| Autor | Objavljeno | Portal | Original |
|---|---|---|---|
| I.I. | Ponedjeljak, 20. travnja 2026. u 20:08 | Dnevno | Otvori |
Kad je rajčica u 16. stoljeću stigla u Europu, nije izazvala oduševljenje kakvo bi se danas moglo očekivati. Naprotiv, dočekana je s nepovjerenjem kao neobična i potencijalno opasna biljka, svojevrsni egzotični uljez pristigao s drugog kontinenta. U Europu su je donijeli španjolski moreplovci iz Amerike gdje je već stoljećima bila dio svakodnevne prehrane.
No na Starom kontinentu njena je sudbina isprva bila drugačija: umjesto na stolovima, završila je u vrtovima. Uzgajala se prvenstveno zbog izgleda, kao dekorativna biljka, ali upravo je ta njegova privlačnost budila sumnju. Botaničari su ubrzo primijetili da rajčica pripada istoj biljnoj porodici kao i smrtonosna beladona, piše Smithsonian.
Zbog toga je stekla reputaciju biljke koju treba promatrati s oprezom, a ne konzumirati. U tadašnjim botaničkim zapisima opisivana je kao biljka „neugodnog mirisa i okusa“ koja može izazvati mučninu i povraćanje. Do 18. stoljeća nepovjerenje je preraslo u gotovo općeprihvaćeno uvjerenje. Rajčica je dobila nadimak „otrovna jabuka“, a mnogi su vjerovali da je smrtonosna.
Ova je zabluda dijelom proizašla iz načina prehrane tadašnje elite. Naime, imućniji Europljani jeli su iz posuđa koje je sadržavalo velike količine olova. Kiseline iz rajčice reagirale bi s takvim tanjurima, oslobađajući olovo u hranu i uzrokujući trovanje. Budući da kemijski procesi tada nisu bili poznati, odgovornost je pripisana upravo rajčicama.
Više od dva stoljeća rajčica je u velikom dijelu Europe ostala biljka za ukras, a ne za prehranu. U pojedinim krajevima smatrana je čak i „grešnom“, dok su je drugi jednostavno izbjegavali iz straha.
Tek postupno, s razvojem kulinarskih tradicija južne Europe, počela je ulaziti u kuhinju i mijenjati svoju reputaciju. Danas je, međutim, nezamislivo govoriti o europskoj gastronomiji bez ovog nekada sumnjivog ploda.