet puta dnevno. Ljudi su dolazili iz cijele zemlje da bi se sa mnom potukli. Jednog dana sam se tukao 15 puta. Naučio sam što znači biti šerif na Divljem zapadu. Kući sam dolazio sav krvav. Ali s obzirom na to da sam emotivan čovjek, zabrinuo bih se što je s tim ljudima u bolnici, jesam li ih jako ozlijedio. I onda mi je prekipjelo, bilo mi je dosta tog lokala.”

Više puta je izrazio javno protivljenje velikosrpskim idejama, iako se i sam izjašnjavao Jugoslavenom, ali nije pritom poricao ni svoju hrvatsku narodnost. Bio je sudionik rata u BiH u kojem 1992. izgubio brata, a kasnije i suprugu Stanu, koja je nakon razvoda otišla živjeti u Niš s kćerima Žanet i Marijanom.

‘Rat mi je sve uzeo’

Bio je naposljetku i otjeran iz Banja Luke, iz grada koji je po vlastitim riječima volio najviše na svijetu. Ratne godine proveo je u Hrvatskoj, 1996. se vratio u Banja Luku, no ondje mu ni u poslijeratnim godinama nije bilo zelenog svjetla za treniranje u njegovu matičnom klubu.

Marijan Beneš je o posljedicama rata pričao dok se prisjećao svojeg obiteljskog i materijalnog gubitka, u istupu iz 2011. godine. “Rat mi je sve uzeo, oca, majku i kuću”, bio je njegov otvoreni istup o boli koja ga je obilježila u ratnim 1990-ima. Pričao je i o odlasku iz svojeg voljenog grada.

“Banju Luku sam napustio zbog pojedinaca koji su bili na vlasti. Morao sam otići. Mlađi brat Ivica ubijen je na početku rata, 1992. godine. Ljudi koji su mi bili bliski mogli su ga spasiti. On je bio anacionalan tip. Bio je inatljivac, prznica, ali divno stvorenje, pošten iznad svega. Sve se okrenulo naopačke, ljudi su se zamrzili preko noći.”

Na posljednjem ispraćaju se čula himna Jugoslavije

Objašnjavao je detaljno. “Nitko nije znao kad će biti kraj rata. Jednostavno, psihička prisila bila je takva da sam morao otići. Bilo je važno da si Srbin. Ako nisi, onda nisi dobrodošao. Tadašnja vlast bila je fašistička. Ja sve ‘velike Srbe’ i ‘velike Hrvate’ nazivam fašistima. U ratu su mi umrli majka i otac. Od žene Stane sam se razveo, također zbog nacionalnosti. Međutim, s kćerima Žanet i Marijanom ostao sam u dobrim odnosima.”

Na kraju, Marijan Beneš obolio je od Alzheimerove bolesti, a završio je sam i u bijedi. Naposljetku je i preminuo 4. rujna 2018. u Banja Luci. Bilo je to nepuna tri mjeseca nakon što je napunio 67 godina.

Slavni boksač koji se proslavio u doba Jugoslavije pokopan je u Banjoj Luci, a na posljednji je počinak ispraćen je uz himnu nekadašnje Jugoslavije, ‘Hej Slaveni’, što mu je bila želja. Po njegovoj želji je na komemoraciji u Banskom dvoru u Banjoj Luci bila odsvirana poznata pjesma Kiće Slabinca, ‘Zbog jedne divne crne žene’.